Broj: Gž-2419/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, po sucu ovoga suda Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice V. G. iz K., S. J. .., OIB: … zastupane po punomoćnicima iz ZOU B., T. K. i T. iz K., K. T. 1, protiv tužene D. R. iz P., Đ. B. 5, OIB:…, zastupane po punomoćniku L. K., odvjetniku iz R., I. pl. Z. .., radi isplate odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Krku pod poslovnim brojem P-433/11 od 14. listopada 2014. godine, dana 21. lipnja 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Krku pod poslovnim brojem P-433/11 od 14. listopada 2014. godine i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj D. R. iz P., Đ. B. 5, OIB: …, da tužiteljici V. G. iz K., S. J. 8, OIB: …, u roku od 15 dana isplati iznos od 4.200 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 01. listopada 2007.g. pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obračunatom za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženoj da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.543,20 kn (slovima: sedamtisućapetstočetrdesettrikuneidvadesetlipa) u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška tužiteljica odbijena.

 

Protiv navedene presude žali se tužena, kako iz žalbenih navoda proizlazi, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je osnovana.

 

Predmet ovog je spora je zahtjev tužiteljice za povrat duga u iznosu od 4.200,00 EUR-a temeljem potvrde o priznanju duga osnovom pozajmice od 21. srpnja 2007. godine s rokom dospijeća na dan 30. rujna 2007. godine.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao utvrđenim da je tužiteljica tijekom 2004. i 2005. g pozajmila tuženoj od 4.200 EUR-a o čemu prilikom pozajmica nisu sastavljale nikakve isprave te je 21.07.2007.g. uz prisutsvo i suglasnost tužene sastavljena potvrda koju su obije stranke potpisale i čime se tužena obvezala dug vratiti do 30.09.2007.g.

 

Pri tom je prvostupanjski sud otklonio istaknuti prigovor zastare pozivom na odredbu odredbom članka 240. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine " br. 35/05, 41/08 i 125/11), držeći da zastara u konkretnom slučaju ne počinje teći od dana pozajmice već upravo od dana kada je tužena priznala postojeći dug, čime je došlo do prekida zastare za koju zakonodavac u konkretnom slučaju predviđa opći zastarni rok u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

 

Osnovano žaliteljica u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa s tim u svezi i nemogućnosti ocjene primjene materijalnog prava na koju se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica pozajmila tuženoj iznos od 4.200,00 EUR-a tijekom 2004. i 2005. godine, što je tužena priznala svojim potpisom na potvrdi od 21. srpnja 2007. preuzimajući obvezu povrata do 30. rujna 2007.

 

Odredbom čl. 499. (ranije članak 557. ZOO/91) ZOO-a propisana je obveza zajmoprimca vratiti zajmodavcu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kvalitete koju je primio od zajmodavca.

 

Međutim, kada se radi o ugovorima o pozajmljivanju strane valute, valjani su samo oni ugovori čije je sklapanje izričito propisom dopušteno.

 

U konkretnom slučaju prema stanju spisa predmet pozajmice jest  strana valuta, u vrijeme kada  pozajmljivanje deviza između rezidenata nije bilo dopušteno . Naime, Zakonom o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj NN 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13) u članku 15. propisano je da plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni su u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Članak 2. citiranog Zakona propisano je da se u smislu ovoga Zakona rezidentima se smatraju između ostalog fizičke osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, dok je tada važećom Odlukom HNB („Narodne novine“ broj 111/2005.) u članku IV. taksativno određen djelokrug poslova kojima je dopuštena mogućnost plaćanja u stranoj valuti između rezidenata, unutar kojih nije ugovor o zajmu.

 

Budući da je navedeni propis kogentne prirode, ugovor o zajmu strane valute sklopljen usprkos takvoj zabrani je ništav, kako propisuje odredba članka 322. ( ranije članak 103 ZOO/91) ZOO-a.

 

Primjenom odredbe članka 323. ( ranije članak 104. ZOO/91) ZOO-a tužena bi u tom slučaju bila dužna vratiti tužiteljici sve ono što je primila po osnovi takvih ugovora. Naime, obveza vraćanja onoga što je primljeno po osnovi ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, koja je u konkretnom slučaju nastupila u vrijeme pozajmice, pa je utoliko od odlučnog značenja kada su predaja i primitak novca izvršeni jer bi od toga dana počeli teći zastarni rokovi.

 

Utoliko je u postupku od odlučnog značenja bilo raspraviti kakvog je značenja u spis dostavljeno pismeno od 28. prosinca 2007. godine, o čemu je međutim izostalo izjašnjenje tužene pa je i činjenično stanje u postupku ostalo nepotpuno utvrđenim. Naime, kod obveze povrata stečenog bez osnove, a koje odredbe su u primjeni kod pozajmice strane valute, nema mjesta prekidu zastari zbog priznanje duga, koji regulira odredba članka 240. ZOO-a. Naime, citiranom odredbom propisano da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, što dakle pretpostavlja postojanje određenog ugovornog odnosa pri čemu priznanje mora biti takvo da se njime na nedvojbeni način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje.

 

Zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja nije utvrđivao navedene činjenice, čime je i činjenično stanje u postupku ostalo nepotpuno utvrđenim radi čega je temeljem odredbe 370. ZPP-a pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će raspraviti tužbeni zahtjev tužiteljice sukladno iznesenim primjedbama i uputama te će valjanom ocjenom već do sada izvedenih dokaza do potrebe drugih dokaza koje stranke predlože utvrditi sve relevantne činjenice na koje mu je ukazano pobijanim rješenjem pa bi po tom valjanom primjenom materijalnog prava mogao donijeti novu odluku o zahtjevu tužiteljice.

 

U Splitu, 21. lipnja 2016. godine