Broj: Gž-671/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda mr. sc. Seniji Ledić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. osiguranje d.d. iz Z., S. 144 a, OIB: ……………., zastupanog po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., protiv tuženika G. P. iz S., S. 7, OIB: ……………, zastupanog po punomoćnicima I. S. i M. S., odvjetnicima u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pi-132/13 od 21. prosinca 2015., dana 28. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pi-132/13 od 21. prosinca 2015. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom obvezan tuženik isplatiti tužitelju na ime regresa iznos od 26.769,76 kuna sa zateznom kamatom od 12. listopada 2013. do isplate, dok je tužbeni zahtjev odbijen u preostalom dijelu kojim je na iznos glavnice od 18.809,76 kuna zatražena isplata zatezne kamate od 29. srpnja 2011. do 12. listopada 2013., na iznos od 4.250,00 kuna zatražena isplata zatezne kamate od 30. kolovoza 2011. do 12. listopada 2013., na iznos od 1.250,00 kuna zatražena isplata zatezne kamate od 20. listopada 2011. do 12. listopada 2013. i na iznos od 2.460,00 kuna zatražena isplata zatezne kamate od 14. studenoga 2011. do 12. listopada 2013. (točka I. izreke).

 

              Odlukom je o parničnom trošku obvezan tuženik nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 11.673,50 kuna sa zateznom kamatom od presuđena do isplate (točka II. izreke).

 

              Protiv dijela ove presude kojim je tužbeni zahtjev odbijen žalbu podnosi tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, a tužbeni zahtjev prihvati.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

              Neutemeljeno žalitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a smatrajući pobijanu presudu nerazumljivom zbog toga što sud nije naveo koju je odredbu materijalnog prava primijenio pri donošenju odbijajućeg dijela odluke izražavajući pritom stajalište da odredba prema kojoj zakonska zatezna kamata teče nakon proteka 15 dana od dana primitka tužbe u našem zakonodavstvu ne postoji.

 

Sud se prvog stupnja doista nije pozvao na odredbu materijalnog prava na kojoj je utemeljio odluku o djelomičnom odbijanju tužbenog zahtjeva, ali to u okolnostima konkretnog slučaja ne čini pobijanu presudu nerazumljivom jer je iz sadržaja prvostupanjske presude dovoljno jasno koju je odredbu materijalnog prava sud prvog stupnja primijenio, a riječ je o odredbama članka 943. stavka 1., 963. stavka 1. i članka 183. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) u vezi s odredbom članka 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), o čemu će u nastavku ovog obrazloženja biti više riječi.

 

Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući presudu u pobijanom dijelu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Predmet je postupka regresni zahtjev tužitelja za isplaćenu štetu koju je počinio tuženik upravljajući motociklom marke Yamaha TDM 900 registarske oznake ST 767-SL u štetnom događaju - prometnoj nezgodi od 10. srpnja 2011.

 

              U ovom je stadiju postupka sada već pravomoćno utvrđeno da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju po osnovi regresa iznos od 26.769,76 kuna kojeg je tuženik isplatio oštećenicima iz predmetne prometne nezgode, i to vlasnici oštećenog vozila Renault Clio registarske oznake ST 551-PZ u koje je udario motocikl kojim je upravljao tuženik time da je tužitelj isplatio ovoj oštećenici iznos od 18.809,76 kuna dana 29. srpnja 2011., dok je štetu oštećeniku G. T. tužitelj isplatio temeljem izvansudske nagodbe u iznosu od 4.250,00 kuna 30. kolovoza 2011., a naknadno 20. listopada 2011. razliku do punog iznosa naknade štete po zaključenoj nagodbi u iznosu od 1.250,00 kuna, kao i iznos od 2.460,00 kuna na ime troškova odvjetnika. Na dosuđeni iznos sud je prvog stupnja priznao tužitelju kamatu od 12. listopada 2013. do isplate.

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu kamate, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao tvrdnju iz tužbe da je prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari pozvao tuženika na plaćanje regresnog duga, pa je ocijenio da je tuženik u zakašnjenje s ispunjenjem obveze zapao nakon proteka 15 dana od dana primitka tužbe u ovoj pravnoj stvari (od 12. listopada 2013.) te je od tog dana dosudio zateznu kamatu na iznos glavnice radi zakašnjenja tuženika u isplati duga, a odbio je zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zatražio isplatu zatezne kamate ranije.

 

              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio kamatu na spomenuti iznos od 12. listopada 2013. do isplate. ZOOP u odredbi članka 14., jednako kao i ZOO u odredbi članka 963. reguliraju pitanje subrogacijskog zahtjeva društva za osiguranje koje je naknadilo štetu oštećenoj osobi na temelju ovog Zakona, a na temelju ovog Zakona nije bilo u obvezi ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu, i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova. Ni ZOOP, jednako kao ni odredba članka 963. ZOO-a ne propisuju dospijeće subrogacijskog zahtjeva, ali je sud prvog stupanja, s pravom, u tom slučaju primijenio zajedničke odredbe za osiguranje obveza i osiguranje osoba iz ugovora o osiguranju, i to odredbu članka 943. stavka 1. ZOO-a imajući na umu da je primitak obavijesti o isplati štete oštećeniku kao odgovornoj osobi za štetu odlučan trenutak za ocjenjivanje pitanja dospijeća obveze isplate ovog regresnog duga. To je ujedno i u skladu s općim odredbama obveznog prava koje reguliraju pitanje zakašnjenja dužnika tj. odredbom članka 183. stavka 2. ZOO-a kojom je propisano ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.

 

Dakle, ni ZOOP, ni ZOO ne reguliraju precizno pitanje dospijeća subrogacijskog zahtjeva, samo određuju u odredbama članka 14. ZOOP-a i 963. stavka 1. ZOO-a da je taj trenutak svakako nakon isplate naknade iz osiguranja kada prelaze na osiguratelja po samom zakonu sva osiguranikova prava prema odgovornoj osobi, što znači da dospijeće ovog zahtjeva nije moguće odrediti prije isplate naknade, pa se baš zbog toga i primjenjuje citirana odredba članka 183. stavka 2. ZOO-a.

 

Ovu je odredbu valjalo sustavnim tumačenjem povezati s pravnom prirodom ugovora o osiguranju koja proizlazi iz zajedničkih odredaba ugovora o osiguranju koji se odnosi i na osiguranje imovine i na osiguranje osoba, a prema tim odredbama obveza osiguratelja na isplatu osigurnine vezana je uz trenutak kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

 

U tom smislu, analognom primjenom ove odredbe i na regresni zahtjev, valja zaključiti da je obavijest štetniku o isplati osigurane svote također trenutak kojeg treba uzeti u obzir kod utvrđivanja pitanja dospijeća subrogacijskog zahtjeva.

 

Imajući to na umu, žalbeni sud izražava stajalište da je dospijeće subrogacijskog zahtjeva upravo vezano uz primitak obavijesti štetnika o isplati i ne može početi teći prije nego što je štetnik obaviješten o isplati. Ukoliko osiguratelj nakon što je naknadio štetu oštećeniku za koju odgovara treća osoba nije štetnika pozvao na isplatu po osnovi regresa prije podnošenja tužbe, tada se primitak tužbe smatra pozivom štetniku na plaćanje po osnovi regresa.

 

Kako je obveza isplate osigurane svote vezana uz maksimalan rok od 14 dana računajući od dana kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (članak 943. stavak 1. ZOO-a) tako i regresna isplata po osnovi plaćenog iznosa štete ne može biti kraća od roka od 14 dana računajući od dana kada je štetnik primio obavijest o isplati. Stoga je sud prvog stupnja, pravilno utvrdio da je predmetno dugovanje dospjelo 15 dana od primitka tužbe, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio kamatu od 12. listopada 2013. do isplate odnosno kada je odbio tužbeni zahtjev za više traženu kamatu.

 

Pravilna je također i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 3. ZPP-a, s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjeno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, kao i zbog činjenice što je parnični trošak pravilno obračunat.

 

Budući da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tužitelja valjalo odbiti i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.     

 

U Splitu 28. veljače 2017.