Poslovni broj: Gž-1207/2019-2

Poslovni broj: Gž-1207/2019-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, kao predsjednice vijeća, te Verice Franić, kao sutkinje izvjestiteljice i Marije Šimičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. K. R., OIB: …, iz R. S., S., U., 2. I. R., OIB: …, iz R. S., S., U., 3. M. A., OIB: …, iz R. S., S., U. i 4. S. A., OIB: …, iz R. S., S., U., svi zastupani po punomoćniku Z. N., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj  80 Pn-693/2014-25 od 11. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja pod 1., 2., 3., i 4., kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 80 Pn-693/2014-25 od 11. ožujka 2019.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi 1. tužiteljice K. R., OIB: …, 2. tužitelja I. R., OIB: …, 3. tužiteljice M. A., OIB: … i 4. tužiteljice S. A., OIB: …, koji glase:

1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da plati tužiteljici K. R. iz U., S., R. S., iznos od ukupno 374.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 350.000,00 kn teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te na iznos od 24.000,00 kn teku od 1. veljače 1993. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 53/91, 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02, 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da plati tužitelju I. R. iz U., S., R. S., iznos od ukupno 498.666,66 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 466.666,66 kn, teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te na iznos od 32.000,00 kn teku od 1. veljače 1993. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 53/91, 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02, 153/04) a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da plati tužiteljici M. A. iz U., S., R. S., iznos od ukupno 498.666,66 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos 466.666,66 kn teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te na iznos od 32.000,00 kn teku od 1. veljače 1993. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 53/91, 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02, 153/04), a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da plati tužiteljici S. A. iz U., S., R. S., iznos od ukupno 498.666,66 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 466.666,66 kn, teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te na iznos od 32.000,00 kn teku od 1. veljače 1993. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 53/91, 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02, 153/04) a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da nadoknadi parnične troškove tužiteljima, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, time da se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

Odlukom o trošku pod točkom II. izreke nalaže se 1. tužiteljici K. R., OIB: …, 2. tužitelju I. R., OIB: …, 3. tužiteljici M. A., OIB: … i 4. tužiteljici S. A., OIB: …, naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, parnični trošak u iznosu od 18.000,00 kuna. 

 

Protiv navedene presude žale se tužitelji pod 1. K. R., pod 2. I. R., pod 3. M. A., i pod 4. S. A. pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/23 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači shodno žalbenim navodima, odnosno ukine. Zatražen je trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja pod 1., 2., 3. i 4. nije osnovana.

 

Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede  odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi jer suprotno tvrdnji žalitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pri čemu ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Predmet postupka bio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliske osobe i naknadu materijalne štete na ime troškova pogreba koju su tužitelji trpjeli smrću njihovog sina i brata, sada pok. B. R., a koji zahtjev tužitelji prvenstveno temelje na činjeničnoj osnovi da je smrt pokojnog B. R. bila rezultat ratnog zločina počinjenog od strane L. M., Z. R., Z. M. i I. O., koji da su, prema ispravljenim činjeničnim navodim tužitelja, omogućili nepoznatim pripadnicima hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga odvesti ratne zarobljenike iz prostorija Policijske uprave B. u šumu, gdje su ih strijeljali. U parnici je uz ostalo bilo sporno je li nastupila zastara tražbine koja je predmet spora.

 

Sud prvog stupnja je prihvatio tuženikov prigovor zastare i zbog zastare odbio tužbene zahtjeve, a obrazloženje sadrži sveobuhvatne i neproturječne razloge o prigovoru zastare kako u odnosu na činjenice o kojima ovisi je li osnovan prigovor zastare tako i u odnosu na primjenu odredbi materijalnog prava, pa nisu osnovani suprotni žalbeni navodi.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na ocjenu suda da je nastupila zastara tražbine tužitelja a obzirom na pozivanje tužitelja na primjenu duljeg zastarnog roka.

 

U tom smislu tužitelji se pozivaju na odredbu članka 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), kojeg je primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, i 125/11-dalje ZOO/05) koja propisuje da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja (stavak 1.), prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete (stavak 2.), a isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja (stavak 3.).

 

U postupku je utvrđeno:

 

-da je iz presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-rz-4/11 od 17. studenog 2011. razvidno kako su I. optuženi L. M., II. optuženi Z. R., III. optuženi Z. M. i IV. optuženi I. O. oslobođeni optužbe, da bi počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika, označeno i kažnjivo po članku 122. OKZRH u vezi članka 22. OKZRH i kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva označeno i kažnjivo po članku 120. stavku 1. OKZRH u vezi članka 22. OKZRH na način da bi s umišljajem pomogli drugima da kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijaju ratne zarobljenike i da izvrše napad na civilnu osobu posljedica kojeg je bila teška tjelesna ozljeda, i to time što su nakon što je dana 29. rujna 1991., u jutarnjim satima iz kasarne bivše JNA VP 4848 u B. ispaljivanjem granata iz teškog naoružanja izvršen napad na B. i istog dana oko 19:00 sati od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga kasarna zauzeta kojom prilikom su zarobljeni pripadnici JNA R. B., Z. D., R. G., I. H., B. R. i jedna osoba neutvrđenog identiteta odvedeni u prostorije za zadržavanje u podrumu zgrade PU B., L. M. kao pomoćnik načelnika Odjela operativnih poslova PU B. te Z. R., Z. M. i I. O. kao pripadnici specijalne policije MUP-a, prema prethodnom dogovoru, u cilju da svojim postupanjem omoguće počiniteljima ubijanje ratnih zarobljenika i civila S. K., dana 3. listopada 1991. oko 19:00 sati L. M. rekao voditelju smjene operativnog dežurstva PU B. T.. W. da će tijekom večeri doći pripadnici specijalne policije i odvesti ratne zarobljenike, a zatim mu naredio da pripadnicima specijalne policije dade ključ podrumskih prostorija kako bi se ratni zarobljenici mogli odvesti pa su Z. R., Z. M. i I. O. u noći 3./4. listopada 1991. došli u zgradu policijske uprave i od voditelja smjene T. W. uzeli ključeve znajući da će ratni zarobljenici biti izvedeni iz zgrade i odvezeni na pogodno mjesto da ih se ubije tako da su ratni zarobljenici i civil S. K. od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade, smješteni u dostavno vozilo i odvezeni u šumu Č. kod M. K. gdje je u njihova tijela ispaljeno više projektila pojedinačnom i rafalnom paljbom iz automatskih pušaka i vojničkih pušaka, uslijed čega su R. B. i drugi navedeni ratni zarobljenici zadobili brojne strijelne rane glave, trupa i udova koji su doveli do njihove trenutne smrti. Navedena presuda je pravomoćna;

 

-da utoliko iz sadržaja izreke pravomoćne kaznene presude jasno proizlazi da su ratni zarobljenici pa tako i sin odnosno brat tužitelja, od strane nepoznatih osoba izvedeni iz zgrade, smješteni u dostavno vozilo i odvezeni u šumu Č. kod M. K., gdje je u njihova tijela ispaljeno više projektila što ih je usmrtilo;

 

-da u vezi predmetnog štetnog događaja nije utvrđena ničija kaznena odgovornost, ne vodi se kazneni postupak niti je dokazano da postoje procesne smetnje za njegovo vođenje;

 

-da su se tužitelji obratili Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora 2004.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjevi tužitelja u odnosu na potraživanje nakade materijalne štete s naslov troškova pogreba i nematerijalne štete s naslova duševnih boli zbog smrti bliske osobe, nisu osnovani, jer je nastupila zastara potraživanja naknade štete, temeljem članka 376. stavak 1. ZOO-a. Pritom, prvostupanjski sud zaključuje da nema osnova za primjenu članka 377. ZOO-a u smislu koje odredbe zastara prava potraživanja naknade štete uzrokovane kaznenim djelom zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

 

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda u pogledu osnovanosti prigovora zastare, odnosno da je nastupila zastara potraživanja naknade štete tužitelja temeljem odredbe članka 376. stavak 1. ZOO-a i da nema mjesta primjeni produljenog roku zastare, kao kod počinjenja kaznenog djela u smislu odredbe članka 377. ZOO-a, jer za primjenu te odredbe potrebno je da je zbog počinjenog kaznenog djela proveden kazneni postupak i donesena osuđujuća presuda protiv odgovorne osobe a što u konkretnim okolnostima nije slučaj.

 

Osim toga, kod svega naprijed izloženog, i po stavu ovog suda ovdje se ne radi o pretpostavkama kada je prvostupanjski sud mogao odlučiti o postojanju kaznenog djela kao prethodnom pitanju jer prema pravnom shvaćanju ovog suda za to moraju postojati procesne zapreke za vođenje kaznenog postupka.

 

Samo iznimno parnični je sud ovlašten utvrditi je li šteta uzrokovana kaznenim djelom i to samo ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se nije moglo protiv počinitelja provesti kazneni postupak (tako i VSRH u presudi broj Rev-753/10, Rev-53/12, Rev 853/12.).

 

Tako pravilno sud prvog stupnja zaključuje kako okolnost da su osobe, za koje tužitelji tvrde da su omogućile usmrćivanje pokojnog B. R., bile pravomoćno oslobođene od optužbe i to, prema navodima tužitelja, zbog propusta državnog odvjetnika ne predstavlja procesnu smetnju ili okolnost zbog koje bi parnični sud bio ovlašten ispitati je li šteta učinjena radnjama koje čine biće kaznenog djela.

 

S obzirom na sve naprijed izloženo, pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio tvrdnje tužitelja da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, jer se počinjenje kaznenog djela ratnog zločina dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema (tako i VSRH u presudi broj Rev 1878/13 i presudi  Rev 853/12-3 od 20. svibnja 2014.), pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja.

 

U iznesenim okolnostima, je pravilno shvaćanje suda prvog stupnja da u konkretnoj situaciji, radi ocjene zastare potraživanja u smislu članka 377. stavak 1. ZOO, nije bio ovlašten sam utvrđivati je li šteta počinjena kaznenim djelom (bilo kaznenim djelom ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika ili ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva) pa su neutemeljeni žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu.

 

Prema odredbi članka 376. stavak 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, dok je odredbom stavak 2. istog članka propisano da potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

Šteta uz koju tužitelji vežu svoj tužbeni zahtjev nastala je u noći sa 3. na 4. listopada 1991. Zahtjev za naknadu štete u mirnom postupku tužitelji su podnijeli 15. studenog 2004., a tužbu u ovoj pravnoj stvari 5. svibnja 2006. Utoliko je objektivni zastarni rok iz članka 376. stavak 2. ZOO-a svakako protekao prije podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora i prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, a za koji zaključak je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i određene razloge koje tužitelji ne dovode u pitanje žalbenim navodima pa se dodatno prednjem na iste i upućuje.

 

Uz navedeno, tužitelji tijekom postupka ističu kako je jedan od mogućih pravnih osnova odgovornosti tužene u ovoj pravnoj stvari Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/03., dalje: ZOŠT), kao i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rada ("Narodne novine" broj 117/03., dalje: Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske), iako prvenstveno smatraju da se radi o ratnom zločinu.

 

U tom kontekstu, pravilno sud prvog stupnja imajući u vidu odredbu članka 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske koja propisuje da ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru, kod činjenice da je B. R. preminuo u noći sa 3. na 4. listopada 1991. potraživanje naknade štete, protekom objektivnog petogodišnjeg roka zastare iz članka 376. stavak 2. ZPP, zastarjelo prije 6. studenoga 1999., kada je stupio na snagu članak 184.a Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 112/99).

 

Također, pravilno sud prvog stupnja smatra kako je u pogledu odgovornost Republike Hrvatske a gledajući u svjetlu odredbi ZOŠT-a u svakom slučaju nastupila zastara.

 

Naime, prema odredbi članka 11. ZOŠT-a, ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

 

S tim u vezi, kod nesporne činjenice da je sin odnosno brat tužitelja ubijen u noći sa 3. na 4. listopada 1991., pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je prvi dio petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 376. stavak 2. ZOO tekao do 3. veljače 1996., a drugi dio tog zastarnog roka počeo je teći 31. srpnja 2003. kada je ZOŠT stupio na snagu u navedenom i kod iznesenih okolnostima osnovan je prigovor zastare.

 

U pogledu ostalih žalbenih navoda odgovoriti je kako odredbe zakona o odgovornosti Republike Hrvatske i one koje reguliraju pitanje zastare nisu ocijenjene suprotnim Ustavu Republike Hrvatske, pa su žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu bespredmetni.

 

Također žaliteljima je za odgovoriti kako pobijana presuda nije protivna ni Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i članka 51. Dodatnog protokola, a svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina kod činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema.

 

Što se tiče preostalih žalbenih navoda odgovoriti je kako je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud ( članak 8. ZPP-a) kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

Žalbenim navodima, sadržajno, tužitelji u bitnome, ponavljaju one tvrdnje koje su bile predmet utvrđivanja u postupku raspravljanja pred sudom prvog stupnja, te zapravo iznose svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni, s tim da izvodi drugačije činjenične zaključke od zaključaka koje je pravilno izveo sud prvog stupnja, pa prema ocjeni ovog suda ti žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja u postupku po žalbi, jer ne sadrže valjanu pravnu argumentaciju kojom bi se opravdano mogla dovesti u sumnju zakonitost pobijane presude, odnosno zaključka suda prvog stupnja o osnovanosti prigovora zastare te slijedom toga i odbijanja tužbenih zahtjeva tužitelja, a za koji zaključak je prvostupanjski sud naveo jasne i logične te valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud i na koje se dodatno navedenom upućuje žalitelje.

 

Neutemeljeno tužitelji u žalbi prigovaraju i odluci prvostupanjskog suda o troškovima postupka, jer se ista temelji na valjano izvršenom obračunu, utemeljenom na visini postavljenih zahtjeva, u okolnostima odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, te članka 155. ZPP-a, kod valjane primjene odredbe članka 163. ZPP-a, pa suprotno prigovorima žalitelja u ovom slučaju nije došlo do povrede prava tužitelja na pošteno suđenje, odnosno nema osnove njihovo pozivanje na pravni stav  Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga ( ESLJP), izraženog u presudi Klauz protiv Hrvatske (Zahtjev broj 28963/10) od 18. srpnja 2013, te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev broj 72152/13) presuda od 6. rujna 2016.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je, obzirom da tužitelji u žalbom postupku nisu uspjeli (članak 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP).

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2.ZPP) pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužitelja pod 1. 2. 3. i 4. trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 24. listopada 2019.