Broj: Gž-1447/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. H. Š., OIB:………….., i 2. M. Š., OIB:………………., oboje iz P., K. 49, oboje zastupanih po punomoćniku M. I., odvjetniku iz P., protiv tuženika 1. G. Š., OIB:……………… i 2. L. J., OIB:………………, oboje iz P., P. 13, oboje zastupanih po punomoćniku I. V., odvjetniku iz P., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola pod poslovnim brojem P-568/14, od 1. veljače 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola pod poslovnim brojem P-568/14, od 1. veljače 2016. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

"Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1.Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 25. ožujka 2013. u dijelu koji se odnosi na darovanje tuženice G. Š. prema tuženiku L. J., a glede 1/4 dijela k.č. br. 446/11, u naravi oranica, površine 480 m2, te 1/4 dijela k.č. br. 446/15, u naravi obiteljska stambena zgrada, garaža i dvorište, površine 294 m2, obje upisane u zk. ul. 1426 k.o. Š., poništava se i gubi pravni učinak prema tužiteljima u dijelu i opsegu potrebnom za namirenje dospjelih potraživanja tužitelja prema tuženici G. Š. u iznosu od 24.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 7. lipnja 2011. s time što zatezna kamata teče do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              2. Tuženik L. J. je dužan dopustiti da tužitelji svoja potraživanja navedena u t. I.1. ove presude namire prodajom nekretnine označene kao 1/4 dijela 446/11, u naravi oranica, površine 480 m2, te 1/4 dijela k.č. br. 446/15, u naravi obiteljska stambena zgrada, garaža i dvorište, površine 294 m2, obje upisane u zk. ul. 1426 k.o. Š., sve u roku 15 dana."

              II. U preostalom dijelu u kojem tužitelji traže pobijanje ugovora u dijelu potrebnom za namirenje i trpljenje namirenja u valuti euro odbija se kao neosnovan.

 

              III. Tuženici su dužni solidarno nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 20.143,38 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. veljače 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

IV. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 687,50 kn zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška kao i zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška."

 

Protiv navedene presude žale se tuženici, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja za pobijanje pravne radnje tužene pod 1. G. Š. kao dužnice, koja predstavlja zaključeni ugovor o darovanju između ove dužnice, kao darovateljice i L. J., tuženika pod 2.  iz ovog spora, kao daroprimaca, sklopljen 25. ožujka 2013. godine, radi namirenja tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu od 24.000,00 EUR-a, a prodajom darovane nekretnine te namirenjem do visine tražbine tužitelja.

 

              Raspravljajući po postavljenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je u ispravno provedenom postupku utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

 

- da tužitelji imaju dospjelo potraživanje s osnova pozajmice iznosa od 24.000 EUR-a s ugovorenim rokom vraćanja od 40 dana, kao i da tuženica nije vratila pozajmljeni iznos, zbog koje su protiv iste ustali tu pokrenuli tužbom pod posl. br. P-570/14, u kojem postupku je 24. veljače 2015. donesena presuda posl. br. P-570/14-9 kojom je ovdje tuženici G. Š. naloženo ovdje tužiteljima solidarno isplatiti iznos od 24.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. lipnja 2011. do isplate;

 

              - da je dana 25. ožujka 2013. između tuženika L. J. i njegove majke tuženicom G. Š., sklopljen ugovor o darovanu, ovjeren po javnom bilježniku M. P. Č. u Puli pod brojem OV-3186/13 dana 29. ožujka 2013.;

 

              - da je navedenim ugovorom G. Š. darovala svojom sinu, tuženom pod 2. u ovom postupku suvlasnički udio nekretnina označenih kao k.č. br. 446/11, u naravi oranica površine 480 m², te k.č.  br. 446/15, u naravi obiteljska stambena zgrada, garaža i dvorište, površine 294 m², obje upisane u zk. ul. 1426 k.o. Š. ;

 

              - da tužena po1. osim suvlasničkog udjela u vlasništvu nekretnine obuhvaćene predmetnim ugovorom o darovanju od 25. ožujka 2013. godine nema druge vrjednije imovine  te da je sporni ugovor G. Š. sklopila isključivo u cilju onemogućavanja tužitelja u naplati njihova dospjelog potraživanja s osnova.

 

              Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Naime, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu članka 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11; u nastavku: ZOO), prema kojoj  svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, pri čemu se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

 

To znači da pravo pobijanja pripada svakom vjerovniku dospjelog potraživanja „i bez obzira kad je njegova tražbina nastala“ što dalje znači bez obzira da li njegova tražbina vremenski nastala prije ili poslije po dužniku poduzete pravne radnje koja se tužbom pobija.

 

              Nadalje, prema odredbi st. 3. članka 67. ZOO-a kod besplatnih  raspolaganja i s njima izjednačenih  pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

              Ovo, pak, znači da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenim pravnim radnjama, neoborivo pretpostavlja (praesumptio iuris et de iure) da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj u čiju je korist raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta vjerovnicima. Tako otpada potreba svakog dokazivanje od strane vjerovnika da je u vrijeme besplatnog raspolaganja kod dužnika i tuženika kao besplatni korisnika, postojalo svjesno znanje odnosno skrivljeno neznanje da se poduzetim besplatnim raspolaganjem nanosi vjerovniku šteta.

 

U utvrđenju činjenice da je upravo tužitelj M. Š. sa tuženicom G. Š. dogovorio sklapanje ugovora o zajmu i modalitete istog ugovora, što potvrđuje u svom iskazu i sama tužena pod 1. te da je tužiteljica H. Š. u Izjavi/sporazumu o navčanoj tražbini od 27. travnja 2011.  navedena jer je ona taj novac podigla u banci, dok je tužitelj M. Š. preostalu polovicu iznosa dao tuženici G. Š. gotovinski, prvostupanjski sud s pravom otklanja istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja pod 2. M. Š.. Ovo posebno u kontekstu utvrđenja suda u predmetu vođenom po tužbi tužitelja iz ovog postupka u kojem je u međuvremenu donesena presuda, kojom je prvotužena obvezana na povrat pozajmice tužiteljima po njenom dospijeću tj. s danom 7. lipnja 2011. godine pri čemu žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost odluke suda prvog stupnja o dospijeću tražbine svoje uporište ne nalazi u rezultatima provedenog dokaznog postupka. Naime, žaliteljica se u žalbenim navodima poziva na članak 2. predmetne Izjave/ Sporazuma od 27. travnja 2011. godine, kojom je međutim stipulirana tek mogućnost drugačijeg uređenja roka i uvjeta vraćanja preuzete pozajmice kroz sklapanje Anexa samog sporazuma do kojeg očito nije došlo.

 

Osim toga u smislu odredbe članak 499. stavka 1. ZOO-a ugovor o zajmu predstavlja konsenzualni ugovor koji se smatra sklopljenim kada su se stranke dogovorile o svim bitnim sastojcima ugovora i za koju pravnu valjanost zakonodavac ne propisuje pisanu formu.

 

 

U odnosu na tijekom postupka isticane prigovore tuženika da potraživanje tužitelja nije utvrđeno pravomoćnom odlukom za odgovoriti je da za pobijanje dužnikovih pravnih radnji nije pretpostavka da je vjerovnikovo potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom, na što pravilno upućuje prvostupanjski sud kada odbija prijedlog tuženika za prekidom ovog postupka, pozivom na pravno shvaćanje zauzeto u odluci VSRH, Rev 1074/98 od 4. srpnja 2001. i VSRH, Rev 2322/92 od 29. studenog 1995.

 

              U kontekstu naprijed izloženog proizlazi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, kako o dospijeću tražbine tužitelja, tako i njenoj visini. Naime, tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno dospijeću neprijeporno neizvršenog povrata pozajmice pri čemu će se namirenje provesti u valuti Republike Hrvatske, a ne u valuti euro (prema odredbi čl. 22. st. 1. i 3. ZOO) uz pripadajuću zateznu kamatu i to za razdoblje nakon 1. kolovoza 2015. prema stopi propisanoj čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15).

 

Naime, pravna radnja dužnika, smislu članka 66. stavak 2. ZOO-a, mora dovesti do negativne promjene u dužnikovoj imovini zbog koje je namirenje vjerovnika postalo otežano ili potpuno onemogućeno. Vjerovnik kao tužitelj, međutim, ne mora u dokazati samo stvarnu, već je dostatno dokazati i vjerojatnu nenaplativost svoje tražbine.

 

Upravo u postupku utvrđena okolnost visine tražbine tužitelja, te predmet raspolaganja pobijanim ugovorom, opravdavaju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o mogućoj neizvjesnosti o namirenju tužiteljeve tražbine.

 

Kako prvostupanjskom presudom i postupkom koji joj je prethodio, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a budući da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjeničnog stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Potvrđena je i odluka o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka pravilno primijenio odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 51/04, 37/05, 148/09 i 142/12) sukladno postupku u poduzetim parničnim radnjama, koje su bile potrebne za vođenje postupka.

 

U Splitu, 2. ožujka 2017. godine