Broj: Gž-2768/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom, od sutkinja ovog suda Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz K., Ž. 1, OIB:…………….., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u V., protiv tužene E. M. iz Z., P. 29, OIB:……………, koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R. i S. K. M. iz K., radi utvrđenja raskida ugovora te izdavanja tabularne isprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj P-476/12 od 24. svibnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-476/12 od 24. svibnja 2016. godine.

 

II.Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda broj P-476/12 od 24. svibnja 2016. godine je suđeno:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. B. kojim zahtijeva protiv tužene E. M. utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 24. studenog 2011. godine raskinut, te izdavanje isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k. ul. 1714 k.o. Radovec i to čkbr. 2400 kuća i dvor u Otoku površine 3243 m2, čkbr. 2401 vrt u Otoku površine 84 čhv i čkbr. 2402 vrt u Otoku, površine od 75 čhv, kao neosnovan.

 

              II.Nalaže se tužitelju B. D. da isplati tuženoj E. M. s osnova naknade parničnog troška iznos od 5.390,62 kuna, u roku od 15 dana.".

 

              Protiv te presude žalio se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženu na plaćanje parničnog troška, a podredno, da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražen je trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, uvećano za trošak sudske pristojbe u iznosu od 500,00 kuna.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

U žalbi tužitelja je navedeno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, obzirom da pobijana presuda sadrži nedostatke radi kojih se ista ne može ispitati.

 

Posebno je prigovoreno da je tužitelj predložio saslušanje svjedokinje M. H. te saslušanje stranaka. Unatoč predloženim, a neizvedenim dokazima, prvostupanjski sud da je zaključio glavnu raspravu 11. travnja 2016. godine, ali da nije donio rješenje o odbijanju dokaznih prijedloga, a niti da je u obrazloženju pobijane presude spomenuo navedene dokazne prijedloge te razloge radi čega je odbio njihovo izvođenje.

 

Točno je da je tužitelj u ovoj parnici predložio izvođenje dokaza saslušanjem stranaka i svjedokinje M. H.. Prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, a ne i tuženu, ali, kako se u pobijanoj presudi navodi, zbog toga što iz neopravdanih razloga nije pristupila na ročišta na koja je uredno pozvana preko svojeg punomoćnika. Prvostupanjski sud nije saslušao ni svjedokinju M. H., a u pobijanoj presudi je navedeno da to nije učinio obzirom da je činjenično stanje raspravljeno u dovoljnoj mjeri za donošenje zakonite presude. Potonji navod pobijane presude dopunjava ovaj drugostupanjski sud podacima da je svjedokinja M. H. više puta bezuspješno pozivana radi saslušanja, od čega je dostava bila uredna šest puta (za ročišta koja su održana: 06. ožujka 2014., 24. travnja 2014., 12. lipnja 2014., 16. studenoga 2015., 15. siječnja 2016. i 11. travnja 2016. godine), ali se ista nije odazvala. Imajući u vidu neodazivanje svjedokinje M. H. na pozive suda, kao i rezultate raspravljanje u ovoj parnici, za prihvatiti je kao pravilan navod pobijane presude "da druge dokaze sud nije provodio, obzirom da je činjenično stanje raspravljeno u dovoljnoj mjeri".

 

Ujedno je za navesti da u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu od 11. travnja 2016. godine kada je zaključeno raspravljanje u ovom postupku, stoji da se "drugi dokazi neće provoditi".

 

Radi izloženog, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na ročištu održanom 11. travnja 2016. godine kada je zaključeno raspravljanje, odlučio da neće provoditi daljnje dokaze, a u pobijanoj presudi je naveo razloge radi čega je tako postupio.

 

Prema tome, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koje upućuje žalba tužitelja, a nisu počinjene ni ostale bitne povrede iz članka 354. stavka 2. Zakona, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora čini zahtjev tužitelja za utvrđenje da je raskinut ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je sklopljen 24. studenoga 2011. godine, te zahtjev za izdavanje tabularne isprave za uknjižbu prava vlasništva nekretnina upisanih u z.k.ul.1714 k.o. Radovec i to čkbr.2400 kuća i dvor u Otoku, površine 3243 m2, čkbr.2401 vrt u Otoku, površine 84 čhv i čkbr.2402 vrt u Otoku, površine 75 čhv.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

 

-da je ugovor o kupoprodaji nekretnine od 24. studenoga 2011. godine sklopljen između tužitelja, zastupanog po punomoćnici M. H., kao prodavatelja i tužene kao kupca, kojim je tužitelj prodao, a tužena je kupila čkbr. 2400 kuća i dvor u Otoku, površine 3243m2, čkbr. 2401 vrt u Otoku površine 84čhv i čkbr. 2402 vrt u Otoku, površine 75 čhv, upisanih u z.k.ul.1714 k.o. Radovec, za kupoprodajnu cijenu od 40.000,00 kuna, te da je u članku II. stavku 2. toga ugovora utvrđeno da je kupac isplatio prodavatelju iznos od 40.000,00 kuna, a potpis punomoćnice tužitelja, kao prodavatelja da je ovjeren kod javnog bilježnika B. Š. iz V. 24. studenoga 2011. godine pod brojem Ov-10910/11, te da se tužena, temeljem toga ugovora, uknjižila kao vlasnica navedenih nekretnina,

 

-da je M. H. navedeni ugovor sklopila temeljem punomoći od 31. siječnja 2006. godine, na kojoj je tužitelj svoj potpis ovjerio 31. siječnja 2006. godine u javnobilježničkom uredu B. Š. iz V. pod brojem Ov-01043/2006, kojim je tužitelj ovlastio M. H. iz S., Z. 160 B, između ostalog, i na prodaju navedenih nekretnina, time da je u sadržaju ovlaštenja navedeno da je tužitelj ovlašćuje na: "prodaju, ovjeru kod javnog bilježnika, uknjižbu, založnog prava na zemljište pod kat. čest. 2400, 2401, 2402, 2404/4 i 2405/3 k.o. Radovec Virje Otok, br. zem. uloška 1714, isključivo za to zemljište", time da je sadržajem punomoći ovlaštena i da "prima novac i novčane vrijednosti i da o tome izdaje potvrde",

 

-da je tužitelj u svom iskazu naveo da je bio uvjerenja da s punomoći od 31. siječnja 2006. godine ovlašćuje Z. M. "da si ponovno prenese nekretninu na sebe ukoliko njegov zet R. B. neće isplatiti kupoprodajnu cijenu", tvrdeći da je predmetne nekretnine kupio od Z. M., dok se kupoprodajnu cijenu obvezao isplatiti R. B., pa da je punomoć izdana "radi prijenosa nekretnine ponovno na Z. M.", a da M. H. nije poznavao, a niti da je s njom ugovarao ovlasti iz punomoći od 31. siječnja 2006. godine.

 

Kraj takvog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je smatrao da iz punomoći od 31. siječnja 2006. godine proizlazi da je tužitelj M. H. izdao specijalnu punomoć iz odredbe članka 315. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), dok sadržaj tužiteljevih tvrdnji upućuje da je ugovor od 24. studenoga 2011. godine sklopljen bez ovlaštenja punomoćnice M. H.. Međutim, kako je sud vezan činjeničnim navodima kojima je tužitelj determinirao predmet spora u samoj tužbi, u kojoj izričito navodi da je ugovor o kupoprodaji od 24. studenoga 2011. godine sklopljen na temelju ovlaštenja koja je dao punomoćnici, temeljem specijalne punomoći od 31. siječnja 2006. godine, prvostupanjski sud je zaključio da su bez pravnog značaja za odlučivanje u ovom predmetu tvrdnje iz tužiteljeva iskaza kojima opisuje razloge izdavanja punomoći i njegovo uvjerenje radi čega i kome izdaje punomoć.

 

Tužiteljev zahtjev u ovoj parnici temelji se na tvrdnji da je ugovor raskinut po samom zakonu, jer tužena nije ispunila ugovorom preuzetu obvezu isplate kupoprodajne cijene, te, iako u ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 24. studenog 2011. godine, rok za ispunjenje nije ugovoren kao bitan sastojak ugovora, tužena niti nakon što ju je tužitelj pozvao na ispunjenje ugovora, u ostavljenom roku isti da nije ispunila.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u ugovoru o kupoprodaji od 24. studenoga 2011. godine navedeno da je tužena kao kupac, isplatila prodavatelju iznos od 40.000,00 kuna, što prodavatelj potvrđuje potpisom ugovora, a što i tužena tvrdi u ovoj parnici. Tužitelj je kao prodavatelj, bio zastupan po M. H., temeljem specijalne punomoći od 31. siječnja 2006. godine koja je prema ovlastima navedenim u toj punomoći, bila ovlaštena i za primanje novca.

 

Prema tome, ugovor o kupoprodaji od 24. studenoga 2011. godine je u cijelosti ispunjen (tužena se i uknjižila kao vlasnica predmetnih nekretnina), pa je neosnovan navod tužitelja iznesen u tužbi da ugovor od strane tužene ne bi bio ispunjen time što tužena njemu osobno nije isplatila kupoprodajnu cijenu, a niti da je to učinila u ostavljenom roku po njegovom pozivu. Stoga je neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji od 24. studenoga 2011. godine raskinut po samom zakonu u smislu odredbe članka 362. ZOO-a, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud. Sukladno tome, kad ugovor o kupoprodaji od 24. studenoga nije raskinut, nije osnovan ni tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj od tužene zahtjeva izdavanje tabularne isprave radi uknjižbe prava vlasništva predmetnih nekretnina na njegovo ime, a ovo tim više, što je tužena u međuvremenu otuđila predmetne nekretnine, pa je sada kao vlasnik istih uknjižena treća osoba.

 

Iako je žalba tužitelja izjavljena i radi žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, u žalbi je, u odnosu na meritum spora samo navedeno kako tužitelj smatra, obzirom na srodstvo tužene i M. H., da je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu bilo nužno izvesti dokaz njihovim saslušanjem, "jer je tužitelj istima trebao dokazati kako M. H. ne samo da nije imala ovlast primiti kupoprodajnu cijenu, već joj nikada nije bila isplaćena ugovorena kupoprodajna cijena od 40.000,00 kuna, zbog čega je i poziv tužitelja da tužena isplati u primjerenom roku 160.000,00 kuna osnov za naknadno raskidanje ugovora po samom zakonu."

 

Ovi žalbeni navodi, kraj svega naprijed izloženog, ne dovode u sumnju pravilnost pobijane presude, jer je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužene u cijelosti.

 

Ni u odluci o parničnom trošku, materijalno pravo nije primijenjeno na štetu tužitelja.

 

Radi svega izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda.

 

Kako tužitelj sa žalbom nije uspio, temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Stoga je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 16. ožujka 2017. godine