Broj: Gž-2778/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

                     Županijski sud u Splitu,  u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz P., OIB:….., protiv tuženice O. B. d.d. Z., iz Z., OIB:…., zastupana po punomoćnici J. M., odvjetnici iz O. društva M., B. i P., S., , zbog proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj  Pi-364/14 od 15. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 16. ožujka 2017.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

                           I.  Prihvaća se žalba tuženice pa se presuda Općinskog suda u Splitu  broj  Pi-364/14 od 15. svibnja    2015.:

 

a)      preinačuje u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev da je tuženica dužna

vratiti tužitelju sav naplaćeni iznos za koji je nastupila zastara, a koji je naplaćen temeljem zadužnice pod br. OV-5010/06 i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

 

b)     ukida u dijelu kojim je utvrđeno da je za potraživanje svih anuiteta i

pripadajućih kamata prema raskinutom Ugovoru o kreditu br…… od 08.05.2006., a dospjelih dana 21.06.2007. nastupila zastara i u tom se dijelu tužba odbacuje kao nedopuštena.

 

       II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženici parnični trošak

u iznosu od 2.075,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

                    Pobijanom presudom je utvrđeno  da je za potraživanje svih anuiteta i pripadajućih kamata prema raskinutom Ugovoru o kreditu br…….. SN od 08.05.2006., a dospjelih dana 21.06.2007. nastupila zastara, te je određeno da je tuženica dužna  vratiti tužitelju sav naplaćeni iznos za koji je nastupila zastara, a koji je naplaćen temeljem Zadužnice pod br. OV-5010/06. 

 

                    Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353.st.1. Zakona o parničnom postupku    («Narodne novine» broj 53/91, 91/92,112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/1,148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se  presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

                   U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio žalbenim navodima, te predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

 

                    Žalba je  osnovana.

 

                Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nastupila zastara za potraživanje svih anuiteta i pripadajućih kamata prema raskinutom Ugovoru o kreditu br…….od 08.05.2006., a dospjelih dana 21.06.2007., kao i zahtjev da tuženica vrati  tužitelju sav naplaćeni iznos za koji je nastupila zastara, a koji je naplaćen temeljem Zadužnice pod br. OV….. 

 

                  U postupku nije bilo prijeporno da 08. svibnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama između tuženice kao kreditora i te D. Š., kao korisnika kredita i zalogodavca,  te ovdje  tužitelja J. M. kao sudužnika, kojim je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 234.000,00 CHF na rok otplate od 360 jednakih mjesečnih anuiteta.

 

                   Nije bilo prijeporno ni to da je tužitelj kao sudužnik u svrhu osiguranja tražbine tuženice po navedenom kreditu izdao zadužnicu  na kojoj je potpis tužitelja ovjeren od strane javnog bilježnika I. B. u S. dana 22. svibnja 2006. pod brojem O…..

 

                    Prvostupanjski  je sud u postupku utvrdio:

 

                   -  da je navedeni ugovor o kreditu raskinut jer dužnik nije uredno ispunjavao ugovorene obveze i nije otplaćivao mjesečne anuitete, te je cjelokupni kredit dospio na naplatu 21.  lipnja 2007.,

 

  -  da je FINA je zaprimila zadužnicu tužitelja na provedbu 28. listopada 2013.,

.

             - da je tužitelj prvu obavijest o tome da je kredit dospio na naplatu i koje su preostale

obveze primio 27. siječnja 2014., a potom 13. veljače 2014..

 

                 Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja, koja u ovom stadiju postupka i nisu sporna, prvostupanjski je sud smatrao da je za sva potraživanja tuženice iz predmetnog ugovora o kreditu nastupila zastara u smislu  odredbe članka 226. st.2. Zakona o obveznim odnosima ( «Narodne novine» broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 – dalje: ZOO) radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

               Navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan.

 

                Naime, tužitelj je kao sredstvo osiguranja predmetnog kredita izdao  običnu zadužnicu  koja je definirana odredbom članka 183. st.1. tada važećeg Ovršnog zakona («Narodne novine» broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) kao isprava u kojoj dužnik čiji potpis je javno ovjerovljen po javnom bilježniku daje suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi njegovi računi koje ima kod banaka i da se novac s tih računa u skladu sa njegovom izjavom isplaćuju vjerovniku, dok prema stavku 2. iste zakonske odredbe obvezu prema vjerovniku ili na istoj ispravi kao i dužnik ili u dodatnoj ispravi uz tu ispravu istodobno kad i dužnik ili naknadno, mogu preuzeti i druge osobe u svojstvu jamaca plataca i to davanjem pisane izjave na kojoj je javno ovjerovljen njihov potpis a koja je sadržajno ista s izjavom dužnika.

 

                  Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuju tražbine po računu i prenose na ovrhovoditelja radi naplate. Ujedno ovakva isprava ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha i na drugim predmetima ovrhe s time da OZ ne propisuje prethodno dokazivanje nemogućnosti provede ovrhe na računima kao uvjet za provođenje ovrhe na drugim predmetima ovrhe.

 

              Prema navedenom, a sukladno odredbi članku 183. st.7. OZ-a zadužnica kojom je dužnik dao suglasnost vjerovniku da mu se mogu zaplijeniti svi računi kod banaka radi naplate vjerovnikove tražbine te je njegov potpis na istoj javno ovjerovljen kod javnog bilježnika, ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca i na drugim predmetima ovrhe. Takova isprava (zadužnica) ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prijenosi na ovrhovoditelja radi naplate, ali isto tako vjerovnik ima mogućnost temeljem takve isprave tražiti ovrhu protiv dužnika ili jamaca plataca ili i od jednog i drugog i na drugim predmetima ovrhe.

 

                 Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je  zadužnica izjednačena s ovršnom ispravom i pravomoćnim rješenjem o ovrsi, pa se na  tražbinu iz zadužnice treba primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 233.st.1. ZOO-a.

 

                 Zastarni rokovi u pravilu počinju teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao

pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju dan nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla.

 

                   Kako je tražbina tuženice po raskinutom ugovoru o kreditu dospjela 21.  lipnja 2007., a tuženica je predmetnu zadužnicu podnijela na naplatu FINI 28. listopada 2013.,to, suprotno

zaključku prvostupanjskog suda, nije nastupila zastara tražbine iz zadužnice.

 

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženica dužna vratiti tužitelju sav naplaćeni iznos za koji je nastupila zastara, a koji je naplaćen temeljem navedene zadužnice.

 

S obzirom na izneseno trebalo je prihvaćenjem žalbe tuženice na temelju odredbe članka 373. toč.3. ZPP-a u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

                  Tužitelj je tužbom zatražio i utvrđenje da je za potraživanje svih anuiteta i pripadajućih kamata prema raskinutom Ugovoru o kreditu br…… SN od 08.05.2006., a dospjelih dana 21.lipnja 2007. nastupila zastara, pa se u ovome dijelu radi  o tužbenom zahtjevu na utvrđenje činjenica.

 

                   Kako tužba kojom se traži utvrđenja činjenica u smislu odredbe članka 187. ZPP-a nije dopuštena, to je trebalo prihvaćanjem  žalbe tuženice na temelju odredbe članka 366.st.1. ZPP-a u navedenom  dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i tužbu odbaciti.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166.st.2. ZPP-a.

 

                Tuženici je na ime troška sastava odgovora na tužbu priznato 75 bodova, te na ime  pristupa na ročište održano 9. travnja 2015. 75 bodova, odnosno ukupno 150 bodova, što uvećano za vrijednost boda i pripadajući PDV iznosi 1.875,00 kuna. Ovome iznosu dodan je i trošak sudske pristojbe na odgovoru na tužbu u iznosu od 200,00 kuna, tako da sveukupni trošak kojega je tužitelj dužan naknaditi tuženici iznosi 2.075,00 kuna, jer tuženica troška žalbenog postupka nije popisala.

 

U Splitu 16. ožujka 2017.