Broj: Pž-4213/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Jagodi Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja B. D. d.o.o., V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika GRAD K., K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-248/12 od 18. ožujka 2014., 16. ožujka 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-248/12 od 18. ožujka 2014. te sudi:

 

              I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik Grad K. OIB ... dužan je tužitelju B. D. d.o.o. OIB ... na ime stečenog bez osnova, isplatiti iznos od 96.155,40 kn sa zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

              - na iznos od 1.037,00 kn od 5. kolovoza 2006. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. rujna 2006. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. listopada 2006. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. studenoga 2006. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. prosinca  2006. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. siječnja  2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. veljače  2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. ožujka 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. travnja 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. svibnja 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. lipnja 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. srpnja  2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. kolovoza 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. rujna 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. listopada  2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. studeni 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. prosinca 2007. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. siječnja 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. veljače  2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. ožujka 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. travnja 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. svibnja 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. lipnja 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. srpnja  2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. kolovoza 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. rujna 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. listopada  2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. studeni 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. prosinca 2008. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. siječnja 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. veljače  2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. ožujka 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. travnja 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. svibnja 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. lipnja 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. srpnja  2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. kolovoza 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. rujna 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. listopada  2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. studeni 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. prosinca 2009. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. siječnja 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. veljače  2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. ožujka 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. travnja 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. svibnja 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. lipnja 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. srpnja  2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. kolovoza 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. rujna 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. listopada  2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. studeni 2010. god. do isplate,

              - na iznos od 1.829,20 kn od 5. prosinca 2010. god. do isplate,

a  sve po stopi koju propisuje Uredba o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007.god., a za razdoblje od 1. siječnja 2008. god. do isplate, po stopi propisnoj čl. 29 st.2 ZOO-a,  koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu  za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

 

              II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.550,00 kn (šestisućapetstopedeset kuna), u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-248/12 od 18. ožujka 2014., prvostupanjski je sud u točki I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 96,155,40 kn sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate kako je to navedeno u izreci, a po stopi koju propisuje Uredba o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate, po stopi propisnoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 7.300,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

 

              Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog razloga navedenih u čl. 353. Zakona o parničnom postupku. U žalbi u bitnome navodi da je iz provedenog dokaznog postupka vidljivo da tuženik nije koristio predmetni poslovni prostor u periodu koji je predmet ove tužbe te da je na tu okolnost punomoćnik tuženika na ročištu održanom 19. veljače 2014. predložio saslušanje gradonačelnice tuženika T. I., a što je sud odbio. Nadalje, navodi da je podneskom od 10. siječnja 2014. tužitelj povećao tužbeni zahtjev s iznosa od 64.657,00 kn na ukupni iznos od 96.155,40 kn, čemu se tuženik usprotivio pa je sud to trebao uvažiti prilikom donošenja odluke. Iz navedenog, prema shvaćanju tuženika, proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenio materijalno pravo, a da je presuda u svom obrazloženju proturječna i nerazumljiva. Slijedom toga, tuženik predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da se tužitelju naloži naknaditi troškove parničnog postupka.

 

              Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.              

 

              Žalba je osnovana.

 

              Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. te na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presudu je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti.

 

              Predmet spora je zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 96.155,40 kn  sa zakonskim zateznim kamatama (konačno određen podneskom od 10. siječnja 2014.) na ime naknade koristi koju je tuženik imao zbog smetanja tužiteljevog posjeda na nekretnini koja se sastoji od poslovnog prostora–brodograđevinske radionice u K., predio J., izgrađenom na dijelu čest. zgr. ... te dijelu čest. zem ... k.o. K..

 

              Prema obrazloženju, prvostupanjski je sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik smetao tužitelja u posjedu predmetne nekretnine, radi čega se vodio spor pred Općinskim sudom u Splitu u predmetu pod poslovnim brojem P-1808/06. Stoga je sud zaključio da tužitelj za razdoblje nemogućnosti korištenja poslovnog prostora ima pravo potraživati od tuženika predmetni novčani iznos čija je visina određena prema cijeni zakupa poslovnog prostora za predio J. u K. od strane Ministarstva, uprave, Područnog ureda S., Ispostave V., pa je slijedom toga na temelju odredbi čl. 1111. st. 1. i 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO) ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev. U odnosu na tuženikov prigovor da nije koristio predmetni poslovni prostor, sud je zaključio da takav navod nije odlučan, već je samo odlučno da je tuženik onemogućio tužitelja u korištenju njegovog posjeda te da je osim toga teret dokazivanja navedene činjenice na tuženiku, a on ju nije dokazao.

 

              Ocjena je ovog suda da je zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučne činjenice te da je posljedično tome propustio navesti razloge o odlučnim činjenicama, čime je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

              Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj kao pravnu osnovu svojeg zahtjeva odredio povrat stečenog bez osnove te je prvostupanjski sud osnovanost zahtjeva ocjenjivao isključivo kroz navedenu pravnu osnovu. Međutim, odredbom čl. 186. st. 3. ZPP-a propisano je da sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj u tužbi (ili tijekom postupka) naveo, već je na utvrđeno činjenično stanje dužan pravilno primijeniti materijalno pravo.      

 

              Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009., ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP), prema kojim je nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Prema istom shvaćanju, ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano njeno vraćanje, valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

 

              U konkretnom slučaju nije sporno da se predmetna nekretnina u spornom razdoblju nalazila u neovlaštenom posjedu tuženika u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) pa je slijedom toga osnovanost tužbenog zahtjeva valjalo ocijeniti primjenom odredbe čl. 165. ZV-a kojom je propisan pravni položaj nepoštenog posjednika (tuženik je nepošten jer je u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem P-1808/06 pravomoćnom odlukom utvrđeno smetanje pa se slijedom toga uzima da je on bio nepošten od dana podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 18. st. 4. ZVDSP-a).

 

              Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

              Uzimajući u obzir sadržaj navedene odredbe, proizlazi da činjenica je li tuženik u konkretnom slučaju za vrijeme posjedovanja predmetne nekretnine istu koristio, predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pritom valja isto tako navesti da je (a suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda), teret dokazivanja navedene činjenice na tužitelju, jer je tužitelj tu činjenicu u tužbi iznio kao pozitivnu tvrdnju, dok ju je tuženik u odgovoru na tužbu osporio. Stoga je temeljem odredbe čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP-a tužitelj, a ne tuženik trebao dokazati osnovanost svoje tvrdnje.

 

              Iako je tužitelj bio upoznat s tuženikovim osporavanjem iznesenim u odgovoru na tužbu, tužitelj u kasnijem tijeku postupka nije predložio dokaze kojima bi dokazao istinitost svojih tvrdnji, već je tuženikove tvrdnje ocijenio nebitnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (list 28. spisa). Činjenica pak da je tužitelj prilaganjem pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Splitu dokazao činjenicu smetanja posjeda ne znači samo po sebi da je tuženik imao koristi odnosno da bi stvar (predmetni poslovni prostor) dala koristi ali ih je tuženik za vrijeme svog posjedovanja zanemario. Navedeno i stoga što je iz obrazloženja rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1808/06 od 26. studenog 2008. vidljivo da je prilikom uviđaja na licu mjesta održanom 24. svibnja 2007. predmetni prostor zatečen kao zatvoren i zapušten (list 12. spisa). 

 

              Nadalje, ocjena je ovog suda da tužitelj nije dokazao niti visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je nakon prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 64.657,00 kn, odnosno, 1.000,00 kn mjesečno, uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 23%, tužitelj podneskom od 10. siječnja 2014. preinačio tužbu povećanjem postojećeg zahtjeva na ukupni iznos od 96.155,40 kn, odnosno, 1.487,20 kn mjesečno, uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 23%. Navedeno je tužitelj učinio nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio visini prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva pa je nakon toga tužitelj na ročištu održanom 18. studenog 2013. predložio da se od Uprave, Ispostava V. zatraži podatak o visini zakupnine za predmetni poslovni prostor. Dopisom od 13. prosinca 2006. Uprava obavijestila je prvostupanjski sud da je cijena zakupa poslovnih prostora za predio J. u K. za period od 2006. godine do dana sastavljanja dopisa oko 10,00 kn mjesečno po m2 poslovnog prostora. Na ročištu održanom 18. prosinca 2013. punomoćnik tuženika je prigovorio dostavljenoj procjeni, navodeći da je cijena paušalna i da nisu uzeti u obzir podaci o stanju prostora kao ni druge činjenice koje bi eventualno mogle utjecati na visinu procjene (list 34. spisa). Na ročištu održanom 19. veljače 2014. punomoćnik tužitelja se protivio prigovorima tuženika kao neosnovanim te nije imao daljnjih dokaznih prijedloga (list 37. spisa).

 

              Dakle, činjenica da je tuženik tijekom postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva, to jest, cijenu zakupa poslovnog prostora, a da tužitelj nije predložio odgovarajuće dokaze kojima bi pobio navode protivnika. Navedeno tim više što iz dostavljenog nalaza vještaka za geodeziju od listopada 2007. (list 30. spisa), na kojeg se poziva i sam tužitelj, proizlazi da je predmetni poslovni prostor zapušten i da služi kao skladište. U takvoj situaciji posve je jasno da mjesečni iznos zakupnine takvog (skladišnog) prostora ne može biti određen prema prosječnoj cijeni zakupa poslovnih prostora koji se nalaze na istom području, a da se pritom ne utvrde okolnosti konkretnog slučaja.

 

              Prema tome, budući da je u donošenju pobijane presude ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj sud je, koristeći se ovlastima iz čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP-a utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu te je sukladno odredbama čl. 219. st. 1. i 221.a
ZPP-a u vezi s čl. 165. st. 1. ZVDSP-a ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev.

 

              Sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je odlučio o troškovima cijelog postupka. Tuženiku osnovano pripada naknada troška, sukladno njegovom zahtjevu i vrijednosti predmeta spora, odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12; dalje: Tarifa) i to: za sastavljanje odgovora na tužbu od 12. siječnja 2011. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 18. studenog 2013., 18. prosinca 2013. i 19. veljače 2014., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari te su se izvodili dokazi, u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10. t. 1. Tarife) i za trošak sudske pristojbe za žalbu u zatraženom iznosu od 1.300,00 kn (čl. 164. st. 1. ZPP i Tar. br. 3. st. 1. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ broj 26/03-pročišćeni tekst i 125/11), odnosno, ukupno iznos od 6.550,00 kn. U preostalom dijelu tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka nije osnovan, kao niti zahtjev za naknadom pristojbe za tužbu i presudu, jer navedeni trošak nije nastao tuženiku. 

 

U Zagrebu 16. ožujka 2017.