Broj: Gž-925/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Blaženki Rilov Ćurin, u pravnoj stvari tužitelja A. P., S., S. 129, OIB:…………., kojeg zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u  S., protiv tuženika E. osiguranje d.d. Z., U. grada V. 82, OIB:………….., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G.&P. iz Z., P. S. I., S., V. 54, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude .Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu broj Pn-632/15 od 27. studenoga 2015. godine, dana 07. travnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu broj Pn-632/15 od 27. studenoga 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 9.612,75 kuna s naslova imovinske štete, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 09. rujna 2013. godine do isplate, a koje kamate teku po referentnoj stopi Hrvatske narodne banke, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška.

 

              Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak u iznosu od 2.243,74 kuna.

 

              Protiv te presude žalio se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno, da se ista preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

 

              Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja i predložio odbijanje iste kao neosnovane, uz potvrdu pobijane presude.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, a u okviru bitnih povreda postupka radi kojih se žalba protiv presude u sporu male vrijednosti može izjaviti prema odredbi članka 467. stavak 1. istoga Zakona.

 

              Naime, novčano potraživanje tužitelja spram tuženika, u ovoj parnici iznosi 9.672,75 kuna, pa se radi o sporu male vrijednosti iz članka 458. stavka 1. ZPP-a, jer potraživanje u novcu ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna.

 

              Odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a je propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Prema tome, kako je tužitelj žalbu izjavio, između ostalog, i zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijana presuda se ne može ispitati u okviru ovog žalbenog razloga, jer je ovaj drugostupanjski sud vezan za činjenično stanje utvrđeno u presudi prvostupanjskog suda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade imovinske štete. Naime, u tužbi tužitelj navodi da stvarna šteta na njegovom automobilu iznosi 15.612,75 kuna, koliko je platio za popravak, pa kako mu je tužitelj isplatio 6.000,00 kuna, od tuženika je zatražio isplatu iznosa od 9.612,75 kuna.

 

              Među strankama nije sporna pasivna legitimacija tuženika u ovoj parnici te osnov odgovornosti tuženika za nastalu štetu, kao i činjenica da je na temelju izvansudske nagodbe tuženik isplatio tužitelju iznos od 6.000,00 kuna.

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je među strankama postignut dogovor da se tužiteljev oštećeni automobil popravi u servisu Eurodaus Split, te da je ovaj potonji i naručio zamjenske dijelove, a sve prema predračunu od 25. rujna 2013. godine. Međutim, tužitelj da je odustao od takvog načina popravka štete, tj. uspostave u prijašnje stanje, iz razloga jer je, kako sam navodi, u radnom nalogu bio predviđen završetak rada u roku od tri dana, tj. do 27. rujna 2013. godine, a koji radovi do tada da nisu bili završeni, a njemu kao konzulu Slovačke Republike radi obavljanja konzularnih aktivnosti da je hitno trebao automobil, iz kojeg razloga da je uzeo automobil i odlučio da neće popravljati štetu na automobilu kod Eurodausa.

 

              Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije ponudio dokaze da mu je automobil nužno trebao za obavljanje konzularnih aktivnosti, zbog čega je odustao do dogovora s tuženikom da se vozilo popravi u servisu Eurodausa, a niti da je izričito i uvjerljivo iskazivao o tome da mu Eurodaus nije bio u mogućnosti osigurati zamjensko vozilo. Ujedno, tužitelj da nije ponudio dokaz da je uopće popravio vozilo, gdje ga je popravio i za koji iznos.

 

              Kraj takvog činjeničnog stanja, za koje je vezan ovaj drugostupanjski sud, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako u situaciji kada na vozilu nije nastala totalna šteta i kada je tuženik bio spreman uspostaviti prijašnje stanje kakvo je bilo prije nastale štete i to ugradnjom originalnih dijelova, u bilo kojem ovlaštenom servisu i na taj način sanirati štetu, tužitelj ne može zahtijevati dodatnu naknadu u novcu iznad uplaćenih 6.000,00 kuna, jer je uspostava prijašnjeg stanja bila moguća, a okolnosti slučaja su takve da ne dolazi u obzir primjena odredbe članka 1085. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje:ZOO), obzirom da tuženik nije dokazao da je popravio automobil te visinu troškova popravka.

 

              Osporavajući primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju, tužitelj je u žalbi naveo da tuženik nema pravo tražiti račun za popravak kao uvjet za isplatu naknade štete, jer je procijenjena šteta, odnosno ponuda servisa Eurodaus od 25. rujna 2013. godine jedini i vjerodostojni dokument na temelju kojeg je tuženik dužan isplatiti utuženi iznos.

 

              U odnosu na ove žalbene navode, za odgovoriti je slijedeće:

 

              Odredbom članka 1085. stavka 1. ZOO-a je propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala, a prema stavku 3. istoga članka, kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.

 

              Prema tome, u činjeničnoj situaciji koja je nesporna među strankama i to da su se stranke dogovorile da će tuženik vratiti oštećeni automobil u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete, time da tužitelj automobil popravi u ovlaštenom servisu, a tuženik da će podmiriti račun, te da je automobil predan servisu Eurodaus, a da je tužitelj nakon toga dogovora preuzeo vozilo, ne navodeći prvostupanjskom sudu dokaze koji opravdavaju takav postupak, a niti je ponudio dokaz da je automobil popravio u drugom servisu, pa time ni račun o visini troškova popravka automobila, kao i uz uskratu odgovora na ta pitanja prilikom saslušanja, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa. Utuženi iznos čini razliku između visine štete po troškovniku Eurodausa od 25. rujna 2013. godine te visine štete koju je tuženik podmirio tužitelju u iznosu od 6.000,00 kuna. Naime, nakon što je tužitelj preuzeo vozilo od Eurodausa i obavijestio tuženika da štetu želi riješiti mirnim putem, tuženik je tužitelju najprije ponudio 3.500,00 kuna, smatrajući da bi to bila realna šteta, pa kada tužitelj na taj iznos nije pristao, te je, putem svog punomoćnika, tražio da se povisi predloženi iznos, tuženik je izvijestio tužitelja da štetu može popraviti u Eurodausu po već izrađenom troškovniku koji će tuženik podmiriti, ali kako tužitelj na to nije pristao, već je zahtijevao da se spor riješi putem nagodbe, a tuženik je tužitelju ponudio i dostavio iznos od 6.000,00 kuna, zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa nije moguće prihvatiti. U prilici kada tužitelj nije dostavio dokaz da je automobil popravio upravo za iznos troška popravka predviđen troškovnikom Eurodausa, a niti je dostavio dokaz ovlaštenog vještaka da bi trošak popravka automobila iznosio toliko koliko je predviđeno po troškovniku Eurodausa od 25. rujna 2013. godine, a, s druge strane, tužitelj je odustao od popravka automobila u servisu Eurodausa i zatražio je od tuženika prije podnošenja tužbe, mirno rješenje štete, tužitelj nije ovlašten tražiti od tuženika isplatu utuženog iznosa, obzirom da u postupku nije utvrđeno da okolnosti slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja, kada bi tužitelj imao pravo na naknadu u novcu, kako je to propisno odredbom članka 1085. stavka 4. ZOO-a.

 

              Radi izloženog, žalba tužitelja nije osnovana, pa je, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, ista odbijena kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda.

 

U Splitu, 07. travnja 2017. godine