Broj: Gž-518/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja C.o. d.d., F. Z., ..., Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica L. K. Z., dipl. pravnica, protiv tuženika T. o. d.d., Z., ..., OIB: ..., koga zastupaju odvjetnici iz O. društva P., S. F., K. P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj P-1/2015-81 od 10. lipnja 2016., dana 5. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću poslovni broj P-1/2015-81 od 10. lipnja 2016. u dijelu pod točkom I. i IV. njezine izreke.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju 38.436,59 kuna sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 34.224,40 kune od 27. rujna 1999. do 31. prosinca 2007. i na iznos od 4.212,19 kune od 27. srpnja 2001. do 31. prosinca 2007. prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa sve do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.535,04 kuna sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2016. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke), dok je odbijen kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatu pripadajućih zateznih kamata koje bi na iznos od 34.224,00 kune tekle od 25. rujna 1999. do uključujući 26. rujna 1999. (točka II. izreke). Nadalje je istom presudom naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 16.575,00 kuna i za pristojbe (točka IV. izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik kojom pobija presudu u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači u smislu navoda u žalbi, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikovu žalbu.

              Žalba je neosnovana.

U smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud ispitao je prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i razumljivi te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Prvostupanjski sud nije počinio ni relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prvostupanjski sud je savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze, podvrgavši ih kritičkoj analizi, svakog posebno i u međusobnoj povezanosti, određeno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili nedokazanim, te je dao iscrpne razloge zbog čega u pogledu načina nastanka štetnog događaja vjeruje iskazima saslušanih svjedoka V. G. rođ. H., D. H. i G. D. koji su iskazivali u prilog tužiteljevoj tvrdnji da je osiguranik tuženika ušao u prometno raskrižje na znak crvenog svjetla na semaforu, a zbog čega ne vjeruje iskazima svjedokinja G. H. i R. V., te je na temelju takve ocjene dokaznog materijala izveo pravilan zaključak da je osiguranik tuženika kriv za nastanak štetnog događaja. Druga je stvar što tuženik ne prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o provedenim dokazima i na temelju takve ocjene izvedene zaključke, nego toj ocjeni suprotstavlja svoju subjektivnu ocjenu koja nema uporišta u rezultatima dokaznog postupka.

U prvostupanjskom postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 192. ZPP-a.

Istina je da je u tužbi kao tuženik naznačeno T.o. d.d. F. Č., dakle, uz trgovačko društvo je kao stranka naznačena i njegova podružnica. Podružnica trgovačkog društva nije pravna osoba (članak 7. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, „Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15), pa zato ne može biti stranka u postupku. S obzirom na to da poslovanjem podružnice trgovačkog društva, prava i obveze stječe društvo a ne njegova podružnica, stranka u sporu o pravima i obvezama nastalih poslovanjem podružnice može biti samo društvo, u konkretnom slučaju T.o. d.d. sa sjedištem u Z. Zato se i ne može govoriti o subjektivnom preinačenju tužbe kada je tužitelj u nastavku postupka kao tuženika pravilno naznačio T.o. d.d. Z.. Zbog toga ne postoji relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi  s člankom 192. ZPP- na koju tuženik ukazuje u žalbi.

U prvostupanjskom postupku nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a, jer su u obrazloženju pobijane presude izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su iznijeli i dokaze koje su predložili tijekom postupka, koje je od iznesenih činjenica i kojim dokazima sud utvrdio te su navedene odredbe materijalnog prava koje je sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

Predmet spora u ovom postupku je regresni zahtjev tužitelja, koji je kao osiguratelj i solidarni dužnik isplatio štetu putnici u vozilu V. H. udanoj G. stradaloj u štetnom događaju od 5. listopada 1998. u Z. na kolniku Trga žrtava fašizma, da mu tuženik koji je solidarno odgovoran za štetu putnici, a čiji osiguranik je odgovoran za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu, isplati iznos od 38.436,59 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio ove odlučne činjenice:

- da su stranke u ovoj pravnoj stvari osiguratelji vozila koja su sudjelovala u prometnoj nesreći dana 5. listopada 1998. u Z.,  na kolniku Trga žrtava fašizma, i to tužitelj vozila marke Yugo 45 registarske oznake ..., kojim je upravljao D. H., a tuženik vozila marke Audi 80 registarske oznake ... kojim je upravljala G. H.,

- da je G. H. navedene prigode vozilom kojim je upravljala ušla u predmetno raskrižje na znak crvenog svjetla na semaforu za njezin smjer kretanja i prednjim lijevim dijelom vozila udarila u prednji lijevi dio vozila kojim je upravljao D. H., koji je u predmetno raskrižje ušao na znak zelenog svjetla na semaforu za njegov smjer kretanja,

- da je V. G. rođ. H., koja je bila putnica u vozilu kojim je upravljao D. H., u navedenoj prometnoj nesreći zadobila tjelesne ozljede, te je u vezi sa zadobivenim ozljedama podnijela tužbu za naknadu štete Općinskom sudu u Klanjcu protiv tuženika C.o. d.d.,

- da je presudom Općinskog suda u Klanjcu poslovni broj P-12/99-11 od 9. srpnja 1999., koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-1796/99-2 od 17. svibnja 2001., tužiteljici V. H. dosuđena naknada štete u iznosu od 32.816,00 kuna sa zateznom kamatom od 9. 7. 1999. do isplate te su joj dosuđeni i troškovi parničnog postupka,

- da u navedenom parničnom postupku koji je vođen po tužbi V. H. pred Općinskim sudom u Klanjcu tuženik nije sudjelovao niti je bio obaviješten o parnici,

- da je tužitelj kao solidarni dužnik isplatio oštećenici V. H. s osnove naknade štete koju je pretrpjela u navedenom štetnom događaju iznos od 34.224,40 kuna dana 27. rujna 1999., te iznos od 4.212,19 kuna dana 27. srpnja 2001., dakle ukupan iznos od 38.436,59 kuna, koji iznos predstavlja glavnicu od 32.816,00 kuna i pripadajuće zatezne kamate isplaćene sukladno presudi Općinskog suda u Klanjcu poslovni broj P-12/99 od 9. srpnja 1999. koje teku od dana 9. 7. 1999.,

- da je prema nalazu i mišljenju liječničkih vještaka T. T. i H. H. od 31. svibnja 2010., očitovanja tih vještaka od 17. studenog 2011. i njihovih iskaza, te pregledane medicinske dokumentacije u navedenoj prometnoj nesreći V. H., koja je rođena 30. listopada 1981., zadobila ozljede, i to prijelom trupa prsne kosti i trzajnu ozljedu vratne kralježnice te je zbog navedenih opisanih ozljeda hospitalizirana i konzervativno liječena te je 7. listopada 1998. otpuštena iz bolnice na kućnu njegu,

- da je u vezi sa zadobivenim ozljedama i liječenjem V. H. trpjela bol jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 4 dana, manjeg intenziteta još 30 dana te je pretrpjela i strah, i to primarni strah jačeg intenziteta i kratkotrajan, a potom sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 1 dana, srednjeg intenziteta 5 dana dok je kasni strah u vidu bojaznosti i zabrinutosti trajao 30 dana,

- da su zbog zadobivenih ozljeda kod V. H. ostale trajne posljedice u obliku trajno djelomično ograničenog funkcionalnog segmenta vratne kralježnice, te prijeloma prsne kosti, tako da je njezina opća, životna i radna sposobnost smanjena za 8%,

- da je V. H. bila potrebna tuđa pomoć i njega 2 dana kroz 4 sata dnevno, 4 dana po 2 sata dnevno, te tjedan dana po 1 sat dnevno, odnosno ukupno 23 sata i da je cijena 1 sata tuđe pomoći i njege 15,00 kuna.

Za navedena odlučna utvrđenja prvostupanjski sud je naveo valjane i uvjerljive razloge koji imaju uporište u rezultatima provedenih dokaza,a koji razlozi nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, pa stoga te razloge u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud i na njih upućuje tuženika da se izbjegne nepotrebno ponavljanje.

S obzirom na prednja utvrđenja pravilan je zaključak da je G. H. koja je upravljala vozilom marke Audi 80 registarske oznake ... isključivo kriva za nastanak štetnog događaja, jer navedene prigode na raskrižju na kojem se prometom upravlja uređajem za davanje znakova prometnim svjetlima nije zaustavila svoje vozilo na znak crvenog svjetla za njezin smjer kretanja, nego je za vrijeme dok je na semaforu za njezin smjer kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo ušla u predmetno raskrižje i prednjim lijevim dijelom vozila udarila u prednji lijevi dio vozila kojim je upravljao D. H., čime je postupila protivno odredbi članka 34. stavka 1. točke 1) Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92, 6/93, 5/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i  54/96) kojom je propisano da na raskrižju i na drugom mjestu na kojem se upravlja prometom uređajima za davanje znakova prometnim svjetlima (semaforima ili drugim uređajima), crveno svjetlo za sudionike u prometu znači zabranu prolaska.

Pogrešno je, međutim, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na zatraženu isplatu na temelju članka 939. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 75/15). U ovom slučaju, naime, isplatom naknade štete trećoj osobi-putnici V. H. od strane tužitelja kao solidarnog dužnika u smislu članka 178. stavka 4. ZOO-a nije došlo do zakonske subrogacije u smislu članka 939. ZOO-a.

O zahtjevu tužitelja za isplatu utuženog iznosa treba odlučiti na temelju odredbe članka 208. stavka 1. ZOO-a kojom je određeno da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega. Stoga tužitelj koji je kao solidarni dužnik na temelju zakona u smislu odredbe članka 178. stavka 4. ZOO-a isplatio štetu oštećenoj trećoj osobi-putnici V. H., ima pravo regresa sukladno članku 208. stavku 1. ZOO-a prema tuženiku kao drugom solidarnom dužniku čiji je osiguranik skrivio prometnu nesreću.

Nije u pravu tuženik kada i dalje u žalbi ustraje u prigovoru zastare.

S obzirom na to da za naknadu štete koju osiguratelj isplati trećoj osobi oštećenoj u štetnom događaju nije propisan neki drugi rok zastare, zastarijevanje potraživanja tužitelja prema osiguratelju osobe koja je odgovorna za štetni događaj zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, koji je propisanom odredbom članka 371. ZOO-a, pri čemu zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je naknada štete isplaćena trećoj osobi.

Budući da je tužitelj isplatio prvi iznos naknade štete 27. rujna 1999., a drugi dio 27. srpnja 2011. i da je tužbu u ovom predmetu podnio 18. prosinca 2003., proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, računajući od izvršene isplate oštećenoj osobi, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika.

Ni prigovori tuženika koji se odnose na visinu štete koju je pretrpjela oštećenica V. H. u navedenom štetnom događaju nisu osnovani.

Prilikom ocjenjivanja visine naknade nematerijalne štete koju je pretrpjela oštećenica V. H. u vezi s ozljedama zadobivenim u navedenoj prometnoj nesreći prvostupanjski sud je dao valjane razloge za utvrđenje te štete po kriterijima pretrpljenih fizičkih bolova, straha, trajno smanjene životne aktivnosti, i to sukladno svim kriterijima slučaja, a posebice rezultatima provedenih liječničkih vještačenja kao i kriterijima i mjerilima propisanim u članku 200. ZOO-a, zbog čega tuženik neosnovano prigovara visini utvrđenog iznosa štete.

Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavka 1. ZPP-a.

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odbiti kao neosnovanu tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 5. lipnja 2017.