Broj: P-299/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Tine Ružić Škrobonja, u pravnoj stvari tužitelja S. F. iz O. (OIB:..), A. Š. 1, kojeg zastupa punomoćnica T. S., odvjetnica u R., F. R. 12, protiv tuženika J. L. iz M. (OIB:…), B., S. 19B, kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u R., R. 1, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. svibnja 2016. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja i  punomoćnika tuženika, 8. srpnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

1.                 Utvrđuje se da je raskinut Predugovor o kupoprodaji i prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva B. d.o.o. od 20. travnja 2010. godine zaključen između J. L. kao prenositelja poslovnih udjela i S. F. kao stjecatelja poslovnih udjela (koji ugovor je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika N. Š. iz O. pod poslovnim brojem ovjere OV-… dana 6. svibnja 2010. godine) kao i Aneks Predugovora o kupoporodaji i prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva B. d.o.o. od 10. siječnja 2011. godine zaključen između istih stranaka (koji ugovor je kao privatna isprava potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika N. Š. iz O. pod poslovnim brojem ovjere OV-… dana 17. siječnja 2011. godine).

 

2.              Nalaže se tuženiku J. L. iz M. (OIB:…), B., S. 19B, da tužitelju S. F. iz O. (OIB:...), A. Š. 1, u roku od 8 (osam) dana isplati iznos od 103.210,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

-              na iznos od 73.050,00 kn od 7. svibnja 2010. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. godine do isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene referentne kamatne stope, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena;

-              na iznos od 20.160,00 kn od 1. veljače 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. godine do  isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene referentne kamatne stope, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i

-              na iznos od 10.000,00 kn od 16. ožujka 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. godine do  isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene referentne kamatne stope, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III.              Nalaže se tuženiku J. L. iz M. (OIB:…), B., S. 19B, platiti tužitelju S. F. iz O. (OIB:…), A. Š. 1, iznos od 20.612,50 kn na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je 1. veljače 2013. godine podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi utvrđenja i isplate iznosa od 103.210,00 kn. Obrazlaže da je sa tuženikom zaključio Predugovor o kupoprodaji i prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva B. d.o.o. 20. travnja 2010. godine koji ugovor je potpisan i sastavljen u obliku javnobilježničke isprave 6. svibnja 2010. godine (dalje u tekstu: Predugovor). Predmet tog ugovora je kupoprodaja poslovnih udjela u trgovačkom društvu B. d.o.o. koji su u vlasništvu tuženika kao prenositelja poslovnih udjela.

Tim Predugovorom je u čl. 1. st. 2. ugovoreno da će se prijenos vlasništva poslovnih udjela izvršiti naknadno i to u trenutku kada se ispune uvjeti iz tog predugovora i to na način kako je određeno tim Predugovorom.

Nadalje, u čl. 4. tog Predugovora stranke su utvrdile da se kupnjom poslovnih udjela iz Predugovora i kasnijeg ugovora stječe zakup autopraone na adresi O., F. P. 5, a koji je određen ugovorom o zakupu sklopljenim između trgovačkog društva B. d.o.o. kao zakupnika i L. R. H. d.d. O., M. T. 198, a koji je sklopljen 29. svibnja 2008. godine na period počev od 1. lipnja 2008. godine do 31. ožujka 2011. godine, koji je sastavni dio ovog Predugovora i kasnijeg ugovora. Potom, u st. 3. istog članka tuženik se kao prenositelj poslovnih udjela tužitelju obvezao dostaviti do isteka ugovora o zakupu novi ugovor o zakupu autopraone sa ugovorenim rokom trajanja zakupničkog odnosa na period od narednih tri godine, nakon čega će stranke pristupiti sklapanju glavnog ugovora o prijenosu poslovnih udjela.

U čl. 5. Predugovora određena je cijena koju je tužitelj kao stjecatelj bio dužan platiti kao naknadu za preneseni udjel, kao i obveza tužitelja na platež dugovanja trgovačkog društva B. d.o.o. dospjelog do dana sklapanja predmetnog Predugovora u iznosu od 20.160,00 kn kao i na plaćanje eventualnih ostalih dugovanja imenovanog društva dospjelih do dana sklapanja Predugovora.

Tuženik nije ispunio preuzetu obvezu iz čl. 4. st. 3. Predugovora iz kojeg razloga nije ispunjen niti uvjet za prijenos vlasništva poslovnih udjela na ime i u vlasništvo tužitelja.

Tužitelj je tuženiku po osnovi zaključenog Predugovora o kupoprodaji i prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva B. d.o.o. od 20. travnja 2010. godine, kao i Aneksa istog Predugovora od 10. siječnja 2011. godine isplatio sljedeće iznose: iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. dana 6. svibnja 2010. godine na ime kapare odnosno iznos od 73.050,00 kn; iznos od 20.160,00 kn po osnovi dospjelog dugovanja trgovačkog društva B. d.o.o. prema trećim osobama (sukladno odredbi čl. 3. Predugovora i čl. 2. Aneksa Predugovora) i iznos od 10.000,00 kn s osnova dospjelog potraživanja trgovačkog društva V. d.o.o. (sukladno odredbi čl. 3. Predugovora i čl. 2. Aneksa Predugovora).

Tužitelj se obraćao tuženiku sa zahtjevom sa sporazumnim raskidom ugovora te povrata tuženiku (pravilno: tužitelju) svega što je isplatio po tom osnovu, ali bez uspjeha.

Sukladno navedenom, tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim će sud utvrditi da je raskinut predmetni Predugovor i Aneks Predugovora te naložiti tuženiku da vrati tužitelju iznos od 103.210,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odnosno tužitelj podredno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva kojim će sud raskinuti predmetni Predugovor i Aneks Predugovora te također naložiti tuženiku da vrati tužitelju iznos od 103.210,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenom 15. veljače 2013. godine ustvrdio da je tužiteljeva tužba neosnovana.

Obrazlaže da je prema njegovim saznanjima, nakon što je došlo do prestanka ugovora o zakupu koji je naveden u Predugovoru, tužitelj isti prostor koristio za obavljanje poslovanja iz djelatnosti trgovačkog društva čije je poslovne udjele tužitelj kupio. Isti je i nakon prestanka ugovornog roka nastavio s obavljanjem djelatnosti u periodu od osam mjeseci te je nakon toga prestao, zbog raznih nedopuštenih postupaka samog tužitelja odnosno njegovih zaposlenika. Predmetnim nastavkom korištenja ispunjeni su uvjeti koje je radi plateža kupovine obvezao ispuniti tuženik. Dakle, tužitelj je obavljao djelatnost u predmetnom prostoru sa trgovačkim društvom čije je poslovne udjele kupio, pa kako je svrha sklapanja te kupoprodaje poslovnih udjela izvršena, to je tražbina tužitelja prema tuženiku bez osnova.

Tuženik, nadalje ističe da je tužitelj koji traži raskid ugovora i isplatu navedenog iznosa prodao svu opremu iz autopraone te zadržao za sebe novčani iznos dobiven prodajom, pa je stoga iznos koji potražuje tužbom morao umanjiti za taj iznos.

U daljnjem tijeku postupka, tužitelj je ustrajao kod tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ustrajao kod odgovora na tužbu.

Na ročištu održanom 27. veljače 2014. godine tužitelj je ustvrdio da je postupio sukladno Predugovoru jer je ispunio sve svoje ugovorne obveze u vidu plaćanja kapare i dugovanja tuženika, a s druge strane tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze. Također je ustvrdio da je po Predugovoru rok bio bitan sastojak, pa budući da je isti istekao 31. ožujka 2011. godine, razvidno je da je došlo do raskida ugovora po samom zakonu.

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu, saslušanjem tužitelja S. F. (iskaz na listu 37-38 spisa) i tuženika J. L. (iskaz na listu 38-40 spisa), utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/5, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP-a).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje sljedeće:

Tužitelj je u tužbi postavio dva tužbena zahtjeva u obliku eventualne kumulacije odnosno deklaratorni i konstitutivni tužbeni zahtjev koje je usmjerio na raskid  Predugovora i Aneksa tog Predugovora kao i na povrat danog.

Deklaratorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje raskida Predugovora i Aneksa tog Predugovora kao i povrat danog iznosa od 103.210,00 kn je osnovan iz slijedećih razloga:

Naime, između stranaka nije sporno da su tuženik kao prenositelj poslovnih udjela i tužitelj kao stjecatelj poslovnih udjela, 20. travnja 2010. godine sklopili Predugovor o kupoprodaji i prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva B. d.o.o. (a koji Predugovor je potvrđen 6. svibnja 2010. godine kod javnog bilježnika N. Š. pod poslovnim brojem potvrde OV-…, list 6-10 spisa).

Nadalje, između stranaka nije sporno niti to da su tuženik kao prenositelj poslovnih udjela i tužitelj kao stjecatelj poslovnih udjela 10. siječnja 2011. godine sklopili Aneks tog Predugovora.

Također nije sporno niti to da je predmet Predugovora kupoprodaja poslovnih udjela u trgovačkom društvu B. d.o.o. koji su u vlasništvu tuženika kao prenositelja poslovnih udjela.

Potom, nije sporno niti to da je trgovačkog društvo B. d.o.o. kao zakupnik sklopio sa trgovačkim društvom L. R. H. d.d. O. kao zakupodavcem ugovor o zakupu autopraone na adresi O., F. P. 5, 29. svibnja 2008. godine, na period počev od 1. lipnja 2008. godine do 31. ožujka 2011. godine, a koji ugovor je sastavni dio Predugovora. Nadalje, nije sporno niti to da je taj ugovor o zakupu istekao u konačnici 31. prosinca 2011. godine.

Nije sporno da je tužitelj temeljem Predugovora i Aneksa Predugovoru ispunio svoju ugovornu obvezu u vidu plaćanja iznosa od: 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. dana 6. svibnja 2010. godine na ime kapare odnosno iznos od 73.050,00 kn; iznos od 20.160,00 kn po osnovi dospjelog dugovanja trgovačkog društva B. d.o.o. prema trećim osobama i iznos od 10.000,00 kn s osnova dospjelog potraživanja trgovačkog društva V. d.o.o.

Konačno, nije sporno da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u vidu sklapanja novog ugovora o zakupu autopraone unutar roka kao bitnog sastojka ugovora, odnosno do 31. ožujka 2011. godine. Navedeno je, osim toga, potvrdio i sam tuženik u svom iskazu.

Budući da navedene činjenice između stranaka nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221 st. 1. ZPP-a.

No, sporno jest, je li osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje raskida Predugovora i Aneksa kao i povrat danog, s obzirom na tuženikove prigovorne tvrdnje da je tužitelj osam mjeseci nakon prestanka ugovora o zakupu nastavio s obavljanjem djelatnosti u tom prostoru čime da je ostvarena svrha sklapanja kupoprodaje poslovnih udjela, kao i da je tužitelj opremu iz te autopraone prodao, pa je za iznos dobivene cijene (koju je zadržao za sebe) morao umanjiti iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom.

Sud utvrđuje da su navedene tuženikove prigovorne tvrdnje u potpunosti neosnovane.

Uvidom u Predugovor utvrđeno je da su tuženik kao prenositelj poslovnih udjela i tužitelj kao stjecatelj ugovorili slijedeće:

- da je predmet kupoprodaje iz tog Predugovora i kasnijeg ugovora o kupoprodaji i prijenosu poslovnog udjela, kupoprodaja poslovnih udjela u trgovačkom društvu B. d.o.o. koji su u vlasništvu prenositelja poslovnih udjela s tim da prenositelj poslovnih udjela prodaje stjecatelju svoje poslovne udjele, a stjecatelj ih kupuje i prenosi na svoje ime, a prijenos vlasništva poslovnih udjela će se izvršiti u trenutku kada se ispune uvjeti iz tog Predugovora i na način kako je određeno tim Predugovorom (čl. 1.);

- da je prenositelj poslovnih udjela vlasnik jednog poslovnog udjela u trgovačkom društvu B. d.o.o. M. u vrijednosti od 20.000,00 kn (čl. 2.);

- da trgovačko društvo čiji se poslovni udjeli kupuju posluje negativno, postoje otvorena ili slična dugovanja i isto na dan potpisa tog Predugovora iznosi 20.160,00 kn (čl. 3.);

- da se kupnjom poslovnih udjela iz tog Predugovora i kasnijeg ugovora stječe zakup autopraone na adresi: O., F. P. 5, a koji je određen ugovorom o zakupu sklopljenim između trgovačkog društva čiji se poslovni udjeli prenose u istom ugovoru kao zakupnika i L. R. H. d.d. O., a koji je sklopljen 29. svibnja 2008. godine na period počev od 1. lipnja 2008. godine do 31. ožujka 2011. godine i koji je sastavni dio tog Predugovora i kasnijeg ugovora. Kupnjom poslovnih udjela stječe se vlasništvo i posjed opreme autopraone, a koji ostaju nakon kupnje u zakupljenom prostoru u vlasništvu i posjed trgovačkog društva čiji se poslovni udjeli prodaju. Prenositelj poslovnih udjela u obvezi je dostaviti do isteka ugovora o zakupu, novi ugovor o zakupu autopraone i po dostavi tog ugovora koji ima rok trajanja zakupničkog odnosa na period od narednih tri godine, stranke ovog Predugovora pristupiti će sklapanju glavnog ugovora o prijenosu poslovnih udjela (čl. 4.);

- da je kupoprodajna cijena predmetnih poslovnih udjela 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. na dan plateža i da će se plaćanje izvršiti na način da će se iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. na dan plaćanja provesti na dan potpisa tog ugovora (kao kapara), dok će se iznos od 5.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja provesti na dan sklapanja glavnog ugovora. Stjecatelj također preuzima obvezu podmirenja svih davanja koja nastanu do dana sklapanja ugovora u iznosu od 20.160,00 kn (čl. 5.).

Uvidom u Aneks Predugovora utvrđeno je da su tuženik kao prenositelj poslovnih udjela i tužitelj kao stjecatelj ugovorili slijedeće:

              - da je danom potpisa Predugovora stjecatelj platio prenositelju iznos od 10.000,00 EUR na ime kapare te da je u cijelosti podmirio dugovanje trgovačkog društva B. d.o.o. u iznosu od 20.160,00 kn kao i da je na dan potpisivanja tog Aneksa dospjelo na naplatu i dugovanje prema trgovačkom društvu V. d.o.o. u ukupnom iznosu od 10.000,00 kn, koji iznos se prenositelj obvezuje podmiriti u cijelosti do dana sklapanja glavnog ugovora, a najkasnije do 31. ožujka 2011. godine (čl. 2.);

              - da se mijenja čl. 5. Predugovora na način da stranke suglasno utvrđuju da je kupoprodajna cijena predmetnih poslovnih udjela 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. na dan plateža  i da će se plaćanje izvršiti na način da će se iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. na dan plaćanja provesti na dan potpisa tog Predugovora (kao kapara), dok će se iznos od 5.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja i to na dan sklapanja glavnog ugovora umanjiti za iznos od 10.000,00 kn, a to je iznos koji predstavlja dospjelo dugovanje prema trgovačkom društvu V. d.o.o. koji dug se prenositelj obvezao podmiriti u cijelosti (čl. 3.).

              Dakle, cijeneći sadržaj Predugovora kao i njegova Aneksa ovaj sud utvrđuje kao odlučnu činjenicu da je glavna obveza tužitelja bila plaćanje vrijednosti poslovnog udjela koje stječe od tuženika, a koje ovaj ima u trgovačkom društvu B. d.o.o. M. (u iznosu od 15.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja umanjenom za iznos od 10.000,00 kn) kao i plaćanje dospjelih dugovanja tog trgovačkog društva (u iznosu od 20.160,00 kn i 10.000,00 kn), dok je glavna obveza tuženika bila dostaviti tužitelju do 31. ožujka 2011. godine (kada ističe ugovor o zakupu sklopljen između trgovačkog društva B. d.o.o. M. i L. R. H. d.d. O. 29. svibnja 2008. godine na period počev od 1. lipnja 2008. godine do 31. ožujka 2011. godine) novi ugovor o zakupu autopraone s rokom trajanja zakupničkog odnosa na period od tri godine, a po dostavi tog ugovora, stranke Predugovora pristupiti će sklapanju glavnog ugovora o prijenosu poslovnih udjela.

Sukladno navedenom, time što je prema tvrdnji tuženika, tužitelj osam mjeseci nakon isteka ugovora o zakupu nastavio obavljati djelatnost u autopraoni  nije se ostvarila svrha kupoprodaje poslovnih udjela jer je svrha za tužitelja ostvarena onog trenutka kada je tuženik ispunio svoju glavnu ugovornu obvezu, a to je bila dostava novog ugovora o zakupu nakon isteka prijašnjeg ugovora o zakupu. Da je za tužitelja jedina svrha sklapanja predmetnog Predugovora i Aneksa bila zakup autopraone, potvrdili su u svom iskazu ovdje parnične stranke. Tek kada ugovorne strane ispune svoje ugovorne obveze u cijelosti može se utvrditi da je svrha ugovora ostvarena, a nikako prije i nikako ne iz nekih drugih razloga. U tom smislu je navedena prigovorna tvrdnja tuženika neosnovana.

Nadalje, tuženik je tijekom postupka tvrdio da je zbog nedopuštenih postupaka tužiteljevih zaposlenika prestao ugovor o zakupu koji je trgovačko društvo B. d.o.o. M. imao sklopljen sa L. R. H. d.d. O. vezano za tu autopraonu, ali tu tvrdnju nije ničim dokazao.

Naime, iz iskaza tužitelja S. F. proizlazi da novi ugovor o zakupu nije sklopljen jer je trgovačko društvo L. R. H. d.d. O. radilo preinaku tog prostora autopraone, dok iz iskaza tuženika J. L. proizlazi da zbog neodgovarajućih postupaka zaposlenika tužitelja odnosno loših događaja u vidu nestanka fotoaparata, mobitela, otuđenja auta, novi ugovor o zakupu nije sklopljen.

U nedostatku drugih dokaza kojim bi se barem djelomično potkrijepila istinitost citiranih navoda iskaza neke od parničnih stranaka, a koji su u potpunosti suprotni, sud njihove iskaze nije ocijenio podobnim za utvrđivanje odlučne činjenice odnosno činjenice iz kojeg razloga nije došlo do sklapanja ugovora o zakupu.

Tuženik je radi utvrđenja navedene odlučne činjenice predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka I. K. i R. F., ali sud u konačnici dokaz njihovim saslušanjem tijekom postupka nije proveo. To stoga što tuženik za svjedoka I. K., iako se za to obvezao na ročištu od 27. veljače 2014. godine, nije dostavio adresu, dok za svjedoka R. F. nije predujmio troškove izvođenja.

Odredbom čl. 374. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) propisano je da kada je ispunjenje obveze jedne strane u dvostrano obveznom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina obveza se gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze.

Dakle, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik je bio u obvezi dokazati da su u konkretnom slučaju postojale na strani tužitelja okolnosti (koje se prema njemu odnose na nedopuštene postupke tužiteljevih zaposlenika) koje su onemogućile sklapanje novog ugovora o zakupu koji je trgovačko društvo B. d.o.o. M. moralo prema Predugovoru sklopiti sa trgovačkim društvom L. R. H. d.d. O.. Kako navedeno tuženik nije učinio ne može se primijeniti odredba čl. 374. st. 1. ZOO-a jer tijekom dokaznog postupka nisu dokazane odlučne činjenice temeljem kojih bi sud utvrdio osnovanom navedenu prigovoru tvrdnju na primjenu koje zapravo tuženik ukazuje.

Također nije osnovana tuženikova prigovorna tvrdnja da je tužitelj prodao opremu iz autopraone i zadržao za sebe novčani iznos dobiven prodajom te da je za taj iznos dužan umanjiti iznos koji potražuje tužbom. To stoga što tu prigovornu tvrdnju kao niti ovu prethodnu tuženik ničim nije dokazao, iako je to morao učiniti primjenom odredbe čl. 7. i čl. 219. ZPP-a. Naime, stranke su u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

U smislu citiranih odredaba Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanjem pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja sadržana u odredbi čl. 221.a. ZPP-a, obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

Dakle, ovaj sud utvrđuje da tuženik nije dokazao prigovornu tvrdnju da uslijed nedopuštenih postupaka tužiteljevih zaposlenika trgovačko društvo B. d.o.o. nije sklopilo novi ugovor o zakupu autopraone sa trgovačkim društvom L. R. H. d.d. O. i da je tužitelj svu opremu iz autopraone prodao, a novčani iznos ostvaren prodajom zadržao za sebe.

Zaključno, ovaj sud utvrđuje kao odlučnu činjenicu da je tužitelj nesporno ispunio svoju ugovornu obvezu u vidu plaćanja vrijednosti poslovnog udjela trgovačkog društva B. d.o.o. M. i dospjela dugovanja tog društva, dok tuženik unutar roka kao bitnog sastojka ugovora (31. ožujka 2011. godine) nije ispunio svoju ugovornu obvezu u vidu dostave novog ugovora o zakupu autopraone koji je trgovačko društvo B. d.o.o. trebalo sklopiti sa trgovačkim društvom L. R. H. d.d. O.

Odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a propisano je da kada je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Dakle, bezuspješni istek roka kao bitan sastojak ugovora djeluje tako da je ugovor raskinut, odnosno taj istek ima konstitutivni učinak.

Sukladno tome, Predugovor i Aneks Predugovora, a s obzirom na tuženikovo nesporno neispunjenje ugovorne obveze unutar roka, raskinuti su po samom zakonu, pa je valjalo tužiteljev deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje tog raskida ocijeniti osnovanim i odlučiti kao u točci I. izreke presude.

Odredbom čl. 368. st. 2. ZOO-a propisano je da jedna strana koja je ispunila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo na povrat onoga što je dano. Raskidom prestaje pravno valjani ugovor koji nije ispunjen i nastaje situacija kao da ga nema te svaka strana mora vratiti ono što je primila, ako je nešto primila.

Između stranaka nije sporno da je tužitelj platio: iznos od 10.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. dana 6. svibnja 2010. godine na ime kapare odnosno iznos od 73.050,00 kn; iznos od 20.160,00 kn po osnovi dospjelog dugovanja trgovačkog društva B. d.o.o. prema trećim osobama i iznos od 10.000,00 kn s osnova dospjelog potraživanja trgovačkog društva V. d.o.o.

Sukladno tome, valjalo je primjenom citirane zakonske odredbe čl. 368. st. 2. ZOO-a obvezati tuženika na vraćanje tih iznosa koje je tužitelj nesporno platio, a koje ukupno iznose 103.210,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke presude).

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom. U konkretnom slučaju radi se o tražbini na koju se primjenjuje stopa zateznih kamata koja se određuje za ostale odnose.

O konstitutivnom tužbenom zahtjevu koji tužitelj predlaže da sud svojom odlukom raskine Predugovor i Aneks, sud nije odlučivao jer je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj predložio utvrđenje činjenice prestanka tog pravnog odnosa odnosno raskida Predugovora i Aneksa. Radi se o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva (čl. 188. st. 2. ZPP-a) u kojoj je moguće prihvatiti samo jednu od njih jer se međusobno isključuju.

No, podredno se ipak navodi da tužitelj ne može konstitutivnim tužbenim zahtjevom tražiti od suda donošenje odluke kojom bi sud raskinuo ugovor zbog toga što tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu. To stoga što sud konstitutivnom odlukom može raskinuti ugovor samo zbog promijenjenih okolnosti sukladno odredbi čl. 369. ZOO-a, a što u ovom parničnom postupku evidentno nije slučaj.

Ako tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu tada je tužitelj u odnosu na istu vjerovnik i kao takav ovlašten je raskinuti ugovor što može učiniti izjavom volje upućenoj tuženiku sukladno odredbi čl. 360. i čl. 366. ZOO-a, a ne tražiti od suda donošenje konstitutivne odluke o raskidu ugovora.

Naime, odredbom čl. 360. ZOO-a propisano je da u dvostrano obveznim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili (…) raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete, dok prema odredbi čl. 366. ZOO-a vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja.

Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da zbog neispunjenja ugovorne obveze jedne ugovorne strane (dužnika), druga ugovorna strana (vjerovnik) može jednostavnom izjavom upućenoj dužniku raskinuti ugovor. Dakle, niti tim niti preostalim odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na raskid ugovora zbog neispunjenja nije predviđena mogućnost da sud zbog neispunjenja obveze jedne u govorne strane konstitutivnom odlukom raskine ugovor; jedino je odredbom čl. 361. ZOO-a predviđen raskid ugovora kod kojeg je rok bitan sastojak ugovora i taj se ugovor raskida ex lege (protekom roka) što je u konkretnom ugovoru slučaj.

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 103.210,00 kn, priznao parnični trošak u iznosu od 20.612,50 kuna (točka III. izreke presude).

Parnični trošak tužitelja odnosi se na trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 1.400,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama Republike Hrvatske (Narodne novine broj 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13), trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 118/14) koji se odnosi na trošak sastava tužbe u iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife, trošak sastava podneska od 13. svibnja 2013. godine u iznosu od 1.562,50 kn (1.250,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 312,50 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr 42 Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 13. lipnja 2013. godine u ukupnom iznosu od 1.562,50 kn (1.250,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 312,50 kn) sukladno Tbr. 9/2 i Tbr 42 Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 19. prosinca 2013. godine u ukupnom iznosu od 1.562,50 kn (1.250,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 312,50 kn) sukladno Tbr. 9/2 i Tbr 42 Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 27. veljače 2014. godine u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr 42 Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 8. prosinca 2015. godine u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr 42 Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 5. travnja 2016. godine u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn (2.500,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 625,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr 42 Tarife i trošak zastupanja na ročištu od 8. srpnja 2016. godine u ukupnom iznosu od 625,00 kn (500,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 125,00 kn) sukladno Tbr. 9/3 i Tbr 42 Tarife.

 

Rijeka, 8. srpnja 2016. godine