Broj: Revr 521/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. D., iz V., koju zastupa punomoćnik D. V.-T., odvjetnik u Z., protiv tuženika Dječji vrtić „T.“ V., V., kojeg zastupaju punomoćnici J. M., B. B. i V. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., B. i p. j.t.d., S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž-119/2013-2 od 4. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-2892/11 od 23. listopada 2012., u sjednici održanoj 12. srpnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je pod točkom 1. izreke tuženiku naloženo platiti tužiteljici na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. prosinca 2007. do 3. rujna 2010. iznos 279.828,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pod točkom 2. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 68.492,72 kuna na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 3. rujna 2010. do 30. travnja 2011. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je pod točkom 3. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 21.260,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom su žalbe tužiteljice i tuženika odbijene kao neosnovane te je prvostupanjska presuda potvrđena, a ujedno su odbijeni zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova nastalih povodom žalbe.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u svom dosuđujućem dijelu, tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši preinačenje pobijane presude u smislu revizijskih navoda, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama tuženika iznesenim u reviziji, tijekom postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

 

Naime, drugostupanjski sud je obrazložio da ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a budući da navode o toj povredi tuženik u žalbi povezuje s navodima o počinjenoj povredi iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 313. st. 1. ZPP-a, drugostupanjski sud se u nastavku obrazloženja osvrće na spomenutu relativnu bitnu povredu - pravilno obrazlažući da se parnice koje teku pred istim sudom između istih osoba mogu, ali ne moraju, spojiti radi zajedničkog raspravljanja pa u tom smislu okolnost da na ovaj predmet nije spojen predmet koji se pred istim sudom vodio pod posl. br. P-795/12 (neovisno o činjeničnom sadržaju tog predmeta) nije mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u ovom postupku.

 

Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značenja i naveo razloge o odlučnim činjenicama na kojima temelji pobijanu odluku, pa stoga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U revizijskom stupnju postupka tuženik osporava pravilnost odluke sudova glede iznesenog prigovora zastare.

 

Naime, u postupku je utvrđeno da je presudom Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-419/10 od 13. travnja 2010., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-1577/2010 od 15. studenog 2010., utvrđeno da nije dopuštena odluka tuženika od 5. lipnja 2007. o izvanrednom otkazu ugovora o radu i da radni odnos zasnovan ugovorom o radu broj 17/02 od 2. ožujka 2002. između tuženika kao poslodavca i tužiteljice na radnom mjestu administrativno-računovodstvene djelatnice nije prestao, te da je tom presudom naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na posao i isplatiti joj neisplaćene plaće u razdoblju od nezakonitog otkaza do vraćanja tužiteljice na posao, za razdoblje od srpnja 2007. do prosinca 2007.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu neisplaćenih bruto plaća za daljnje razdoblje, od prosinca 2007. do svibnja 2011., u kojem razdoblju tužiteljica nije radila uslijed navedene nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa.

 

Nižestupanjski sudovi su ocijenili prigovor zastare neosnovanim smatrajući da je zastarni rok za potraživanje naknade neisplaćene plaće počeo teći od pravomoćnosti presude kojom je odluka tuženika o prestanku radnog odnosa utvrđena nezakonitom, dok tuženik smatra da zastara potraživanja tužiteljice počinje teći od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa neisplaćene plaće.

 

Prema odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

 

Ocjena ovog suda je da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju tužiteljica mogla zahtijevati isplatu naknade (neisplaćene) plaće (sukladno odredbama čl. 93. st. 1. u vezi sa čl. 90. Zakona o radu - „Narodne novine“ broj 137/04 – pročišćeni tekst - dalje: ZR) tek nakon što je o (ne)zakonitosti prestanka radnog odnosa pravomoćno odlučeno drugostupanjskom presudom.

 

Odredbom čl. 138. ZR-a, koji se u ovom slučaju primjenjuje kao lex specialis, propisano je da ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

 

Kako je presuda kojom je odluka tuženika o prestanku radnog odnosa utvrđena nezakonitom postala pravomoćna 15. studenog 2010., a tužba je u ovom predmetu podnesena 29. prosinca 2011., to u konkretnom slučaju nije protekao spomenuti trogodišnji zastarni rok propisan čl. 138. ZR-a, slijedom čega nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

 

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP-a revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 12. srpnja 2016.