Broj: Rev 1253/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. K. iz V., koju zastupa punomoćnica L. K. S., odvjetnica u V., protiv tuženika M. R. iz Š., kojeg zastupaju punomoćnici B. B. i F. B., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu u Š., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-97/2011-2 od 24. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-401/08-78 od 22. rujna 2010., u sjednici održanoj dana 12. srpnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-97/2011-2 od 24. ožujka 2011. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Virovitici presudom poslovni broj P-401/08-78 od 22. rujna 2010. sudio je:

 

"I.              Usvaja se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

Nalaže se tuženome M. R. iz Š., da isplati tužiteljici B. K. iz V., iznos od 179.496,00 kune, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, počevši od dana donošenja presude tj. 22. rujna 2020. pa do isplate, te je tuženi dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.838,50 kuna, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II.              Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

Nalaže se tuženome M. R. iz Š., da isplati tužiteljici B. K. iz V.,  iznos od 138.504,00 kune, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, počevši od dana donošenja presude tj. 22. rujna 2020. pa do isplate, te je tuženi dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.498,00 kuna, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Županijski sud u Bjelovaru je presudom poslovni broj Gž-97/2011-2 od 24. ožujka 2011. odbio žalbu tužiteljice protiv točke II prvostupanjske presude i tuženika protiv točke I. prvostupanjske presude, te je potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

Tako su sudovi odlučili u sporu radi naknade materijalne i nematerijalne štete koju je tužiteljica pretrpjela kao posljedicu štetne radnje tuženika počinjene otmicom tužiteljice, silovanjem u pokušaju te pokušajem ubojstva, a za koja djela je tuženik osuđen presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj K-42/03 od 4. listopada 2004. djelomično preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-227/06 od 31. listopada 2007.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, - dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), kojom pobija dio drugostupanjske presude kojim je odbijena tuženikova žalba i potvrđena točka I. prvostupanjske presude. Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik je predložio da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužiteljici da naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, jer su na strani tužitelja i tuženika sudjelovale osobe koje mogu biti stranke u postupku i koje su zastupane po ovlaštenim punomoćnicima.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP koja postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Tuženik je obrazložio revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka time što je sud, po njegovom shvaćanju, pogrešno utvrdio stupanj smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice od 50%, poglavito zbog pogrešne procjene o trajnom smanjenju životnih aktivnosti kao posljedice PTSP-a, jer da se radi o bolesti koja nema uvijek trajni karakter. Osporio je i utvrđenje suda o utjecaju alkoholizma na trajno smanjenje životnih aktivnosti, zato što je alkoholizam izlječiva bolest, a u ovom slučaju drži da nije dokazana uzročna veza između štetnog događaja i razvoja alkoholizma kod tužiteljice.

 

Ovim navodima tuženik u bitnome osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova što po čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog. Sudovi su na temelju rezultata vještačenja zaključili da je kod tužiteljice nastupilo trajno smanjenje životnih aktivnosti od 50%, pri čemu glede odlučnih činjenica ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima vještaka danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Tvrdnje tuženika da nalaz vještaka nije u skladu s pravilima struke glede posljedica traumatskih neuroza (PTSP) i da zaključak vještaka odstupa od općeprihvaćenih stručnih shvaćanja, u bitnome se također svode na (navodno) pogrešno utvrđeno činjenično stanje glede stupnja trajnog smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice , što nije dopušten revizijski razlog. Eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora, ako bi i postojao, sam po sebi ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč tome moguće ispitati pobijanu presudu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji se pozvao tuženik, a koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05). S tim u vezi je sporan pravni pristup sudova glede načina utvrđivanja stupnja umanjenja životne aktivnosti za slučaj kad je kao posljedica štetnog događaja kod oštećenika nastupio PTSP te se razvio alkoholizam. S tim u vezi je sporna i visina dosuđene naknade za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti koja ovisi o stupnju smanjenja životnih aktivnosti.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tuženik M. R. iz Š. presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj K-42/03 od 4. listopada 2005. koja je glede kaznene odgovornosti i djelomično glede visine kazne potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-227/06-5 od 31. listopada 2007. proglašen krivim što je dana 3. listopada 2003. u P., nezadovoljan što oštećena B. B. ne prihvaća ljubavnu vezu s njim s ciljem da je na to prisili i kazni zbog njezinog ponašanja (...), ograničio oštećenoj slobodu kretanja, pri čemu je prijetio da će je usmrtiti, s namjerom započeo ali nije dovršio da drugu osobu uporabom sile i prijetnje da će izravno napasti na njezin život i tijelo, prisili na spolni odnošaj i s njim izjednačenu spolnu radnju, te s namjerom započeo, ali nije dovršio da drugoga usmrti neprikladnim sredstvom, te što je time počinio u stjecaju kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina, otmice označene u čl. 125. st. 1. i 2. Krivičnog zakona (dalje u tekstu: KZ), kazneno djelo protiv slobode i spolnog ćudoređa silovanjem u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u vezi s čl. 33. KZ, te kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju označeno i kažnjivo po čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 3. KZ,

 

-da nije bilo doprinosa tužiteljice B. B. navedenom štetnom događaju,

 

-da u zdravstvenom kartonu nema podataka da bi tužiteljica prije štetnog događaja bila psihijatrijski liječena niti da je koristila psihofarmake ili zloupotrebljavala alkohol,

 

-da je zbog ozljeda tužiteljica trpjela bolove i strah, te da je kod nje nastupilo umanjenje općih životnih aktivnosti u stupnju od 50%, poglavito kao posljedica razvoja depresivnosti i PTSP, a sekundarno i razvoja alkoholizma koji se razvio uslijed nemogućnosti prevladavanja nastale situacije.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja sudovi su zaključili da je tužiteljica pretrpjela štetu kao posljedicu štetne radnje tuženika, da nije bilo doprinosa tužiteljice nastalom štetnom događaju, te da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici materijalnu i nematerijalnu štetu u visini od ukupno 179.496,00 kuna, od čega po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 110.000,00 kuna.

 

Tuženik je revizijom osporio visinu dosuđene naknade, zbog pogrešnog pravnog pristupa u načinu utvrđivanja stupnja umanjenja životnih aktivnosti tužiteljice. U reviziji je naglašeno da je tužiteljica i prije štetnog događaj imala psiho-seksualne tegobe koje su se manifestirale u nemogućnosti opuštanja i ostvarenja snošaja. Stoga drži da se ne može isključiti mogućnost da bi tužiteljica i bez predmetnog štetnog događaja zlorabila alkohol, odnosno da se ne može pojava alkoholizma pripisati isključivo štetnom događaju, kao i da se kod alkoholizma te kod PTSP-a radi o izlječivim bolestima.

 

U odnosu na revizijske navode tuženika valja prije ostalog naglasiti da se pretežito radi o navodima kojima se dovodi u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje što po čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog.

 

U odnosu na navode koji se tiču izlječivosti PTSP-a i alkoholizma, te utjecaja ovih bolesti na smanjenje životnih aktivnosti valja naglasiti da su uzroci i stupanj umanjenja životnih aktivnosti u ovom slučaju utvrđeni stručnim metodama ovlaštenog vještaka, koje je tuženik samo općenito osporavao tijekom postupka i ponovio u reviziji, općenito tvrdeći da se radi o odstupanju od stajališta medicinske struke. Neovisno o tomu valja napomenuti da i privremeni alkoholizam i PTSP, može imati za posljedicu umanjenje životnih aktivnosti oboljelog, a što daje pravo oštećeniku na naknadu nematerijalne štete za duševne boli po čl. 200. ZOO.

 

U odnosu na novčanu naknadu nematerijalne štete mjerodavna je odredba čl. 200. ZOO koja glasi:(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti. naruženosti, povrede ugleda časti; slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. (2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, a1i i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

 

Navedena odredba je pravilno primijenjena, a sudovi su pri odmjeravanju naknade vodili računa o okvirima Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. Međutim Orijentacijski kriteriji su samo „orijentacijski“, i nisu matematička formula za odmjeravanje naknade. U suđenju se primjenjuju pravni standardi pravičnosti, pa je sukladno tomu u okolnostima konkretnog slučaja dosuđena naknada u primjerenom iznosu, a razlozi za odmjerenu novčanu naknadu su vrlo iscrpno obrazloženi u pobijanoj presudi. Ni sam tuženik nije obrazložio zbog čega glede visine dosuđene naknade osporava pobijanu presudu.

 

Stoga je prema pravnom shvaćanju ovoga suda djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 12. srpnja 2016.