Broj: Gž-2095/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. F.,  OIB: ..., iz R. G., ..., zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku iz R., protiv tuženice A. F. , OIB: ..., iz R. G., ..., sa boravištem u D., ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog društva  M. K. i R. M. - B. iz P., radi utvrđenja ništetnosti darovnog ugovora ili opoziva darovnog ugovora, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Delnicama, poslovni broj 1P-106/13 od 17. travnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. srpnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i p o t v r đ u j e Općinskog suda u Delnicama, poslovni broj 1P-106/13 od 17. travnja 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnim ugovor o darovanju nekretnine kojeg su 8. veljače 2008. godine zaključili tužitelj i tuženica, čiji je predmet nekretnina upisana u ½ dijela k.č. br. 183/1, upisana u zk. ul. 925 k.o. S. L. te zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kako je bilo prije zaključenja darovnog ugovora. U točki II. izreke je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev radi opoziva darovanja na temelju istog darovnog ugovora te je odbijen zahtjev za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki III. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.250,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv presude žalbu podnosi tužitelj te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). U žalbi navodi da je iz medicinske dokumentacije razvidno da se liječi na Klinici za psihijatriju KBC R., da mu je već ranije dijagnosticiran panični poremećaj i psihosomatski poremećaj a kasnije i posttraumatski stresni poremećaj dok iz rješenja Ureda državne uprave, Ispostave D. od 8. siječnja 2014. godine proizlazi da je kod tužitelja utvrđeno oštećenje organizma od 30 % po osnovi PTSP-a nastalog u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Navodi da su stranke zaključile darovni ugovor 8. veljače 2008. godine, a da je postupak za razvod braka pokrenut u veljači 2011. godine, međutim činjenice koje je sud utvrdio uvidom u priložene spise ocjenjuje irelevantnim za ishod ovog postupka. Naime, smatra da je sud trebao uzeti u obzir činjenicu da je zbog proteka vremena nastupila rehabilitacija tužitelja te da je glavni uzrok eventualnog neprimjerenog ponašanja prema tuženici bilo njegovo zdravstveno stanje, budući da je psihički bolestan. Ukazuje na iskaz tuženice kada navodi da je darovni ugovor bio potreban da se izvrši privremeni upis prava vlasništva na nekretnini da bi ostvarila povrat poreza, te ističe da i on u postupku tvrdi da nije imao namjeru darovati tuženici nekretnine, posebice stoga što on nije bio stvarni vlasnik, budući da su u stjecanju imovine sudjelovali njegovi roditelji, braća i sestre. Ističe da je bio iznenađen kada je saznao da je tuženica pokrenula postupak radi razvoda braka, jer je očekivao da će s njom živjeti u bračnoj zajednici i da će se ona o njemu brinuti. Sada da su njegove materijalne prilike pogoršane, da ima velike izdatke radi plaćanja troškova liječenja te troškova osobe koja mu pruža svakodnevnu pomoć koja mu je neophodna, zbog čega opoziva darovanje koje je učinjeno zbog uvjerenja da će stranke zajedno trajno živjeti.

 

Naglašava da je tuženica svoj iskaz tijekom postupka mijenjala, ali da iz sadržaja priloženih isprava proizlazi da tuženici nije bio potreban dokaz vlasništva radi obavljanja turističke djelatnosti, jer je upravno tijelo izdalo rješenje o tome na ime tužitelja 17. srpnja 2009. godine, dakle nakon zaključenja darovnog ugovora. Navodi da su odnosi u vrijeme zaključenja ugovora bili dobri te da su ranije nesuglasice prevladane, zbog čega je vjerovao tuženici da joj je darovni ugovor potreban samo radi prilaganja uz zahtjev radi povrata poreza, ali ne i radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Takav zaključak da proizlazi i iz iskaza tuženice, ali je očigledno namjera tuženice bila da na temelju darovnog ugovora riješi imovinsko pravne odnose s tužiteljem u pogledu bračne stečevine. Tvrdi da je namjera tuženice bila da stekne vlasništvo nekretnine, te da je čekala da protekne objektivni rok propisan u čl. 335. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO) , rok od tri godine od zaključenja ugovora u kojemu bi tužitelj mogao pobijati ugovor pa je tek nakon proteka tog roka podnijela tužbu za razvod braka. Smatra da su iskazi djece stranaka neobjektivni, jer žele zaštititi interes majke pokazujući netrpeljivost prema ocu  - tužitelju. Navodi da ga je tuženica dovela u zabludu prilikom zaključenja ugovora jer da je već ranije donijela odluku o razvodu braka pa smatra da se radi o bitnoj zabludi i postojanju nesporazuma u pogledu posljedica koje proizlaze iz darovnog ugovora. Pored toga da je imovinsko stanje tužitelja u međuvremenu toliko pogoršano da bi ispunjenje ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje. Smatra da je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da obrazloženje ne sadrži valjane razloge te je u suprotnosti s nespornim činjenicama i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima. Tvrdi da je izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da prilikom zaključenja ugovora između stranaka nije postojao nesporazum kao bitan sastojak ugovora. Osim toga smatra da je sud trebao uzeti u obzir i činjenicu da jedan bračni drug može darovati drugom samo svoju imovinu koja je stečena na drugom pravnom temelju i koja se ne smatra zajedničkom imovinom, što znači da su prije toga bračni drugovi trebali razriješiti imovinsko pravne odnose i utvrditi što predstavlja njihovu posebnu, a što zajedničku imovinu.

 

Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti glavni tužbeni zahtjev, podredno prihvatiti eventualni zahtjev, uz nadoknadu parničnog troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prvopostavljeni i drugopostavljeni tužbeni zahtjev. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

 

-          da su stranke bivši bračni drugovi, čiji brak je sklopljen 8. studenog 1980. godine, te pravomoćno razveden presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-48/11 od 13. ožujka 2012. godine,

 

-          da su u braku stranaka rođene dvije kćeri, M. F. 1981. godine te E. F. 1984. godine,

 

-          da je gradnja obiteljske kuće započeta 1979. godine, a stranke su u kuću uselile 1984. godine,

 

-          da je između tuženice kao najmodavca i trgovačkog društva C. d. o. o. V. najmoprimca 1. lipnja 2007. godine sklopljen ugovor o najmu kuće, da je predmet najma bio dio kuće sa tri ležaja uz cijenu najma u iznosu od po 900,00 kuna mjesečno po ležaju,

 

-          da je ugovor o najmu sa društvom C. d. o. o. V. trajao tri godine te se ostvarivao prihod od 2.700,00 kn mjesečno i na to plaćao porez preko 100,00 kuna mjesečno,

 

-          da je rješenjem Prekršajnog suda u Delnicama broj J-165/04 tužitelj proglašen krivim za prekršaj iz čl. 18. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jer je 6. svibnja 2004. godine vrijeđao tuženicu, a kada joj je u obranu stala kćer E. ovu uhvatio rukom oko vrata, pritisnuo o zid te je pokušao udariti, a nakon toga nastavio vrijeđati suprugu i kćeri,

 

-          da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovni broj K-52/11 od 10. svibnja 2011. godine tužitelj pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja u obitelji jer je u vremenskom razdoblju od 1. siječnja 2008. godine do 12. siječnja 2011. godine svakodnevno psihički napadao tuženicu, vrijeđajući je, optužujući je za bračnu nevjeru, udarao je rukama po glavi i leđima, zabranio joj odlazak kod liječnika, oduzeo joj mobilni telefon uslijed čega je bila dovedena u položaj nemoći i poniženja,

 

-          da je 13. siječnja 2011. godine podnesen optužni prijedlog P. P. D protiv tužitelja iz razloga što se 12. siječnja 2011. godine nasilnički ponašao prema supruzi vrijeđanjem,

 

-          da se tužitelj liječi na Klinici za psihijatriju KBC R. te mu je dijagnosticiran panični poremećaj i psihosomatski poremećaj, a potom PTSP, s tim što medicinska dokumentacija datira iz 2011. godine,

 

-          da je tuženica iselila iz kuće i živi u stanu u vlasništvu njezine majke, u zajedničkom domaćinstvu s majkom,

 

-          da se kći stranaka E. F. 2011. godine iselila iz obiteljske kuće roditelja zbog neprimjernog odnosa oca prema majci i prema kćerima,

 

-          da kćer stranaka M. F. živi u potkrovlju obiteljske kuće.

 

Kako tužitelj prvopostavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnim ugovor o darovanju, prema stajalištu suda prvog stupnja u postupku je bilo potrebno utvrditi da li je prilikom zaključenja ugovora postojala zabluda o pobudi za sklapanje ugovora u smislu odredbe čl. 273. ZOO-a, odnosno da li je između stranaka postojao nesporazum pri sklapanju ugovora u smislu odredbe čl. 282. ZOO-a.

 

Analizom svih provedenih dokaza te njihovom ocjenom u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a sud prvog stupnja zaključuje da među strankama nije postao nesporazum ni o pravnoj naravi ugovora niti o kojem bitnom sastojku ugovora. Naime, iz iskaza stranaka utvrđuje da su darovni ugovor sklopili kako bi ostvarili povrat poreza po godišnjoj poreznoj prijavi, s tim što su prethodno odlučili iznajmljivati apartman u obiteljskoj kući kako bi ostvarivali dodatni prihod te utvrđuje da je porezna prijava podnesena te da je ostvaren povrat poreza koji je isplaćen na tekući račun tuženice. Stoga zauzima stajalište da je strankama bila jasna pravna narav ugovora i svrha koju bi takav ugovor trebao postići. U odnosu na pobudu, odnosno motiv za sklapanje ugovora, utvrđuje da je pobuda za sklapanje ugovora bila u tome da se ostvari dodatni prihod u vidu povrata poreza, što je i ostvareno, pa zauzima stajalište da takva pobuda ne utječe na valjanost ugovora, tim više što se ne bi radilo o nedopuštenoj pobudi, jer takva činidba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva u smislu odredbe čl. 271. ZOO-a. Također zauzima stajalište da na valjanost ugovora ne utječe ni pobuda za sklapanje ugovora očekivanje tužitelja da će skladna bračna zajednica trajati i ubuduće, s tim što ne prihvaća iskaz tužitelja o razlozima koji su doveli do razvoda braka stranaka s obzirom na činjenicu da iskaz tuženice potvrđuju i isprave, prije svega pravomoćne odluke o nasilničkom ponašanju tužitelja prema tuženici.

 

U odnosu na tvrdnju tužitelja da je tuženica prijevarno postupala jer da je odluku o razvodu braka donijela već u vrijeme sklapanja ugovora, sud prvog stupnja utvrđuje da prijevara predstavlja razlog za poništenje ugovora u smislu odredbe članka 284. ZOO-a, pa kako tužitelj nije takav tužbeni zahtjev  postavio u ovoj parnici, ocjenjuje da ti razlozi ne mogu biti predmetom raspravljanja i odlučivanja.

 

U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev, za opoziv darovanja, prije svega utvrđuje da zahtjev nije postavljen u roku propisanom odredbom čl. 497. ZOO-a, u roku od godine dana od dana saznanja za razlog opoziva, a upuštajući se u meritum takvog zahtjeva ocjenjuje da tužitelj nije dokazao postojanje razloga za opoziv zbog nezahvalnosti u smislu odredbe čl. 494. ZOO-a, niti razloga za opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja u smislu odredbe čl. 493. ZOO-a, s obzirom na utvrđenje da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora bio u radnom odnosu ali je istovremeno duže vrijeme bio na bolovanju i to od 2005. do 2010. godine kada je primao naknadu od 3.300,00 do 4.000,00 kn a potom je ostvario pravo na mirovinu koja iznosi 2.400,00 kn te prima invalidninu od 156,00 kuna, a pored toga je primio otpremninu u iznosu od 69.000,00 kn i kupio osobno vozilo. Stoga ocjenjuje da tužitelj ima dovoljno sredstava za svoje nužno uzdržavanje pa tako odbija i prvopostavljeni i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a te tuženici priznaje trošak zastupanja odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12 - dalje Tarifa).

 

Ovaj sud prihvaća kao pravilna izložena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja te pravno stajalište da tužitelj nije dokazao postojanje razloga ništetnosti darovnog ugovora te razloga za opoziv darovanja.

 

Naime, stranke su potpuno suglasne u svojim iskazima glede pobude za sklapanje darovnog ugovora. Suglasno su iskazali da je ugovor sklopljen kako bi se ostvario povrat poreza po godišnjoj poreznoj prijavi, koji povrat poreza je i ostvaren te je novac isplaćen na tekući račun tuženice. Prema odredbi čl. 282. ZOO-a kad strane vjeruju da su suglasne a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje. Ovdje valja naglasiti da bi tužbeni zahtjev u tom slučaju trebao biti postavljen na takav način, dakle sukladno posljedicama koje zakon propisuje za utvrđenje postojanja nesporazuma, međutim, i kada bi posljedica bila ništetnost, a što je sudska praksa godinama priznavala kao odgovarajući tužbeni zahtjev, u nazočnom slučaju je pravilno stajalište suda prvog stupnja da između stranaka nije postojao nesporazum o pravnoj naravi ugovora niti o bitnom sastojku ugovora.

 

Glede tvrdnje o nedopuštenosti pobude, valja ponoviti da je pobuda za sklapanje darovnog ugovora bila u ostvarenju povrata poreza, što predstavlja zakonom propisano ovlaštenje poreznog obveznika pa se ne radi o činidbi koja bi bila protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva u smislu odredbe čl. 273. st. 4. u svezi s čl. 271. ZOO-a. Tužitelj u žalbi ponavlja tvrdnje koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, o tome da je vjerovao tuženici da joj je darovni ugovor potreban radi povrata poreza, ali ne i uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, da je tuženica čekala istek roka od tri godine od dana zaključenja ugovora te je nakon toga podnijela tužbu za razvod braka iako je takvu odluku stvorila već u trenutku sklapanja ugovora,  a što bi sadržajno ukazivalo na postojanje prijevare. Međutim, prema odredbi čl. 284. ZOO-a strana koja je uslijed prijevare sklopila ugovor može zahtijevati poništaj ugovora, a ne zahtijevati utvrđenje ugovora ništetnim, pa kako sud u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, u okviru tako postavljenog zahtjeva nije bio ovlašten odlučivati o razlozima za poništenje ugovora, kako se to pravilno navodi u pobijanoj presudi.

 

Glede razloga za opoziv darovanja, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke ni za opoziv zbog nezahvalnosti obdarenika, koje pretpostavke su propisane odredbom čl. 494. ZOO-a, niti zbog osiromašenja darovatelja u smislu odredbe čl. 493. ZOO-a, jer je utvrđeno da tužitelj ima dovoljno sredstava za svoje nužno uzdržavanje, s obzirom na činjenicu da prima mirovinu i posjeduje imovinu, pa ni po toj osnovi ne može s uspjehom zahtijevati povrat dara.

 

Na žalbene navode koji se u odnosu na eventualni zahtjev tužitelja ističu, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja cijenio i okolnost narušenog zdravstvenog stanja tužitelja te s tim u svezi postojanje izdataka zbog troškova liječenja, međutim, te okolnosti u bitnom ne utječu na imovinsko stanje tužitelja, odnosno ne utječu u tolikoj mjeri da bi se moglo zaključiti da je tužitelj toliko osiromašio da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a što bi bila zakonska pretpostavka za opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja u smislu odredbe čl. 493. ZOO-a.

 

Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kao da je odbijen i prvopostavljeni i eventualni zahtjev tužitelja. Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženica je uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška s tim što se trošak odnosi na naknadu troškova i nagradu odvjetnika, koja je pravilno obračunata primjenom važeće Tarife.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1 ZPP-a.

 

U Rijeci 13. srpnja 2016. godine