Broj: Rev 353/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. R. iz D., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u D., protiv prvotuženice Đ. L., ud. P., iz D., i drugotuženika V. L., pok. P., iz D., koje oboje zastupaju punomoćnici S. J., V. M. i G. L., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u D., radi sklapanja ugovora, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-616/11-2 od 10. svibnja 2011. kojom je djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.508/08 od 19. veljače 2010., u sjednici održanoj 19. srpnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija tuženika protiv stavka prvog presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-616/11-2 od 10. svibnja 2011. u odnosu na dio kojim je preinačena točka II. presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.508/08 od 19. veljače 2010. se odbija kao neosnovana.

 

II. Revizija tuženika protiv rješenja iz stavka drugog presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-616/11-2 10. od svibnja 2011., kojom su ukinute točke III i IV prvostupanjske presude i rješenja, se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Dubrovniku presudom i rješenjem poslovni broj P-508/08 od 19. veljače 2010. odbio je glavni i podredni tužbeni zahtjev i prijedlog za osiguranje privremenom mjerom te je sudio i riješio:

 

I.              Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Dužni su tuženi sklopiti s tužiteljem u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, kupoprodajni ugovor slijedećeg sadržaja:

 

Đ. L. ud. P. iz D., i V. L. pok. P. iz D., s jedne strane kao prodavatelji (u daljnjem tekstu: Prodavatelji)

 

Đ. R., sin R. iz D., kao kupac, s druge strane (u daljnjem tekstu: Kupac), sklapaju slijedeći

 

KUPOPRODAJNI UGOVOR

 

I.

Ugovorne strane na temelju uvida u zemljišne knjige Općinskog suda Dubrovnik, suglasno utvrđuju da su Prodavatelji i to: Đ. L. ud. P. za 2/3 dijela i V. L. pok. P. za 1/3 dijela prava vlasništva stana na II. katu nekretnine označene kao čest. zgr. 1040, upisane u z. ul. 1277, K.O. G., zajedno s pripadajućim dijelom cijele nekretnine, u naravi stan u D., I.. kat, koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, blagovaonice s kuhinjom, hodnikom i kupaonicom ukupne površine 75 m2.

 

II.

Ugovorne strane suglasno konstatiraju da je Kupac Prodavateljima na ime kupoprodajne cijene stana, već isplatio 66.000 EUR.

 

III.

Prodavatelji ovlašćuju Kupca da temeljem ovog ugovora, a bez njihove daljnje suglasnosti ili privole, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku, ishodi uknjižbu prava suvlasništva na 2/3 dijela Đ. L. i na 1/3 dijela V. L., vlasništva stana na II. katu nekretnine označena kao čest. zgr. 1040, upisane u z. ul. 1277, K.O. G., zajedno s pripadajućim dijelom cijele nekretnine, na svoje ime uz istovremeno brisanje navedenog prava suvlasništva ovih nekretnina s imena Prodavatelja (clausula instabulandi).

 

 

IV.

Kupac stupa u posjed stana iz točke I. ovog Ugovora odmah po sklapanju ovog Ugovora.

 

PRODAVATELJI:                                                                      KUPAC:

_____________________                                                        _____________________

_____________________"             

 

II.              Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Dužni su tuženi solidarno isplatiti tužitelju iznos od 66.000 EUR tj. odgovarajuću protuvrijednost u kunama računajući po tečaju na dan isplate s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od 16. 12. 2003. pa do 31. 12. 2007. po kamatnoj stopi koja se na EUR plaća na devizne štedne uloge po viđenju kod O. d.d. Z., a od 1. 1. 2008. pa do isplate s kamatom koja se izračunava uvećanjem eskontne stope HNB  koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

 

r i j e š i o   j e

 

III.              Odbija se prijedlog za izdavanje privremene mjere koji glasi:

 

"Zabranjuje se tuženima Đ. L. ud. P. i V. L. pok. P., oboje iz D., otuđenje ili opterećenje stana koji se nalazi u D., i to stana na II. katu nekretnine označene kao čest. zgr. 1040, upisane u z. ul. 1277, K.O. G., zajedno s pripadajućim dijelom cijele nekretnine, koji stan se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, blagovaonice s kuhinjom, hodnikom i kupaonicom ukupne površine 75 m2.

 

Ova privremena mjera ostaje na snazi do donošenja pravomoćne odluke u rubriciranom predmetu."

 

IV.              Nalaže se tužitelju da tuženicima plati parnični trošak u iznosu od 14.305,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici je presudom poslovni broj Gž-616/11-2 od 10. svibnja 2011. djelomično odbio, a djelomično prihvatio žalbu tuženika te je sudio:

 

"Žalba tužitelja se djelomično odbija kao neosnovana a djelomično uvažava kao osnovana te se u presudi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-508/08 od 19. veljače 2010. točka I. izreke potvrđuje, točka II. izreke presude se preinačuje tako da se sudi:

 

Tuženici Đ. L. ud P. i V. L. pok. P. dužni su solidarno isplatiti tužitelju Đ. R. iznos od 66.000 EUR u protuvrijednosti u kunama, računajući po tečaju na dan isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju kod O. d.d. Z., koja teče od 16. svibnja 2005. pa do 31. prosinca 2007. a od 1. siječnja 2008. pa do isplate s kamatom koja se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 16. prosinca 2003. do 15. svibnja 2005. zahtjev za dosudu zatezne kamate se odbija kao neosnovan.

 

Točke III. i IV. izreke rješenja u sklopu presude se ukidaju i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje."

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženici su podnijeli reviziju kojom pobijaju dio stavka prvog drugostupanjske presude kojim je preinačena točka II. prvostupanjske presuda glede podrednog tužbenog zahtjeva i kojim je prihvaćen podredni zahtjev, te kojom pobijaju stavak drugi drugostupanjske presude kojim je ukinuta točka III i IV prvostupanjske presude. Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Tuženici su predložili da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tužitelja i potvrdi prvostupanjsku presudu i rješenje, a tužitelju da naloži naknaditi tuženicima parnične troškove.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija protiv presude je neosnovana, a revizija protiv rješenja je nedopuštena.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, - dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, jer su na strani tužitelja i tuženika sudjelovale osobe koje mogu biti stranke u postupku i koje su zastupane po ovlaštenim punomoćnicima.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP pred drugostupanjskim sudom, na koju se ukazuje u reviziji, jer suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud je iznio sveobuhvatne i neproturječne razloge na kojima temelji pobijanu presudu, a kojima je sveobuhvatno i neproturječno odgovoreno na žalbene navode tužitelja , pa je presudu moguće ispitati.

 

Iako tuženici revizijom pobijaju presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tog revizijskog razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na početak tijeka roka zastare i s tim u vezi primjenu odredaba čl. 45., 360., 361., 362., 364. i 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05).

 

Međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP , a Vrhovni sud RH u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Nadalje, eventualna pogrešna primjena materijalnog prava kada i postoji, sama po sebi ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu pobijanu presudu moguće ispitati, te ako je drugostupanjski sud odgovorio na žalbene navode.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji su se pozvali tuženici i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li tuženici dužni solidarno isplatiti tužitelju 66.000,00 EUR sa zateznim kamatama, te kada je dospjela tražbina na povrat novca zbog toga što je naknadno otpala osnova po kojoj su tuženici primili novac od tužitelja u trenutku sklapanja predugovora. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 45. i čl. 360., 361., 362., 364. i 371. ZOO.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-da je dana 15. prosinca 2003. sklopljen Predugovor kupoprodajnom ugovoru između prodavatelja Đ. L., ud. P., iz D., i V. L. iz D., te kupca Đ. R. iz D., a koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku A. S. pod brojem Ov-17679/2003,

 

-da je predmet predugovora obveza sklapanja glavnog "Ugovora o kupoprodaji" nekretnine i to stana u čest. zgr. 1410, u ul. 1277, k.o. G., po cijeni od 66.000,00 EUR-a uvećanoj za terete koji su upisani u C listu zemljišnoknjižnog uloška br. 1277, k.o. G.,

 

-da je Đ. R. odmah nakon sklapanja predugovora predao tuženicima 66.000,00 EUR-a,

 

- da su se prodavatelji, ovdje tuženici, obvezali sklopiti s kupcem, ovdje tužiteljem, glavni kupoprodajni ugovor u roku od jedne godine, ako u tom roku, dakle do 15. prosinca 2004., ne prodaju nekretninu trećoj osobi po kupoprodajnoj cijeni višoj od cijene određene predugovorom,

 

-da tuženici nisu prodali nekretninu trećemu do dana 15. prosinca 2004., a tužitelj nije u daljnjem roku od šest mjeseci, do 15. svibnja 2005., zatražio sklapanje glavnog ugovora, nego je to učinio tek dopisom od 9. siječnja 2008.,

 

-da su tuženici odbili sklopiti glavni ugovor, a nisu vratili novac koji su primili po osnovi predugovora,

 

-da je tužba radi sklapanja ugovora podnesena sudu 14. travnja 2008., a tužba je naknadno proširena podneskom od 4. veljače 2010. s podrednim tužbenim zahtjevom za vraćanje neosnovano stečenih 66.000,00 EUR-a.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Prema stajalištu prvostupanjskog suda u trenutku kad je tužitelj dopisom tražio od tuženika sklapanje glavnog ugovora već je protekao prekluzivni rok od šest mjeseci u kojemu je tužitelj mogao tražiti sklapanje glavnog ugovora. Sud se pozvao na odredbu čl. 45. st. 5. ZOO prema kojoj sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo biti sklopljen, a u ovom slučaju rok od šest mjeseci je istekao 16. svibnja 2005..

 

Podredni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 66.000,00 EUR je odbijen pozivom na odredbe čl. 360., 361., 362., 364. i 371. ZOO. Obrazloženje se temelji na pravnom stajalištu prvostupanjskog da je obveza na vraćanje iznosa od 66.000,00 EUR dospjela 15. prosinca 2004., jer da je već od toga dana tužitelj imao pravo zahtijevati sklapanje glavnog ugovora. Stoga je sud zaključio da je u trenutku podnošenja zahtjeva za isplatu (10. veljače 2010.) istekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO.

 

Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu te je prihvatio podredni tužbeni zahtjev za isplatu-vraćanje 66.000,00 EUR-a, jer je zauzeo stajalište da je tužiteljeva tražbina dospjela 16. svibnja 2005., kada je otpala osnova po kojoj su tuženici primili navedeni iznos, pa do dana podnošenja tužbe nije istekao zakonski petogodišnji rok za zastaru propisan odredbom čl. 371. ZOO.

 

Tuženici su revizijom osporili pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na dospjelost tužiteljeve tražbine za vraćanje neosnovano stečenog. Prema stajalištu revidenata tužitelj je mogao zahtijevati vraćanje neosnovano stečenih 66.000,00 EUR istekom jedne godine od sklapanja predugovora, jer je tada prestalo pravo tuženih odustati od sklapanja glavnog ugovora i prodaje nekretnine trećemu za višu cijenu.

 

Ovaj sud prihvaća pravno stajalište drugostupanjskog suda prema kojemu nije osnovan prigovor zastare tražbine za isplatu stečenog bez osnove.

 

Prema sadržaju predugovora rok od jedne godine u kojemu su prodavatelji mogli odustati od ugovora je ugovoren u korist prodavatelja i nema sumnje da je u tom roku predugovor proizvodio pravne učinke prema svom sadržaju.

 

Nakon isteka ovoga roka u kojemu tuženici nisu prodali nekretninu trećemu po povoljnijoj cijeni, počeo je teći daljnji rok od šest mjeseci propisan odredbom čl. 45. ZOO u kojemu je tužitelj imao pravo zahtijevati sklapanje glavnog ugovora. Dakle predugovor je i u tom daljnjem roku imao pravni učinak na stranke, pa su tuženici na temelju valjane pravne osnove držali 66.000,00 EUR primljenih po osnovi predugovora sve do 15. svibnja 2005. Tek istekom navedenog zakonskog prekluzivnog roka u kojemu tužitelj nije tražio sklapanje ugovora prestala je pravna osnova iz predugovora. Nakon toga dana otpala je pravna osnova iz predugovora, a tužitelj više nije imao pravo tražiti ispunjenje ugovora. Sukladno odredbi čl. 210. ZOO od 16. svibnja 2005. je nastalo i ujedno dospjelo tužiteljevo pravo tražiti od tuženika ono što su stekli po osnovi koja je naknadno otpala.

 

Ovaj revizijski sud dakle prihvaća zauzeto pravno shvaćanje suda drugog stupnja, kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju protiv presude kao neosnovanu.

 

Revizija protiv rješenja sadržanog u stavku II. drugostupanjske presude kojom je ukinuto rješenje sadržano u točkama III. i IV. prvostupanjske presude je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.). U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ZPP o reviziji protiv presude ( čl. 400. St. 3. ZPP).

 

Pobijanim drugostupanjskim rješenjem ukinuto je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za osiguranje tražbine privremenom mjerom te rješenje o parničnim troškovima, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Iz navedenog slijedi da se ne radi o pobijanim rješenjima iz čl. 400. st. 1. ZPP kojima se pravomoćno dovršava postupak, pa revizija protiv takvog rješenja nije dopuštena.

 

Stoga je valjalo odbaciti reviziju protiv rješenja sadržanog u stavku drugom drugostupanjske presude po čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 19. srpnja 2016.