Broj: Gž-324/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. G., OIB: ..., iz R., ..., zastupane po punomoćnici M. R. G., odvjetnici iz O., protiv tuženice A. P., OIB: ..., iz R., ..., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. N., I. R., B. P., S. P. i N. K., odvjetnicima iz R., radi utvrđenja bračne stečevine, utvrđenja ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju i utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pob-409/09 od 20. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. srpnja 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pob-409/09 od 20. ožujka 2014. godine u točkama 1., 2. i toč. 7. izreke za iznos od 27.572,50 kuna.

 

              II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice p r e i n a č u j e s e ista presuda u točkama 3. i 7. izreke i sudi:

 

1. Utvrđuje se ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 3. veljače 2009. godine, ovjeren kod Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. R-II-35/09 u 1/3 dijela raspolaganja nekretninom i to: trosobni stan broj 68, na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, degažmana, dvije loggie, ukupne površine 58,55 m2, a koji se nalazi u zgradi u R., u ulici ..., sagrađenoj na k.č. 2131/2, upisane u z.k. ul. 2416, poduložak 5541, K.O. P., dok se u preostalom dijelu (do 1/2 dijela nekretnine) tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 552,50 kuna.

 

 

3. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice p r e i n a č u j e s e  ista presuda u točkama 4., 5. i 6. izreke i sudi:

 

              Utvrđuje se da je tužiteljica B. G., kao nasljednica iza pok. G. P., suvlasnica 1/3 dijela nekretnine i to: trosobni stan broj 68, na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, degažmana, dvije loggie, ukupne površine 58,55 m2, a koji se nalazi u zgradi u R., u ulici ..., sagrađenoj na k.č. 2131/2, upisane u z.k. ul. 2416, poduložak 5541, K.O. P., te je tužena A. P. dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva sa imena A. P. na ime i vlasništvo B. G. u 1/3 dijela, temeljem ove presude, sve u roku od 15 dana.

 

              Utvrđuje se da je tužiteljica B. G., kao nasljednica iza pok. G. P. korisnica u 1/3 dijela jednostrukog pretinca na groblju C.G.G. D., polje F-10, blok 3, broj 18 (jednostruki pretinac), prema rješenju UP-363-02/05-01/01, U.r. br. 2170-51-01-05-100 od 21. ožujka 2005. godine, izdanim od K.D. K. R., te je tužena A. P. dužna trpjeti prijenos prava korištenja grobnog mjesta u evidencijama K.D. K. d.o.o R. u 1/3 dijela, temeljem ove presude, u roku od 15 dana.

 

4. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci posl.br. Pob-409/09 od 20. ožujka 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke je utvrđeno da je nekretnina, trosobni stan broj 68 na drugom katu zgrade u R., ..., bračna stečevina pok. G. P. i pok. M. P. svakog u 1/2 dijela. U točki 2. izreke je utvrđeno da je jednostruki pretinac na groblju D., polje F10, blok 3, broj 18, bračna stečevina pok. G. P. i pok. M. P. svakog u 1/2 dijela. U točki 3. izreke je utvrđen ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 3. veljače 2009. godine, ovjeren kod Općinskog suda u Rijeci pod posl.br. R-II-35/09 u 1/2 dijela raspolaganja nekretninom, trosobnim stanom broj 68 u zgradi u R., ..., u točki 4. izreke je utvrđeno da je tužiteljica kao nasljednica iza pok. G. P. suvlasnica u 1/4 dijela iste nekretnine dok je u točki 5. izreke utvrđeno da je tužiteljica korisnica u 1/4 dijela jednostrukog pretinca na groblju D.. U točki 6. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu, dok je u točki 7. izreke tuženica obvezana tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 28.125,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

Rješenjem suda prvog stupnja od 20. ožujka 2014. godine je naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu do 625,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv presude žalbu podnose obje stranke, s tim što tužiteljica pobija presudu u točki 6. izreke te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), dok tuženica pobija presudu u točkama 1., 2., 3., 4., 5. i 7. izreke iz istih žalbenih razloga kao i tužiteljica, te pobija rješenje od 20. ožujka 2014. godine.

 

Tužiteljica u žalbi navodi da je rješenjem o nasljeđivanju iza pok. G. P. proglašena nasljednicom u 2/3 dijela nekretnina, da je u spis dostavljena nasljednička izjava njezinog brata, zakonskog nasljednika G. P. kojom svoj nasljednički dio, pored pokretnina, tako i nekretnine ustupa svojoj sestri – tužiteljici. I. priloženih isprava da proizlazi kako su zakonski nasljednici iza pok. G. P. bili njezin suprug sad pok. M. P. kojeg je naslijedila tuženica, zatim tužiteljica i sin S. Š., što znači da bi svaki od njih naslijedio majku tužiteljice u po 1/3 dijela, međutim, s obzirom na činjenicu ustupa nasljedničkog dijela brata tužiteljice, navodi da je ona nasljednica majke u 2/3 dijela pa da je trebala biti utvrđena suvlasnicom stana i jednostrukog pretinca na groblju u 1/3 dijela. Smatra da ju je sud trebao upozoriti u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a na potrebu provođenja dokaza, ukoliko je smatrao da na drugi način treba dokazati visinu suvlasničkog udjela u nekretninama. Tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11 ZPP- a jer da su razlozi presude suprotni izvedenim dokazima i ispravama priloženim u spisu. Također smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13; dalje ZN), a podredno i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV).

 

Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da su svi troškovi koji su specificirani u troškovniku bili nužni za vođenje ove parnice.

 

Predlaže preinačiti presudu, sukladno žalbenim navodima, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

Tuženica u žalbi protiv presude ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11 ZPP-a jer da su izostali razlozi prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Ponavlja da je predmetni stan stekla na temelju naplatnog pravnog posla, da je savjestan i pošteni stjecatelj nekretnine te je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. Smatra da nije bilo uvjeta da se proglasi ništavim Ugovor o doživotnom uzdržavanju i pod pretpostavkom da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu pok. M. i G. P.. Tvrdi da je pobijana presuda protivna stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo u odluci posl.br. U-III-103/08 od 14. lipnja 2011. godine, čime se stvara pravna nesigurnost, a u kojoj odluci je jasno navedeno da je za prosudbu o pravnoj valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom bitna pretpostavka savjesnost i poštenje treće osobe. Smatra da se utvrđivanje savjesnosti ne može ograničiti samo na pok. M. P., već i na tuženicu, tužiteljicu i njezinu prednicu. Navodi da je stan kupio pok. M. P. 1995. godine, da je za kupnju dala suglasnost pok. G. P. te da je time prihvatila da se njezin suprug prema trećima deklarira kao jedini i isključivi vlasnik predmetnog stana te nije poduzimala nikakve radnje radi zaštite svojih evenutalnih vlasničkih prava. Pored toga da niti tužiteljica nije u ostavinskom postupku iza majke isticala da bi predmetni stan ulazio u ostavinsku masu pa zaključuje da tužiteljica nije bila savjesna niti poštena, jer nije pokretala odgovarajuće sudske postupke sve do 2009. godine. Smatra da se radi o sukobu dvaju načela, načela povjerenja u zemljišne knjige i načela poštivanja bračne stečevine kao zakonom određene imovine pri čemu smatra da su irelevantne tvrdnje tužiteljice o tome da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen svega nekoliko mjeseci prije smrti M. P., jer da ta okolnost ne utječe na valjanost ugovora koji u sebi sadrži elemente aleatornosti. Smatra nepravilnom odluku suda u odnosu na utvrđenje da stan predstavlja bračnu stečevinu prednika stranaka, budući da je stan dobio na korištenje M. P. još 60-ih godina prošlog stoljeća, pa ne predstavlja bračnu stečevinu, a kako se udio bračnog druga u zajedničkoj imovini u smislu odredbe čl. 281 ZBPO određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, tvrdi da je teret dokaza o tome bio na tužiteljici. Iz isprava priloženih u spisu da proizlazi da je M. P. primao trostruko veću mirovinu od supruge, što znači da je i plaća bila najmanje trostruko veća od plaće prednice tužiteljice pa da je stoga nejasno na temelju čega se izvodi zaključak da su udjeli bili podjednaki. Pored toga navodi da je stan otkupljen sa obročnom otplatom, da je rate za otkup stana nastavila plaćati tuženica, pa da se radi o nenamirenom dugu u iznosu od 18.185,95 kuna kojeg sud prvog stupnja nije uzeo u obzir.

 

Smatra pogrešnim i stajalište suda da tužiteljici pripada jedna četvrtina stana jer pod uvjetom da stan predstavlja bračnu stečevinu, tada da bi se tužiteljici mogla dosuditi samo jedna šestina stana, budući da su nasljednici G. P. tužiteljica, tuženica te njezin sin S. Š. koji je ustpio nasljedni dio sestri. Ovaj ustup da ne znači da on više nije nasljednik svoje majke, već da se sukladno sudskoj praksi on smatra nasljednikom, što znači da bi nasljednicima G. P., svakom pripadala jedna šestina, pa bi tako i tužiteljici mogla pripasti tek jedna šestina stana, a ne jedna četvrtina. U svakom slučaju smatra da bi se o tome trebalo odlučivati u ostavinskom, a ne u parničnom postupku.

 

Glede ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju navodi da je sud prvog stupnja propustio cijeniti da je M. P. nasljednik iza pok. G. P. pa da mu pripada jedna šestina stana po osnovi nasljeđivanja, zbog čega je bio ovlašten raspolagati sa nekretninom u najmanje 4/6 dijela, i to u 1/2 dijela kao bračnom stečevinom i 1/6 dijela kao nasljedstvom iza supruge. U odnosu na grobno mjesto tvrdi da ta imovina nije stečena za vrijeme trajanja braka, već je kupljena nakon smrti pok. G. P., ali i u tom slučaju bi tužiteljici moglo pripasti pravo korištenja samo u 1/6 dijela. 

 

Osporava i odluku o parničnom trošku tvrdeći da tužiteljica nije u cijelosti uspjela sa tužbeniom zahtjevom, da je sud neosnovano priznao za pristup na četiri ročišta nagradu odvjetnika od po 2.500,00 kuna, budući da se na svim ročištima nisu izvodili dokazi, da je neosnovano priznat trošak sastava dvaju podnesaka u iznosu od po 2.500,00 kuna te trošak sastava pet podnesaka u iznosu od po 250,00 kuna, te da je pogrešno primijenjena stopa PDV-a u iznosu od 25 % za cjelokupno priznati trošak iako se za radnje obavljene prije 1. ožujka 2012. godine ta stopa PDV-a ne može priznati.

 

U žalbi protiv rješenja navodi da tužiteljica nema pravo na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, jer je zahtjev za nadoknadu troška postavila nakon zaključenja glavne rasprave, a pored toga da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice.

 

Predlaže preinačiti presudu i rješenje i odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženice osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi, uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuju stranke, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Relevantno činjenično stanje je potpuno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da narečeni stan predstavlja bračnu stečevinu pok. G. P. i M. P. svakog u 1/2 dijela te da bračnu stečevinu predstavlja i pravo korištenja jednostrukog pretinca na groblju D.. Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno kada je utvrđen ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 3. veljače 2009. godine u 1/2 dijela umjesto u 1/3 dijela te kada je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica stana u 1/4 dijela, umjesto u 1/3 dijela te korisnica jednostrukog pretinca na groblju D. u 1/4 dijela umjesto u 1/3 dijela.

 

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

 

-          da su majka tužiteljice G. P. i drugi suprug tuženice M. P. bili u braku od 1958. godine do 2005. godine, te da je brak prestao smrću G. P.,

 

-          da G. i M. P. u braku nisu imali zajedničku djecu, dok je G. P. u prvom braku imala dvoje djece, tužiteljicu i sina S. Š.,

 

-          da je M. P. 1963. godine dodjeljen na korištenje stan u R., u ulici ..., stan broj 68 na drugom katu, te su u stan uselili supružnici kao sunositelji stanarskog prava te tužiteljica kao član obiteljskog domaćinstva,

 

-          da je M. P. podnio zahtjev za kupnju stana te je priložio suglasnost G. P. da stan kupi njezin suprug, s tim što je suglasnost izdana 25. veljače 1995. godine,

 

-          da je između Republike Hrvatske i M. P. 22. svibnja 1995. godine sklopljen Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo s obročnom otplatom,

 

-          da su supružnici M. P. i G. P. tijekom trajanja braka bili u radnom odnosu, s tim što je G. P. radila kao konobarica do 1985. godine, a M. P. kao čuvar u zatvoru te je umirovljen nekoliko godina kasnije,

 

-          da je zadnja mirovina G. P. isplaćena u ožujku 2005. godine u iznosu od 1.372,14 kn te 130,67 kn zaštitnog dodatka, a zadnja mirovina M. P. u ožujku 2009. godine u iznosu od 3.746,18 kuna,

 

-          da je tuženica uselila u prijeporni stan nekoliko mjeseci nakon smrti pok. G. P. te su se tuženica i M. P. vjenčali u prosincu 2005. godine,

 

-          da je 3. veljače 2009. godine između M. P. kao primatelja uzdržavanja i druge supruge, tuženice, kao davateljice uzdržavanja sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju predmetom kojeg je bio prijeporni stan,

 

-          da je M. P. preminuo 19. ožujka 2009. godine,

 

-          da je iza pok. G. P. vođen ostavinski postupak te je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika A. S. B. posl.br. O-1052/06, UPP/OS-81/06 od 20. lipnja 2011. godine kojim je utvrđeno da ostavinsku imovinu čine neisplaćene mirovine te pravo na članstvo u Umirovljeničkom fondu te su nasljednicima na temelju zakona i ustupa proglašene stranke i to tužiteljica, kćer ostaviteljice u 2/3 dijela i tuženica kao zakonska nasljednica pok. M. P. u 1/3 dijela, s tim što je utvrđeno da je sin ostaviteljice S. Š. prihvatio svoj nasljedni dio i ustupio ga sestri, tužiteljici u cijelosti,

 

-          da je tuženica u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica prijepornog stana na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 3. veljače 2009. godine,

 

-          da je M. P. upisan kao korisnik grobnog mjesta, jednostrukog pretinca na groblju D..

 

Iz iskaza saslušanih svjedoka Ž. S. i O. P., utvrđuje da su svjedoci doselili u stanove iste zgrade u kojoj se nalazi prijeporni stan 1964. godine te im je osobno poznato da su M. i G. P. bili u radnom odnosu, da je isključivo G. vodila domaćinstvo te je prvotno sa njima u stanu živjela i tužiteljica do udaje, a M. P. se prema tužiteljici odnosio kao prema biološkoj kćeri. Također utvrđuje da je vrlo brzo nakon smrti G. u stan uselila tuženica, nakon čega je M. P. promijenio svoje ponašanje s tim što svjedoci nisu kontaktirali sa tuženicom, iako su ostali u dobrim odnosima sa M. P.. Iz iskaza svjedokinje I. P., kćerke tuženice, utvrđuje da ona nije upoznala tužiteljicu niti druge rođake M. P., a nakon njegove smrti da joj je majka rekla za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, a osim toga joj je rekla i za činjenicu da je M. prva supruga imala kćer, tužiteljicu.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zauzima stajalište da prijeporni stan predstavlja bračnu stečevinu M. i G. P. u smislu odredbe čl. 277 ZBPO-a te da su udjeli supružnika u stjecanju te imovine bili podjednaki, budući da su oboje bili zaposleni, te da je G. P. pored toga vodila isključivu brigu o domaćinstvu. Nadalje utvrđuje da je brat tužiteljice svoj nasljedni dio iza majke ustupio tužiteljici. S obzirom na činjenicu da je M. P. raspolagao imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju u korist tuženice sud prvog stupnja zauzima stajalište da je bio ovlašten raspolagati samo svojim udjelom u zajedničkoj imovini, zbog čega ocjenjuje ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetnim u odnosu na raspolaganje u 1/2 dijela. Također utvrđuje da tužiteljici kao kćeri pok. G. P. pripada pravo na vlasništvo stana u 1/4 dijela, budući da ona nije jedina nasljednica iza svoje majke, a isti zaključak donosi i u odnosu na pravo korištenja grobnog mjesta.

 

Stoga djelomično prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice na način kako je to uvodno navedeno.

 

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 3 i 155. ZPP-a te tužiteljici priznaje trošak zastupanja punomoćnika, odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12 - dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 28.125,00 kuna.

 

Ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da prijeporni stan predstavlja zajedničku imovinu stečenu u braku G. i M. P. te da su udjeli u stjecanju imovine supružnika bili jednaki. Naime, supružnici su na stanu imali status sunositelja stanarskog prava, u stanu su kontinuirano živjeli zajedno sve do smrti G. P., 2005. godine, tijekom trajanja braka su oboje bili u radnom odnosu i ostvarivali prihod, a G. P. je pored toga vodila isključivu brigu o domaćinstvu. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je u smislu odredbe čl. 287. ZBPO doprinos supružnika u stjecanju te imovine jednak.

 

U odnosu na utvrđenje da je stan otkupio M. P., te da je suglasnost za otkup stana suprugu dala G. P., valja istaći da su prema odredbi čl. 6. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 69/92 sa izmjenama i dopunama; dalje Zakon o prodaji stanova) supružnici stan mogli kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Tim zakonom je omogućena pretvorba ranijeg stanarskog prava u pravo vlasništva pod uvjetima propisanim tim zakonom. Stoga je pravo na otkup stana bilo specifično imovinsko pravo pa je i pravo vlasništva koje je M. P. stekao upisom u zemljišne knjige nastalo od prava na otkup stana.

 

S obzirom na činjenicu da je G. P. imala status sunositelja stanarskog prava prema odredbi čl. 64. st. 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 dalje ZSO), okolnost što je dala suglasnost suprugu za otkup stana ne implicira da je na taj način izrazila volju da vlasništvo stana stekne samo suprug, odnosno da se ona odrekne prava vlasništva. Naime, suprug je mogao kupiti stan isključivo uz suglasnost supruge kao sunositeljice stanarskog prava pa neovisno o tome što je ugovorna stranka bio samo suprug, valja zaključiti da je status sunositelja stanarskog prava otkupom pretvoren u status suvlasništva supružnika svakog u 1/2 dijela, budući da tuženica nije dokazala postojanje sporazuma supružnika o stjecanju prava vlasništva samo jednog od njih.

 

U odnosu na tvrdnje tuženice da bi bila savjesni stjecatelj nekretnine te da je stekla vlasništvo povjerenjem u zemljišne knjige, valja istaći da bi iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazilo da je tuženica uselila u predmetni stan nekoliko mjeseci nakon smrti pok. G. P. sa kojom je pok. M. P. živio u bračnoj zajednici gotovo 50 godina, da je iste godine tuženica sklopila brak sa M. P. i nastavila živjeti s njim u istom stanu, da je znala za činjenicu da je G. P. imala dvoje djece iz prvog braka te da se tužiteljica protivila vezi između tuženice i M. P.. Stoga valja zaključiti da tuženicu ne može štititi načelo povjerenja u zemljišne knjige propisano čl. 122 ZV-a jer je s obzirom na narečene okolnosti ona znala, ili je barem morala znati da prijeporni stan ne predstavlja isključivo vlasništvo M. P..

 

Na žalbene navode tuženice u tom dijelu valja odgovoriti da odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske na koji se poziva ni na koji način ne ide u prilog zaključku da bi tuženica bila savjesna stjecateljica nekretnine. Štoviše, upravo je u odluci na koju se tuženica poziva jasno obrazloženo da je za prosudbu o pravnoj valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe, te da poštovanje načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. U konkretnom slučaju, kako je već obrazloženo, tuženica je znala za činjenicu da je M. P. bio u dugogodišnjoj bračnoj zajednici, znala je da je stan otkupljen prema odredbama Zakona o prodaji stanova, te je morala znati da sklapanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju njezin tadašnji suprug raspolaže i udjelom svoje pokojne supruge u zajedničkoj imovini protivno odredbi čl. 283 ZBPO. Tuženica je iznimno mogla steći pravo vlasništva na spornom stanu pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, budući da u zemljišnim knjigama nije bila upisana G. P. kao suvlasnica niti je bilo evidentirano zajedničko vlasništvo, ali samo pod uvjetom da je bila pošteni stjecatelj nekretnine, koji uvjet, međutim, nije ispunjen pa je ne štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige.

 

U odnosu na žalbene navode prema kojima tuženica i dalje plaća rate otkupa stana valja odgovoriti da je u svom iskazu tuženica navela da su preostale za plaćanje još samo dvije ili tri rate (list 61 spisa), koji iskaz je dala na glavnoj raspravi održanoj 15. srpnja 2013. godine, iz čega valja zaključiti da je cijena stana u cijelosti isplaćena. Međutim, i u slučaju da je ostao nenamireni dug u iznosu koji se navodi u žalbi, treba istaći da se radi o dugu koji je zanemariv u odnosu na vrijednost bračne stečevine, pa je neosnovan prigovor da bi se nenamireni dug trebao uzeti u obzir prilikom određivanja udjela u zajedničkoj imovini u smislu odredbe čl. 291. st. 3. ZBPO, pri čemu valja dodati da je tuženica ovlaštena zahtijevati isplatu dospjelih iznosa od tužiteljice kao suvlasnice stana.

 

Iako M. P. nije bio ovlašten raspolagati zajedničkom imovinom, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti raspolaganja u 1/2 dijela te okolnost da je stan kupljen prema odredbama posebnog zakona, osnovano tuženica prigovara da je M. P. bio ovlašten raspolagati suvlasničkim udjelom kojeg je naslijedio od svoje supruge G. P.. S obzirom na utvrđenje da su njihovi udjeli u stjecanju imovine bili jednaki te da je M. P. naslijedio jednu šestinu nekretnine od svoje supruge (jednu trećinu od jedne polovine), proizlazi da je bio ovlašten raspolagati sa udjelom od 4/6 dijela odnosno 2/3 dijela, pa bi stoga bilo ništetno raspolaganje nekretninom (protivno odredbi čl. 322 ZOO) u 1/3 dijela, a ne u 1/2 dijela, kako je to odlučeno u točki 3. izreke pobijane presude.

 

U odnosu na žalbene navode tužiteljice valja odgovoriti da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da bi tužiteljica bila suvlasnica nekretnine u 1/4 dijela. Naime, tužiteljica je odgovarajućim ispravama dokazala da je njezin brat koji je sunasljednik njihove majke G. P. ustupio tužiteljici svoj nasljedni dio pa je tužiteljica nasljednica svoje majke u 2/3 dijela. Kako je majka bila suvlasnica prijepornog stana u 1/2 dijela proizlazi da tužiteljici pripada pravo na suvlasnički udio od 1/3 dijela te u istom omjeru i pravo korištenja grobnog mjesta na groblju D..

 

Glede odluke o parničnom trošku, valja istaći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a kada je tužiteljici priznao parnični trošak u cijelosti, jer zbog odbijajućeg dijela nisu nastali posebni troškovi. Trošak je pravilno obračunat, osim iznosa PDV-a na pojedine radnje, što tuženica s osnovom tvrdi u žalbi. Tužiteljici pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav tužbe te pristup na jedno ročište (7. prosinca 2010. godine) u iznosu od po 2.500,00 kuna, za sastav jednog podneska (19. listopada 2009. godine) nagrada u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 7. t. 1., 8. t. 1. i 9. t. 1. Tarife) te za sastav triju podnesaka nagrada od po 250,00 kuna (12. listopada 2010. godine, 14. prosinca 2010. godine i 6. rujna 2011. godine), za pristup odvjetnika na ročište održano 3. veljače 2012. godine nagrada u iznosu od 1.250,00 kuna primjenom tbr. 9. t. 2 Tarife, te ročište u postupku mirenja nagrada u iznosu od 2.500,00 kuna odnosno ukupno 12.000,00 kuna. U vrijeme poduzimanja tih radnji PDV je iznosio 23 % odnosno 2.760,00 kuna pa za taj stadij postupka tužiteljici pripada pravo na nadoknadu troška od 14.760,00 kuna. U nastavku postupka tužiteljici pripada pravo na nagradu odvjetnika za pristup na tri ročišta (15. srpnja i 7. studenog 2013. godine te 5. veljače 2014. godine) od po 2.500,00 kuna, za sastav jednog postupka nagrada od 2.500,00 kuna (podnesak od 31. siječnja 2014. godine) te trošak dvaju podnesaka od po 250,00 kuna, odnosno ukupno 10.250,00 kuna te kada se tome pridoda PDV od 25 % u iznosu 2.562,50 kuna proizlazi da za taj stadij postupka tužiteljici pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 12.812,50 kuna odnosno sveukupno naknada u iznosu od 27.572,50 kuna, dok u preostalom dijelu zahtjev nije osnovan.

 

U odnosu na žalbu tuženice protiv rješenja, valja istaći da tužiteljici pripada pravo na nadoknadu troška za pristup odvjetnika na ročište na kojem se objavljuje presuda i to prema tbr. 9. t. 3. Tarife u iznosu od 500,00 kuna te kada se tome pridoda PDV od 25% proizlazi da je sud prvog stupnja osnovano priznao tužiteljici parnični trošak u iznosu od 625,00 kuna.

 

Neosnovano tuženica prigovara nepravovremenosti zahtjeva tužiteljice za nadoknadu tog troška budući da je zahtjev dospio upravo na ročištu za objavu presude.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženice odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama 1. i 2. izreke te točki 7. izreke za iznos od  27.572,50 kuna potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, zatim žalbu tuženice djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama 3. i 7. izreke preinačiti primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a te žalbu tužiteljice uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama 4., 5. i 6. izreke preinačiti na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a. Također je valjalo žalbu tuženice odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. t. 2.ZPP-a.

 

Budući da su stranke djelomično uspjele sa žalbama, a troškovi sastava žalbi su podjednaki, odbijen je zahtjev za nadoknadu troškova žalbenog postupka, pri čemu valja dodati da trošak sastava odgovora na žalbu u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a nije bio potreban radi vođenja ove parnice.

 

U Rijeci 20. srpnja 2016. godine