Broj: Pž-7599/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorane Aralice Martinović, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice te Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. Đ. – R. I. D., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, kojeg zastupa Odvjetništvo u Z., Z., radi naknade štete u iznosu od 83.223.300,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3674/12 od 22. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3674/12 od 22. srpnja 2013. u točki I. njene izreke i točki II. njene izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da u roku od osam dana tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 451.500,00 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3674/12 od 22. srpnja 2013. u točki II. njene izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu je tužitelj dužan naknaditi trošak postupka u iznosu od 223.500,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom u točki I. njene izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB ..., na ime naknade štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. isplatiti tužitelju U. Đ. – R. I. D. iz Đ., OIB ... iznos od 83.223.300,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.02.2012. godine pa do isplate, po stopi od 12% godine, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, zakonske zatezne kamate će se obračunati uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena.

 

II. Nalaže se REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB ..., na ime naknade štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. u trenutku kada su se stekli zakonski uvjeti za objavu, isplatiti tužitelju U. Đ. – R. I. D. iz Đ., OIB ..., iznos od 42,559.831,21 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.06.2012. godine pa do isplate, po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, zakonske zatezne kamate će se obračunati uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena.

 

III. Nalaže se tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB ..., podmiriti tužitelju U. Đ. – R. I. D. iz Đ., OIB ..., prouzročeni parnični trošak.“

 

U točki II. njene izreke naloženo je tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 675.000,00 kn, u roku od osam dana.

 

              Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi u bitnom navodi da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da tuženik i s njim povezane osobe nisu zajednički djelovale te da je za njih nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. pa da stoga nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima da se tuženik obveže da tužitelju naknadi štetu koja je nastala na temelju vremenski kontinuirane štetne radnje nečinjenja tuženika. Navodi da je u ovom postupku tražio dvije naknade štete i to zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. i na ime naknade štete zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. u trenutku kada su se stekli zakonski uvjeti za objavu. Predlaže da ovaj sud preinači odluku sudu prvog stupnja i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

 

              Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. i čl 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku osim u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

              Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni one na koje ukazuje žalitelj.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. u iznosu od 83.223.300,00 kn i zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. u trenutku kada su se stekli zakonski uvjeti za objavu u iznosu od 42.559.831,21 kn.

 

              Između stranaka nije sporno da je 27. prosinca 2007. održana izvanredna glavna skupština dioničara društva Đ. d.d. Đ. na kojoj je donesena Odluka o povećanju temeljnog kapitala društva ulaganjem prava i izdavanjem dionica privatnim izdanjem pretvaranjem potraživanja Ministarstva, H1 i H2 u dionice, tako da je temeljni kapital povećan na 316.068.900,00 kn. Na temelju ulaganja prava - po osnovi Odluke o povećanju temeljnog kapitala društva, izdano je ukupno 260.542 dionice serije „C“, svaka nominalne vrijednosti od 300,00 kn, koje su upisali ulagatelji razmjerno veličini uloga. Nije sporno da je H., danas A., čiji je osnivač Republika Hrvatska, u trenutku povećanja temeljnog kapitala navedenog društva, bio vlasnik 63.423 dionica društva oznake D. Povećanjem temeljnog kapitala društva na temelju navedene Odluke RH, odnosno Ministarstvo steklo je 128.226 dionica navedenog društva, H1. 82.027 dionica, a H2. 50.289 dionica iste oznake. Dana 8. svibnja 2008. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Tt-08/699 provedena je Odluka o povećanju temeljnog kapitala društva u sudskom registru na opisani način.

 

              Nije sporno da je Republika Hrvatska stekla dionice društva Đ. d.d. u postupku financijske konsolidacije tog društva, a na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske, kojom je dana suglasnost Ministarstvu financija, Upravnom vijeću H1 i H2 da svoja potraživanja po osnovi neplaćenog poreza na dodanu vrijednost te dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa, pretvore u udjel u temeljnom kapitalu društva Đ. d.d. Đ..

 

              Sporno je između stranaka je li za tuženika nastupila obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. te je li time što nije objavio ponudu za preuzimanje prouzročio tužitelju štetu u iznosu od 83.223.300,00 kn, a time što ju nije objavio pravovremeno iznos od 42.559.831,21 kn.

 

              Sukladno Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

              Da bi tuženik bio odgovoran za štetu koju je tužitelj eventualno pretrpio bilo je potrebno dokazati kumulativno postojanje sljedećih pretpostavki: protupravnost, krivnja, šteta, štetna radnja, štetnik.

 

              Prema stavu tužitelja, danom upisa povećanja temeljnog kapitala u sudski registar, za tuženika i s njim povezanim pravnim osobama, nastala je obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva Đ. d.d. Republika Hrvatska i s njom povezane pravne osobe, stekle su dionice navedenog društva po cijeni od 300,00 kn po dionici, što predstavlja ukupno 30,75% udjela u temeljnom kapitalu društva pa tužitelj smatra da je radi toga tuženik trebao objaviti ponudu za preuzimanje preostalih dionica društva po cijeni od 300,00 kn po dionici. Dana 1. veljače 2012. Trgovački sud u Osijeku donio je rješenje poslovni broj Tt-12/336 kojim je određen upis brisanja društva Đ. d.d. u stečaju iz sudskog registra, koje rješenje je postalo pravomoćno 16. veljače 2012. Kako tuženik i s njim povezane pravne osobe nisu nikada objavile ponudu za preuzimanje preostalih dionica tog društva, a brisanjem društva iz sudskog registra dioničari nisu u mogućnosti podnijeti tužbu za sklapanje Ugovora o prodaji dionica prema čl. 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava, to tužitelj smatra da je svaki dioničar pretrpio štetu u visini od 300,00 kn po dionici, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana brisanja društva Đ. d.d. iz sudskog registra, tj. od 16. veljače 2012., pa do isplate. Svaki dioničar, koji je u trenutku nastanka obveze za preuzimanje posjedovao navedene dionice društva, pretrpio je, prema stavu tužitelja, štetu zbog neobjavljivanja ponude za preuzimanje s danom kad su se stekli zakonski uvjeti za to.

 

              Odredbom članka 9. stavak 1. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07 i 36/09; dalje: ZPDD) propisano je da je fizička i pravna osoba obvezna objaviti ponudu za preuzimanje kad neposredno ili posredno, samostalno ili djelujući zajednički, stekne dionice s pravom glasa ciljnog društva, tako da, zajedno s dionicama koje je već stekla, prijeđe prag od 25% dionica s pravom glasa ciljnog društva (kontrolni prag).

 

              Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da za tuženika nije nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje zajedničkim djelovanjem sukladno navedenom članku Zakona. Naime, iz spisa proizlazi da je isključiva namjera tuženika bila prihvatiti Program financijske konsolidacije društva Đ. d.d. Đ. i da se pomogne društvu da svoja dugovanja s naslova poreza prema Ministarstvu financija, zatim neplaćenih doprinosa H2-u i H1-u ne podmiri u novcu već da se ta dugovanja pretvore u udjel u temeljnom kapitalu društva čime bi se omogućio daljnji rad i poslovanje društva Đ. d.d.

 

              Osim navedenog valja ukazati i na odredbu čl. 49. ZPDD-a na temelju koje odredbe su dioničari ciljnoga društva, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, mogli od tuženika putem nadležnog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica ciljnog društva pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje, sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava.

 

              Naime, kada bi i bila točna tvrdnja tužitelja da je obveza objavljivanja ponude za kupnju dionica za tuženika nastala 8. svibnja 2008. te uzimajući u obzir rokove unutar kojih bi tuženik u tom slučaju bio dužan postupiti u smislu odredaba iz čl. 24., 27. i 28. ZPDD-a, tada bi obveza za objavu ponude i za sklapanje ugovora o kupnji dionica i plaćanje prodajne cijene nastala najkasnije 15. srpnja 2008. Kako tuženik do tog dana nije postupio u skladu s navedenim odredbama, to je tužitelj stekao mogućnost pokrenuti postupak pred nadležnim sudom radi sklapanja ugovora o prodaji dionica.

 

              Slijedom navedenog, žalitelj pogrešno smatra da je tuženik propuštanjem ponude za preuzimanje postupao na taj način protupravno da je tužitelju prouzročio štetu, jer je tužitelj na temelju citirane odredbe imao ovlaštenje zatražiti od tuženika sklapanje ugovora o prodaji dionica po cijeni na koju je imao pravo sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, te bi eventualno u tom slučaju tuženiku bilo naloženo sklapanje ugovora o prodaji dionica po cijeni po kojoj je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje ukoliko bi bila tijekom postupka ta obveza utvrđena.

 

              Na osnovi svega navedenog, na strani tuženika nisu bile kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, proizašle iz odredaba Zakona o obveznim odnosima.

 

              Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, presudu je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo potvrditi u točki I. njene izreke u cijelosti.

 

              Kod odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud pogrešno primijenio pojedine tarifne brojeve tarife pa je stoga ovaj sud, uvažavajući djelomično žalbene navode, tuženiku za zastupanje na ročištu od 22. svibnja 2013. dosudio iznos od 500,00 kn (Tbr. 8. OT) te za sastav podnesaka od 6. veljače 2013. i 28. lipnja 2013. iznos od po 500,00 kn (Tbr. 8. t. 3. OT) pa je stoga na temelju čl. 370. t. 3. ZPP-a valjalo prvostupanjsku presudu preinačiti u dijelu koji se odnosi na troškove postupka te odbiti zahtjev tuženika za isplatu iznosa od 223.500,00 kn.

 

U Zagrebu 31. kolovoza 2016.