Broj: Pž-2756/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljanom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Vesne Buljan, suca izvjestitelja, i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. R. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici D. L. i K. G. iz Z., protiv tuženika N. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa N. C., odvjetnik u Z., radi sklapanja ugovora, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4255/10 od 16. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4255/10 od 16. listopada 2012.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se, na ime naknade štete, nalaže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 63.398,87 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, koje teku od 1. siječnja 2009. pa do isplate kao i da mu nadoknadi trošak spora, sve u roku od 15 dana. Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku trošak spora u iznosu od 7.500,00 kn u roku od osam dana.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači tako da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. Tužitelj pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dok odredbu čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima nije ni primijenio, a trebao ju je primijeniti, što dalje podrobnije obrazlaže. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što sud stavove i zaključke iznesene u obrazloženju presude nije obrazložio, a izostali su i razlozi o odlučnim činjenicama. Povrh toga tvrdi kako shvaćanja iznesena u pobijanoj presudi nemaju uporište ni u jednom propisu. U nastavnom tijeku žalbe iznosi svoja shvaćanja glede tuženikove obaveze sklapanja ugovora o prodaji dionica po čl. 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava, odnosno čl. 1083. Zakona o obveznim odnosima koji je sud trebao primijeniti umjesto čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je pogrešno primijenio.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Ispitavši presudu po čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nije našao da bi u postupku pred sudom prvog stupnja, kao i kod donošenja pobijane odluke došlo do bitnih povreda postupka niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

U žalbenom stadiju postupka predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio zbog prodaje dionica po cijeni nižoj od one po kojoj je tuženik bio obavezan prodati dionice dioničarima ciljanog društva.

 

Između stranaka nije sporno da je rješenjem Agencije, Klasa: UP/I-451-04/08-10/23, Ur. broj: 326-111/08-11 od 21. studenoga 2008. utvrđena obveza tuženika na objavu ponude, koja je nastala 28. kolovoza 2008., za preuzimanje društva I. d.d., Z.. Tim rješenjem je samo utvrđena obveza tuženika na objavu ponude za preuzimanje društva I. d.d., Z., uz nalog da u roku od 30 dana od dana konačnosti tog rješenja podnese Agenciji zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje i podnese isprave u skladu sa Zakonom o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07 i 36/09; dalje: ZPDD).

 

Nesporno je također da tuženik nije podnio zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude u roku od 30 dana kako je naloženo u rješenju niti je pružio dokaze da je to učinio od dana nastanka obveze objavljivanja ponude, tj. računajući od 28. kolovoza 2008., kada je nastala za tuženika obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva I. d.d., Z., u skladu s čl. 24. st. 1. ZPDD-a. Zato je Zaključkom Agencije od 13. studenoga 2008. zahtjev tuženika odbačen i smatra se kao da nije niti podnesen (točka I. izreke).

 

Pošavši od toga da u smislu čl. 1045 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) štetu nije dužan naknaditi samo tko dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, sud je zaključio kako tužitelj nije dokazao da bi mu tuženik počinio štetu time što je, zapravo dragovoljno, prodao svoje dionice po nižoj cijeni od one koju bi navodno postigao da je s tuženikom pravodobno zaključio ugovor. Dalje je zaključio da tužitelj kao bivši dioničar ne može ostvarivati prava iz čl. 49. ZPDD-a.

 

Ovaj je sud u cijelosti suglasan s navedenim shvaćanjima prvostupanjskog suda zbog čega se žalitelj u tom dijelu upućuje na razloge iznesene u prvostupanjskoj presudi u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a.

 

Glede preuzimanja ciljanog društva treba još dodati da u konkretnom slučaju nema ni mjesta primjeni odredbe čl. 49. ZPDD-a ni odredbe čl. 1083. ZOO-a, na koje se tužitelj tijekom postupka poziva.

 

Prije svega Agencija nije donijela rješenje o odobravanju uvjeta pod kojima bi morala biti obavljena ponuda za preuzimanje ciljanog društva (čl. 24. st. 3. ZPDD-a), već je ta agencija 21. studenoga 2008. rješenjem samo utvrdila tuženikovu obvezu za preuzimanje ciljanog društva.

 

Nadalje, sukladno odredbi čl. 49. ZPDD-a, svaki dioničar ciljanog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, samo pod uvjetima pod kojim je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje ciljanog društva.

 

Prema tome primjena odredbe čl. 49. ZPDD-a dolazi u obzir samo u slučaju kada Agencija odobri zahtjev za objavljivanje ponude za preuzimanje, a ponuda je objavljena protivno uvjetima određenima zakonom.

 

Konačno, kada bi i bili odobreni uvjeti objavljivanja ponude za preuzimanje ciljanog društva, sukladno odredbi čl. 49. ZPDD-a, dioničar ciljanog društva mogao bi putem suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, a ne naknadu štete koja bi odgovarala isplati ugovorene cijene.

 

U konkretnom slučaju nema mjesta potraživanju po osnovi naknade štete, a u smislu čl. 1083. ZOO-a koji propisuje kako je osoba koja je po zakonu obvezna sklopiti neki ugovor dužna naknaditi štetu ako na zahtjev zainteresirane osobe bez odgađanja ne sklopi taj ugovor.

 

Sve sporne okolnosti je sud prvog stupnja vrlo jasno i detaljno obrazložio, pa ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge iz prvostupanjske presude, u kojima je istovremeno i sadržan odgovor na žalbene navode tuženika, te se na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a, poziva na te razloge.

 

Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku koju sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu 31. kolovoza 2016.