Broj: Rev 1311/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. g. d.o.o. V. iz V., zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., protiv tuženice M. P. iz O., zastupane po punomoćnici B. P., odvjetnici u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-932/10-2 od 10. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2266/09-3 od 26. siječnja 2010., u sjednici održanoj 7. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

             

              Presudom suda prvog stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika N. V. iz V. broj ... od 17. prosinca 2008., kojim se nalaže tuženici M. P. iz O. da namiri tražbinu tužitelju G. g. d.o.o. V. u iznosu od 240,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 12. prosinca 2008. i u iznosu od 190,80 kn za troškove ovrhe, pa se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

              Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak tuženici u iznosu od 922,50 kn, u roku od 8 dana.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP).

 

              Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači zajedno s presudom suda prvog stupnja te prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. ZPP-a ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u okviru određeno navedenog pravnog pitanja u reviziji.

 

              Iz sadržaja podnesene revizije proizlazi da se pravno pitanje iz revizije suštinski svodi na to, je li odlukom Grada Vinkovaca o organiziranju i načinu naplate naknade za parkiranje (Službeni glasnik Grada Vinkovaca broj 6/03 – dalje: Odluka) određena ugovorna kazna zbog neizvršenja novčane ili nenovčane obveze, te da li navedena Odluka obvezuje tuženika i druge građane, obzirom na odluku Ustavnog suda i izdanog priopćenja Ustavnog suda o vremenu primjene navedene odluke.

 

              Imajući na umu stajalište nižestupanjskih sudova u odnosu na navedena pravna pitanja, prije svega treba navesti da je odredbom čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 49/02 – pročišćeni tekst – dalje: Ustavni zakon) propisano da ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba, nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će se neposredno primijeniti zakon.

 

              Prema tome, u ovom sporu, neovisno o tome je li navedena Odluka još uvijek na snazi ili nije, za njenu primjenu odlučno je pitanje je li ta Odluka, odnosno njena odredba koja regulira naplatu ugovorne kazne, u skladu sa zakonom.

 

              Drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 49/02) svoju odluku zasniva na ocjeni da odredbe članka 14.c) i čl. 15. navedene Odluke zapravo nisu u skladu s odredbom iz čl. 270. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), sada čl. 350. st. 2. ZOO iz 2005., zbog čega da ju ne može primijeniti pa zapravo primjenjuje neposredno zakon iz kojih odredbi ZOO proizlazi da se ugovorna kazna ne može ugovarati za neispunjenje novčanih obveza, već samo nenovčanih obveza. Pri tome drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o ugovaranju ugovorne kazne za neispunjenje novčane obveze korisnika za korištenje javne usluge parkiranja, pa da je tako ugovorna kazna određena zbog neizvršenje novčane obveze, što je protivno zakonu.

 

              Pravilan je takav zaključak iz pobijane presude.

 

              Stoga je pravilno u postupku primijenjeno materijalno pravo kada su sudovi ocijenili da je u konkretnom slučaju ugovorna kazna propisana Odlukom, određena zbog neispunjenja novčane obveze i kao takva nesuglasna s odredbom čl. 270. st. 3. ZOO, pa su nastavno, primijenivši neposredno citiranu zakonsku odredbu, tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

 

              Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju tužitelja odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

             

Zagreb, 7. rujna 2016.