Broj: Gž-535/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

            

              Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Marije Vetme kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. (OIB:…) iz D., protiv tuženika 1. J. B. (OIB:…) iz R., 2. S. B. (OIB:…) iz R., i 3. V. B. (OIB:…) iz R., koje zastupa punomoćnica S. M.-Č., odvjetnica u R., radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. 10 P-4903/15-6 od 10. veljače 2016. godine, u sjednici održanoj dana 7. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

             

              Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. 10 P-4903/15-6 od 10. veljače 2016. godine.                           

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

             

              "I. Utvrđuje se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj  Ovr-815/98 od 4. studenog 1998.

 

II. Odbija se zahtjev  I, II i III-tuženika za naknadom parničnog postupka."                           

 

Protiv navedene presude pravodobnu žalbu izjavili su tuženici zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

 

              Žalitelji žalbu izjavljuju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 9. i 12. ZPP-a.

 

              Žalitelj u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava tvrdeći da je prvostupanjski sud postupio prema odredbi članka 12. stavak 1. i 2. ZPP-a iako je o valjanosti ugovora o zajmu od 5. srpnja 1996. godine već pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. XLI Gž Ovr-868/06-2 od 19. rujna 2006. Godine ( kojim je odbijena žalba protiv rješenja o ovrsi ). Žalitelj ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava citirajući odredbu članka 281. ZPP-a i 109. ZPP-a. Žalitelj u žalbi tvrdi da je sud prekoračio tužbeni zahtjev navodeći da je sud sam precizirao tužbeni zahtjev umjesto da je naložio tužitelju da ga precizira.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-815/98 od 4. studenog 1998. godine. Prvostupanjski je sud utvrdio, i pravilnost tog utvrđenja nije dovedena u sumnju žalbenim navodima, da su ovrhovoditelji (ovdje tuženici) pokrenuli ovršni postupak protiv ovršenika, ovdje tužitelja, radi prisilnog ostvarenja novčane tražbine, a temeljem ugovora o zajmu kojeg su sklopili I. B. iz R., kao zajmodavatelj i I. B. iz D., kao zajmoprimatelj, a preslik kojeg prileži na listu 13. do 17. spisa.

 

              Prvostupanjski je sud utvrdio da je ugovor o zajmu, temeljem kojeg je pokrenut ovršni postupak koji je prethodio ovoj parnici,jer je predmet zajma strana  valuta, ništetan.

 

              Pravilnost navedenog utvrđenja nije dovedena u sumnju žalbenim navodima.

 

              Iz ugovora o zajmu, koji prileži spisu, proizlazi da je zajmodavatelj dao, a zajmoprimatelj primio, u zajam iznos glavnice od 11.500,00 DEM (slovima: jedanaesttisućapetsto njemačkih maraka), a zajmoprimatelj se obvezao vratiti zajmodavatelju devizni iznos zajma iz članka 1. Ugovora u roku od 30 dana, računajući od dana sklapanja ugovora, a najkasnije do dana 7. kolovoza 1996. godine.

           Ugovor o pozajmljivanju strane valute u tuzemstvu prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, koji je važio u trenutku sklapanja ugovora ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), valjan je kada je sklapanje takvog ugovora izričito propisom dopušteno. Naime, prema pravnom shvaćanju Građansko-privrednog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. lipnja 1993. godine propisi koji su na području Republike Hrvatske regulirali mogućnost korištenja stranom valutom, uključujući tu i mogućnost njezinog pozajmljivanja, tijekom vremena su se mijenjali, a iz odredbi članka 76. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima s inozemstvom, članak 15. ZDP, članak 11. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 62/92 i 79/92), članak 10. istoimene Uredbe objavljen u "Narodnim novinama", broj 59/93, te članak 10. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju, proizlazi da je u nekim razdobljima, pozajmljivanje deviza u tuzemstvo bilo dopušteno, a u nekim zabranjeno, ako za pojedine slučajeve nije zakonom bilo izričito dopušteno. Budući da su navedeni propisi kogentne naravi, ugovor o zajmu strane valute sklopljen u vrijeme kada je pozajmljivanje strane valute bilo zakonom zabranjeno, ništetan je.

 

              Primjenom navedenih zakonskim propisa proizlazi da je ništetan ugovor o zajmu deviza sklopljen od 1. siječnja 1986. do 31. prosinca 1989. godine, te od 2. listopada 1992. godine pa nadalje.

 

              Kako je dakle ovršna isprava, temeljem kojeg je predložena ovrha ( ugovor o zajmu ) ništetna, ovrha određena temeljem te isprave nije dopuštena.

 

              Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede procesnog prava iz članka 354. stavak 2. točka 9. ZPP-a jer rješenje Županijskog suda u Zagrebu, koji je odlučivao o žalbi protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-815/98 od 4. veljače 1998. godine ,ne predstavlja procesnu smetnju za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u ovom predmetu. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovor o zajmu ništav. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučivao o prethodnom pitanju o kojem je već donio odluku sud.

 

              Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a jer je o tužbi koja prileži na listu 1.– 3. spisa postavljen tužbeni zahtjev "usvaja se tužbeni zahtjev i sud proglašava ovrhu broj 815/98 od 4. studenog 1998. godine nedopuštenom". Dakle sud je odlučivao o dopuštenosti ovrhe, a ne o nečemu drugome.

 

              Kako nisu ostvareni ni žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članak 365. stavak 2. ZPP-a, jer nisu ostvarene bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu, pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 7. rujna 2016. godine