Broj: Gž-2057/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Ankici Matić, u pravnoj stvari tužitelja E. & S. B. d.d., R., OIB: …, koje zastupa po punomoćnica T. C., odvjetnica iz Z., protiv tuženika M. Z., M., OIB: …., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-81/15 od 13. travnja 2016. godine, dana 9. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

            Preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-81/15 od 13. travnja 2016. godine na način da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              " I.              Nalaže se tuženiku M. Z. s prebivalištem u M., OIB: …. da tužitelju E. & S. B. d.d. sa sjedištem u R., , OIB: …. isplati iznos od 3.978,78 kuna, uvećan za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana 05. travnja 2014.g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. godina određuje uvećanjem eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena , a od 01. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  sve u roku od 15 dana.

 

I..              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom,  a koja kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana. "

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati iznos od 3.978,78 kuna (toč. I. izreke) te da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 kuna (toč. II. izreke).

 

            Protiv presude pravovremeno se žali tuženik, navodeći da presudu pobija iz svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst i 25/13., dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu.

 

            U odgovoru na žalbu tužitelj je opovrgnuo navode tuženika.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.978,78 kuna s naslova stečenog bez osnove.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora- tužbenog zahtjeva za isplatu 3.978,78 kuna, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

 

             Prema odredbi članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05. i 41/08., 123/08. dalje: ZOO),  kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

             U prvostupanjskom postupku sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio, a što među strankama nije sporno, da je poslodavac tuženika G.-Q. d.d. 4. travnja 2014. godine uplatio tužitelju plaću za tuženika u iznosu od 5.554,25 kuna, te da je tužitelj cjelokupni iznos pogreškom uplatio na tekući račun tuženika, umjesto da je iznos od 3.978,78 kuna uplatio na zaštićeni račun, a kako je poslodavac banci naložio. Tužitelj je pozvan grešku ispraviti, nakon čega je uplatio utuženi iznos od 3.978,78 kuna na zaštićeni račun tuženika, obavijestio poslodavca da je napravljeno obeštećenje tuženiku  i ispričao mu se zbog pogreške.

 

            Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbenih navoda te sukladno odredbi članka 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede odredbi postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, učinjenu od prvostupanjskog suda, ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno primjenom pravilnih materijalnopravnih odredbi došao do pogrešnog pravnog zaključka, koje je rezultiralo pogrešnom i nezakonitom odlukom.

 

             Ovaj sud cijeneći činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, budući da ovaj sud isto nije ovlašten ispitivati u žalbenom postupku u sporovima male vrijednosti, ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda da se u konkretnoj situaciji radi o stjecanju bez osnove, odnosno da su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 1111. st. 1. ZOO-a, budući da smatra da tuženik predmetni iznos nije stekao bez pravne osnove.

 

Naime, nesporno je da je iznos od 3.978,78 kuna tuženiku dva puta uplaćen, jedan put greškom banke, od sredstava poslodavca na blokirani tekući račun tuženika, te drugi put radi ispravljanja greške, sredstvima banke na zaštićeni račun tuženika. Dakle, prva uplata izvršena od sredstava poslodavca, a druga od sredstava banke, pa nije riječ o dvostrukoj isplati (čl. 1113. ZOO-a).

 

Nesporno je da se uplatom na zaštićeni račun tuženika od strane banke imovina banke smanjila, a tuženikova imovina povećala, međutim, ovaj sud ne može prihvatiti stajalište da u tom prijelazu imovine nema pravne osnove, kako to bez posebnog obrazloženja smatra prvostupanjski sud.

 

Naime, postupanje tužitelja, odnosno uplata iznosa od 3.978,78 kuna na zaštićeni račun tuženika, suprotno navodima tužitelja, ima pravnu osnovu, jer je utemeljena na ugovornom odnosu tužitelja-banke i poslodavca tuženika G.-Q. d.d. - korisnika platnih usluga (platitelja), i to nalogu za izvršenje platne transakcije (uplate plaće tuženiku), koji se ima sagledati s aspekta Zakona o platnom prometu ("Narodne novine", broj: 133/09. i 136/12.: dalje: ZPLPR).

 

Tužitelj (banka platitelja) nije u nikakvom pravnom odnosu s tuženikom (primateljem uplate).

 

Prema odredbi članka 51. st. 1. ZPLPR-a, u slučaju neuredno izvršene platne transakcije uključujući zakašnjenje s izvršenjem, korisnik platnih usluga ima pravo od svog pružatelja platnih usluga zahtijevati uredno izvršenje platne transakcije, odnosno kamatu ili povrat iznosa neuredno izvršene platne transakcije prema općim pravilima ugovornog prava.

 

Odredom članka 49. ZPLPR-a propisane su pravne posljedice pogrešne jedinstvene oznake računa (IBAN), pa prema odredbi članka 49. st. 2. ZPLPR-a, argumentum a contraio, proizlazilo bi da banka odgovara za izvršenje ili neuredno izvršenje platne transakcije ako je platitelj točno naveo jedinstvenu oznaku računa primatelja.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je neuredno izvršio platnu transakciju tuženiku kao primatelju, time što iznos od 3.978,78 kuna iz sredstava poslodavca nije uplatio na zaštićeni račun tuženika, kako je poslodavac kao platitelj naložio, već na tekući račun tuženika, koji je blokiran, pa tuženik s njim nije mogao raspolagati.

 

Primjenom gore citiranih odredbi, poslodavac tuženika je osnovano zahtijevao od banke da grešku otkloni i uredno izvrši platnu transakciju, pa je banka spornom uplatom izvršila zakonsku obvezu urednog izvršenja platne transakcije.

 

Stoga, utuženi iznos od 3.978,78 kuna ima osnovu u urednom izvršenju platne transakcije po nalogu poslodavca tuženika na temelju odredbi ZPLPR-a, pa nije bez značenja greška banke u izvršenju naložene platne transakcije, kako tuženik tvrdi tijekom cijelog postupka. Naime, s obzirom da su u konkretnom slučaju računi tuženika za uplatu plaće bili točno navedeni, što tužitelj tijekom postupka nije opovrgnuo, za uredno izvršenje transakcije tužitelj odgovara platitelju.

 

Tužitelj ne može od tuženika zahtijevati niti isti iznos od 3.978,78 kuna koji je greškom uplaćen na blokirani tekući račun tuženika, budući da se tom uplatom smanjila imovina poslodavca tuženika, a ne tužitelja.

 

Naime, to je vidljivo i iz činjenice da je tužitelj svoju pogrešku pokušao ispraviti obraćanjem banci tuženika, u čemu nije uspio, te nema pravo svoj gubitak, zbog neurednog ispunjenja platne transakcije za koju odgovara platitelju, naplatiti od primatelja (tuženika), s kojim nije u nikakvom pravnom odnosu.

 

             Dakle, s obzirom da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. st. 1. ZOO-a, jer se prijelaz imovine tužitelja na tuženika temelji na urednom izvršenju platne transakcije po nalogu poslodavca tuženika, valjalo je na temelju odredbe članka 373. toč. 3. ZPP-a presudu preinačiti i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

             Odluka o trošku temeljem odredbe članka 166. st. 2. ZPP-a je ispuštena s obzirom da tuženik trošak nije zahtijevao.

 

U Splitu 9. rujna 2016. godine