Broj: Rev 1848/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz V., kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika M. c. d.o.o. V., iz V., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., radi isplate ugovorne kazne, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-934/10-2 od 31. siječnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-82/08-18 od 26. svibnja 2010., u sjednici održanoj 13. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ugovornu kaznu u iznosu od 4.065,38 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan plaćanja sa zateznom kamatom kao u izreci. U točki II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi troškove postupka tuženiku u iznosu od 35.004,98 kn, dok je točkom III. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog - do zatraženog iznosa od 48.784,60 EUR-a (ili 44.719,22 EUR) te glede zatezne kamate za razdoblje od 2. rujna 2007. do 21. siječnja 2008.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu (točka III. izreke prvostupanjske presude) te je u cijelosti prihvaćena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva s tim da je tužitelju naloženo nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 44.288,31 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijanih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, koji se s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude (31.1.2011.) primjenjuje u ovom predmetu (članak 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

 

Revident uvodno i sasvim općenito tvrdi da se drugostupanjska presuda pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, međutim, u odnosu na taj revizijski razlog u sadržaju revizije nema niti jednog određeno obrazloženog razloga.

 

Prema odredbi iz članka 386. ZPP-a, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, slijedom toga, kako je odredbom članka 386. ZPP-a propisano da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir, to pobijana presuda u odnosu na ovaj revizijski razlog nije ni ispitivana.

 

Pazeći po službenoj dužnosti utvrđuje se da nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorne kazne iz obveznopravnog odnosa kupoprodaje dvosobnog stana u V., u zgradi na čkbr. 2287 upisanoj u zk.ul.br. 189 k.o. V.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik, svojom krivnjom, zakasnio s ispunjenjem ugovorne obveze ukupno 120 dana, da je tužitelj dopisom od 5. prosinca 2007. preko svog punomoćnika pozvao tuženika da najkasnije u roku od 8 dana otkloni uočene nedostatke stana i tako omogući te izvrši primopredaju kupljenog stana. Međutim, prilikom primopredaje stana 31. prosinca 2007., tužitelj nije izjavio da zadržava pravo na ugovornu kaznu, a jedina napomena u zapisniku o primopredaji bila je ona koja se odnosi na nedostatke ulaznih vrata stana. Osim toga, u pobijanoj se presudi ističe da je sam tužitelj u tužbi izrijekom naveo kako u mirnom postupku nije ni pozivao tuženika na isplatu ugovorne kazne.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj nije izgubio pravo na ugovornu kaznu s obzirom na sadržaj prepiske stranaka prije izvršene primopredaje stana, a posebice imajući na umu vrijeme primopredaje (31. prosinca 2007.) i podnošenja tužbe u ovom postupku (tužba je podnesena 21. siječnja 2008.).

Naime, sud prvog stupnja smatra da se u ovom slučaju ne radi o bitnom proteku vremena i odgađanju zbog kojeg bi tužitelj izgubio pravo na ugovornu kaznu pa je, postupajući sukladno članku 353. stavak 4. i članka 354. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u daljnjem tekstu: ZOO), djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i dosudio tužitelju ugovornu kaznu, ali bitno smanjenu i to u iznosu od 5% ukupno ugovorene kupoprodajne cijene, koju predstavlja iznos od 4.065,38 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, dok je u iznosu od 44.719,22 EUR-a tužbeni zahtjev odbijen.

 

Drugostupanjski sud odbija žalbu tužitelja te prihvaća tuženikovu žalbu i preinačuje prvostupanjsku presudu ocjenjujući da postojeća prijepiska stranaka ne može imati značaj koji joj pogrešno pridaje sud prvog stupnja. Smatra da se u konkretnom slučaju radi isključivo o dopisu u kojem se tuženika poziva otkloniti nedostatke stana, ali tim dopisom tužitelj nigdje ne spominje svoje pravo na ugovornu kaznu, niti je priopćio tuženiku da to pravo zadržava. U tom smislu drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj niti prije, a niti nakon izvršene primopredaje nije ni na koji način priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, nego je umjesto toga pokrenuo ovaj parnični postupak, slijedom čega ocjenjuje da je tužitelj primio ispunjenje ugovorne obveze, ali pritom nije bez odgađanja priopćio tuženiku da zadržava pravo na ugovornu kaznu.

 

Zbog toga je, primjenom odredbe iz članka 353. stavak 3. ZOO-a, odbio tužbeni zahtjev i u dijelu (4.065,38 EUR) koji je tužitelju dosudio prvostupanjski sud.

 

Protivno navodima revidenta, pravilno je utvrđenje drugostupanjskog suda  da tužitelj u ovom slučaju nije postupio sukladno odredbama članka 353. stavak 5. ZOO-a, dakle, da je primio ispunjenje ugovorne obveze, a nije bez odgađanja priopćio tuženiku da zadržava pravo na ugovornu kaznu, zbog čega je izgubio pravo zahtijevati isplatu ugovorne kazne.

 

Nisu prihvatljive tvrdnje revidenta istaknute u reviziji prema kojima izjavu o zadržavanju ugovorne kazne u konkretnom slučaju može zamijeniti tužba, odnosno da se podizanjem tužbe u primjerenom roku po primopredaji dužniku daje do znanja da je tužitelj zadržao pravo na ugovornu kaznu.

 

Prema odredbama članka 353. stavak 5. ZOO-a, vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

 

Tužba je parnična radnja koja, polazeći od njezine pravne prirode i posljedica koje proizvodi, ne može zamijeniti priopćenje vjerovnika o zadržavanju ugovorne kazne iz jednostavnog razloga jer se ono mora izjaviti protivnoj stranci prilikom primitka ispunjenja obveze i bez odgađanja. Naprotiv, tužba se podnosi sudu koji je, nakon što je ispita u postupku prethodnog ispitivanja, dostavlja tuženiku na odgovor i tek kada je primi dužnik može saznati da tužitelj polaže pravo na ugovornu kaznu. Takav postupak već sam po sebi isključuje mogućnost da tužba zamijeni priopćenje vjerovnika jer se u toj situaciji ne mogu (kumulativno) ostvariti pretpostavke iz članka 353. stavak 5. ZOO-a.

 

Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

              Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 13. rujna 2016.