Broj: Rev 2314/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz L., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. T., odvjetnik u Š., protiv tužene A. P., K. S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-704/2014 od 4. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-83/13 od 17. lipnja 2014., u sjednici održanoj 27. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se raskine ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između stranaka.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužiteljice i preinači drugostupanjsku presudu na način da preinači presudu suda prvog stupnja i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, da ukine drugostupanjsku presudu i vrati predmet drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Na okolnost da tužiteljica nije uzrok lošem odnosu između ugovornih stranaka tužiteljica dostavlja u spis presudu Prekršajnog suda u Dubrovniku broj Pp J-1419/14 od 23. svibnja 2016. koji dokaz nije isticala tijekom prvostupanjskog postupka, a niti u žalbenom postupku, a dokaz se ne odnosi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, to tužiteljica navedeni dokaz nije bila ovlaštena prvi put isticati u revizijskom postupku niti ga revizijski sud može ispitivati niti uzeti u obzir pri odlučivanju (čl. 387. ZPP-a).

 

Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju odredbe iz čl. 583. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), sklopljen između tužiteljice J. B. kao primateljice uzdržavanja i tužene A. P. kao davateljice uzdržavanja, ovjeren pred Općinskim sudom u Splitu pod rednim brojem IR-1145/09 od 22. prosinca 2009.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica nesavjesna stranka ugovora koja je kriva za poremećenost odnosa i koja svjesno sprječava tuženicu u izvršenju obveze, sve s namjerom raskidanja tog ugovora, sudovi nižeg stupnja na temelju odredbe iz čl. 583. ZOO-a u vezi s čl. 4. i 6. ZOO-a odbijaju tužbeni zahtjev.

 

Suprotno navodu iz revizije pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo.

 

Naime, odredbu iz čl 583. st. 2. i 3. ZOO-a treba tumačiti u svezi s odredbom iz čl. 4. ZOO-a, čl. 5. ZOO-a i čl. 6. ZOO-a koje propisuju dužnost sudionicima u obveznom odnosu da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, suradnje i zabranjuju zloupotrebu prava.

 

U vezi s tim, pravo na raskid ugovora ne pripada stranci čija krivnja za poremećenost odnosa je plod zloupotrebe prava i izazivanja stanja u kojem će zajednički život postati nepodnošljiv, zbog čega bi ugovor bio raskinut.

 

Dakle, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a valjalo je presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 27. rujna 2016.