Broj: Rev 1444/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine Đ., kojeg zastupa punomoćnica V. N., odvjetnica u K., protiv prvotuženika M. –. A. a. d.o.o. K., i drugotuženika H. O., dipl. ing. arh. iz K., koje oboje zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru, poslovni broj Gžn-738/11-2 od 6. travnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Krapini poslovni broj P-168/10-140 od 17. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima M. –. A. a. d.o.o. u K. i H. O. na ime naknade štete iz ugovora o građenju te ugovora o obavljanju nadzora isplatiti solidarno 247.634,28 kn sa zateznim kamatama.

 

              Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu 0,28 kn sa zateznim kamatama.

 

              Naloženo je tužitelju da tuženicima na ime troškova postupka isplati 18.870,00 kn sa zateznim kamatama.

 

              Drugostupanjskom presudom kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena prvostupanjska presuda konačno je naloženo navedenim tuženicima solidarno isplatiti tužitelju 74.290,02 kn sa zateznim kamatama, dok je odbijen ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 173.344,26 kn kao neosnovan.

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima daljnje troškove postupka u iznosu 60.509,09 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude (u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen) reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se drugostupanjsku presudu ukine.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

             

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti  na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, kao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

              U predmetnom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka.

 

              Također, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se poziva podnositelj revizije iznoseći tvrdnju da se pobijanu presudu ne može ispitivati zbog "suprotnosti" između izreke presude i njenih razloga, kao i sadržaja spisa.

 

              Naime, prema shvaćanju revizijskog suda, pobijana, drugostupanjska presuda ima navedene jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, a drugo je pitanje što utvrđeno činjenično stanje, koje se u revizijskom stupnju postupka više ne može pobijati, ne odgovara interesima podnositelja revizije.

 

              U provedenom postupku u bitnome je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj kao naručitelj – investitor (u daljnjem tekstu: naručitelj) s K. G. d.o.o. K. kao izvođačem 9. rujna 1998. (list 46-48) sklopio ugovor o građenju (ugovor o izgradnji dijela etaže na novom groblju u Đ.),

              - da je tuženik M. –. A. a. d.o.o. bio (trebao biti) u pravnom položaju projektanta, ali ujedno i pravne osobe koja je trebala obaviti stručni nadzor suglasno tada važećim propisima (posebice čl. 20. st. 1. Zakona o građenju – "Narodne novine" broj 77/92, 82/92, 26/93, 33/95 i 91/96 – dalje: ZOG), a u okviru ugovora sklopljenog s tužiteljem kao naručiteljem,

              - da je tuženik M. –. A. a. d.o.o. suglasno čl. 20. st. 2. ZOG imenovao tuženika H. O., ing. arhitekture, kao nadzornog inženjera koji će neposredno provoditi stručni nadzor,

              - da je prema zapisniku od 9. rujna 1999. izvršena primopredaja navedenih radova,

              - da su se nakon izvođenja glede solidnosti građevine pokazali teški i neotklonjivi nedostaci,

              - da temeljni uzrok svim nedostacima građevine, a time i nastale štete leži prvenstveno u nepostojanju projektne dokumentacije, građevinske dozvole, kao i geomehaničkog elaborata, a što je sve bio dužan pribaviti i osigurati tužitelj kao naručitelj,

              - da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž-1831/09 od 3. veljače 2010. utvrđena suodgovornost tužitelja kao naručitelja i izvođača za nastalu štetu i to "najmanje" u omjeru 1/3 dijela po svakome,

              - da tužitelj zbog nepostojanja valjane tehničke dokumentacije tuženiku M. –. A. a. d.o.o. kao činjeničnu osnovu odštetnog zahtjeva ne stavlja na teret propuste u izradi te dokumentacije, već propuste u obavljanju stručnog nadzora, a što stavlja na teret i tuženiku H. O.

 

              U ocjeni stupnja i visine odgovornosti oboje tuženika drugostupanjski sud nalazi da krivnja tih osoba ne može u ni u kom slučaju biti jednaka stupnju odgovornosti – krivnji tužitelja kao naručitelja i izvođača te zaključuje da ta odgovornost u svojoj ukupnosti ne može premašivati 10%, što prihvaća u svemu i revizijski sud.

 

              Odgovornost nadzornog tijela, odnosno osobe koja neposredno obavlja stručni nadzor u vrijeme nastanka spornog obveznopravnog odnosa, nije bila uređena mjerodavnim Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91), već je odredbom čl. 644. ZOO/91 uređena samo odgovornost izvođača i projektanta za solidnost građevine suglasno stupnju njihove krivnje.

 

              Tek je Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05) uveo i regulirao odgovornost za solidnost građevine u odnosu na osobu koja obavlja stručni nadzor, srazmjerno stupnju njegove krivnje (čl. 633. st. 4. ZOO/05), ali ta odredba se u predmetnom slučaju ne može primijeniti.

 

              Odgovornost tuženika M. –. A. a. d.o.o. se može promatrati u okviru obveznopravnog ugovornog odnosa s naručiteljem o obavljanju nadzora, dakle ugovora o nadzoru koji je po svojoj pravnoj naravi ugovor o djelu, općim pravilima imovinskog prava i odredbama tada mjerodavnog ZOG-a, u kojem također to pitanje nije bilo posebno regulirano.

 

              Imajući, dakle, na umu da se odgovornost za nedostatke građevine koje potječu od propusta u provedbi stručnog nadzora u predmetnom slučaju ne mogu vezati uz propuste zbog nepridržavanja projektne – tehničke dokumentacije (koje nije bilo), već samo uz one propuste koji su vezani uz opća pravila građevinske struke, i revizijski sud nalazi da ugovorna i zakonska odgovornost tuženika M. –. A. a. d.o.o. te zakonska odgovornost H. O. ne mogu biti istovjetne stupnju odgovornosti naručitelja i izvođača te ne mogu premašivati 10%, dok tuženik H. O. i nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljem.

 

              Zbog svega izloženog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 5. listopada 2016.