Broj: Gž-2330/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. A. iz R., zastupane po punomoćniku L. K., odvjetniku iz R., protiv tuženika K. d.o.o. Z., kojeg zastupa direktor W. A. R. I. te punomoćnik M. K. odvjetniku iz Z., radi  ništavosti kupoprodajnog ugovora, brisanja upisa i uspostave prijašnjeg stanja, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2159/12 od 31. siječnja 2014. godine, dana 5. listopada 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2159/12 od 31. siječnja 2014. godine, osim u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen 19. siječnja 2011. godine između stranaka.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnine k.č. br. 220/1 k.o. P. zaključen između stranaka 19. siječnja 2011. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen 19. siječnja 2011. godine između stranaka i to k.č. br. 220/1 u naravi kuća broj 58 i jedna zgrada površine 44,5 čhv upisano u zk. ul. 922 k.o. P. te naloženo zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci brisanje upisa prava vlasništva tuženika i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na ime tužiteljice u roku od 15 dana.

 

              Protiv presude žalbu podnosi tuženik te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

Tvrdi da je izreka presude nerazumljiva, proturječna, da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, čime da je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pored toga ističe da su izostali razlozi o postojanju nesporazuma između stranaka u smislu odredbe čl. 282. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO), tim više što je u postupku utvrđeno da je tuženik isplatio tužiteljici kupoprodajnu cijenu, a da tužiteljica ugovor nije ni pročitala. Smatra da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije postupala s pozornošću koju bi upotrijebio prosječan čovjek, zbog čega da je dovedena u zabludu. Tvrdi da tužiteljica ničim nije dokazala da je s tuženikom sklopila ugovor o zajmu. Navodi da je u zemljišnim knjigama izvršio upis prava vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora te da tužiteljica nije imala prigovor glede upisa, slijedom čega okolnost što je pogrešno smatrala da na opisani način osigurava tražbinu iz nepostojećeg ugovora o zajmu, ne može opravdati propust tužiteljice da ugovor pročita prije potpisivanja. Smatra nerazumljivim obrazloženje suda o postojanju teškog financijskog stanja kćeri tužiteljice te ponavlja da nikakav ugovor o zajmu s tužiteljicom nije sklopljen pri čemu naglašava da nije znao niti je morao znati da se tužiteljica nalazi u materijalnim ili sličnim neprilikama. Ovo tim više što je u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji tužiteljica bila vlasnica nekretnine. Iz iskaza tužiteljice da bi proizlazilo da je ona pozajmila novac od treće osobe, a ne od tuženika, da bi potom sklopila kupoprodajni ugovor s tuženikom. Navodi da je pogrešno utvrđeno da tužiteljica nije primila cjelokupni iznos temeljem ugovora o kupoprodaji, a da zaključak o tome sud temelji isključivo na iskazima tužiteljice i njezine kćeri.

 

Predlaže preinačiti pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po služenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

Činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev, osim u dijelu utvrđenja da je kupoprodajni ugovor ništav.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

 

-  da je 13. prosinca 2010. godine između trgovačkog društva C. o. d.o.o. iz R. kao zajmodavca i tužiteljice kao korisnice zajma te kćeri tužiteljice M. A. kao solidarnog jamca sklopljen ugovor o zajmu prema kojem je zajmodavac dao korisniku zajma iznos od 17.067,61 EUR u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 126.000,00 kn na razdoblje od 49 mjeseci, od 13. prosinca 2010. godine do 13. siječnja 2015. godine,

 

-  da je tužiteljica pristala da zajmodavac kao osiguranje za vraćanje zajma ishodi upis prava zaloga u zemljišnim knjigama na nekretnini tužiteljice k.č. br. 220/1, u naravi kuće broj 58 i jedne zgrade, upisane u z.k. ul. 922 k.o. P.,

 

-  da je povrat zajma ugovoren u 49 jednakih mjesečnih rata, svaka rata u iznosu od 399 EUR-a sa ugovorenom kamatom od 6,69% godišnje, uz ukupan trošak zajma u iznosu od 18.333,42 kn,

 

-  da su tužiteljica i njezina kćer M. A. tijekom 2011. godine i 2012. godine uplaćivale mjesečne iznose od po 1.990,00 kn, a uplatnice su ovjerene pečatom trgovačkog društva S. d.o.o. V.,

 

              -da je 19. siječnja 2011. godine između tužiteljice kao prodavatelja i tuženika kao kupca sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnine k.č.br. 220/1, u naravi kuće broj 58 i jedne zgrade, upisano u zk.ul. 922 k.o. P.,

 

              -da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 200.000,00 kn pri čemu se u ugovoru stranke pozivaju na činjenice ustanovljene u zapisniku od 19. siječnja 2011. godine,

 

              -da je 19. siječnja 2011. godine sastavljen zapisnik o vrijednosti nekretnine kojeg su potpisali tužiteljica i predstavnik tuženika u kojem je navedeno da ugovorena cijena od 200.000,00 kn predstavlja poštenu cijenu koja se mogla postići na tržištu pri čemu ni jedna od ugovornih stranaka nije bila ni pod pritiskom ni u nuždi,

 

              -da je tuženik priložio isplatnicu broj 11 ANM od 19. siječnja 2011. godine o isplati kupoprodajne cijene od 200.000,00 kn,

 

              -da je tužiteljica potpisala "Izjavu primatelja najma" u kojoj se tuženik naziva najmodavcem, a u kojem tužiteljica izjavljuje da se odriče zahtjeva za poništenjem ugovora o najmu te navodi da na dan 19. siječnja 2011. godine nije u nuždi, teškoj financijskoj situaciji, da nema smanjenu sposobnost rasuđivanja te prihvaća uvjete iz ugovora o najmu.

 

              Iz iskaza svjedokinje M. A., kćeri tužiteljice, utvrđuje da je bila u financijskim problemima, da je imala nekoliko kredita u bankama, te zajam kod društva C. o. iz R., koje je u osnovi isto društvo kao i tuženik jer su članovi društva iste osobe, međusobno povezane, te je imala kredit i kod društva S., istovjetno povezanog s tuženikom. Potom utvrđuje da je svjedokinja htjela zatvoriti sve te kredite te je u dogovoru s djelatnikom tuženika D. M. potpisala Ugovor o zajmu od 13. prosinca 2010. godine, uz obećanje da će se tim ugovorom zatvoriti prethodni kredit u društvu S. d.o.o., a potom i ostali krediti, s tim što je dobila na ruke iznos od 10.000,00 kn, iako je u ugovoru naveden iznos od 17.067,61 EUR. Nadalje utvrđuje da je mjesečno uplaćivala rate od oko 1.900,00 kn, da je sklopljen Ugovor o kupoprodaji 19. siječnja 2011. godine koji je predstavljao osiguranje davatelju kredita za povrat novca, s tim što je njezina majka ugovore potpisivala kao vlasnica nekretnine. Također utvrđuje da su rate kredita uredno plaćane do svibnja 2012. godine kada je saznala da policija istražuje poslovanje tuženika te društava koja su bila povezana s tuženikom zbog prijevare velikog broja ljudi, nakon čega više nije mogla plaćati rate kredita.

 

              Iz iskaza svjedoka D. M. koji je bio zaposlen u nekoliko trgovačkih društava koja su se bavila posredovanjem u davanju zajmova, utvrđuje da su posrednici nudili tri opcije, jednu opciju kao hipotekarni zajam, drugu opciju zajma uz fiducijarni prijenos, a treću opciju leasinga, nakon čega bi uslijedila procjena nekretnine i isplata iznosa zajma. Utvrđuje da je tužiteljica odabrala opciju leasing ugovora te je založila svoju nekretninu, a tuženik se upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama, s tim što je također ugovoreno da će po uplati zadnje rate nekretnina biti vraćena zajmoprimcu. Također utvrđuje da se u opciji koju je odabrala tužiteljica sklapa ugovor o kupoprodaji i ugovor o najmu uz elaborat procjene nekretnine te stranka dobiva potvrdu da prilikom isplate cjelokupnog zajma joj se vraća vlasništvo nekretnine, dok kroz ugovor o najmu stranka  vraća novac kojeg je dobila, s tim što je tužiteljica uredno plaćala rate, ali nakon zatvaranja ureda to više nije mogla činiti. Iz iskaza istog svjedoka sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica nije primila cjelokupni iznos zajma koji je naveden u ugovoru, već je sa dijelom novca zatvoren drugi zajam koji je ugovoren preko drugog posrednika.

 

Iz iskaza tužiteljice utvrđuje da između stranaka nije bila ugovorena prodaja njezine nekretnine, već je pristala na upis hipoteke radi vraćanja kredita u mjesečnom iznosu od 1.900,00 kn, pri čemu je njezina kćer trebala dobiti kredit u iznosu od 17.000,00 EUR, a isplaćen joj je iznos od 10.000,00 kn.

 

Sud prvog stupnja ocjenjuje vjerodostojnim iskaz tužiteljice te svjedokinje M. A. o tome da je tužiteljica pristala na zalaganje svoje nekretnine u korist kćeri, radi osiguranja za otplatu kredita, zbog čega tužiteljica nije znala da je njezina nekretnina prodana tuženiku, sukladno čemu je iskazivao i svjedok D. M., obrazlažući sadržaj opcije leasinga prema kojoj se sa strankom sklapa ugovor o kupoprodaji i ugovor o najmu, a nakon isplate cjelokupnog iznosa se vraća vlasništvo nekretnine.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužiteljica smatrala da sklapa ugovor o zajmu uz osiguranje stjecanjem založnog prava u korist zajmodavca, pri čemu su istog dana potpisani popratni dokumenti, zapisnik o vrijednosti nekretnine te isplatnice koji nisu utjecali na shvaćanje tužiteljice o prirodi ugovora. Stoga je prema stajalištu suda prvog stupnja između stranaka postojao nesporazum o pravnoj naravi ugovora u smislu odredbe čl. 282. ZOO pa ugovor nije ni nastao. Ocjenjujući da je pravna posljedica nesporazuma apsolutna ništavost ugovora, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništavosti ugovora te brisanja upisa prava vlasništva tuženika, koji upis je uslijedio na temelju istog pravnog posla, pri čemu ocjenjuje neodlučnom činjenicu što je ugovor prijavljen poreznoj upravi radi razreza poreza te da je proveden u zemljišnim knjigama.

 

Sud prvog stupnja je sve dokaze ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, dakle svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti te je zauzeo pravilno stajalište da je između stranaka postojao nesporazum o pravnoj naravi ugovora pri sklapanju kupoprodajnog ugovora od 19. siječnja 2011. godine. Međutim, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je iz istog razloga utvrđeno da je ugovor ništetan (ništav), jer zakon ne propisuje kao pravnu posljedicu nesporazuma ništetnost, već u čl. 282. ZOO-a propisuje da u tom slučaju ugovor ne nastaje.

 

Prema odredbi čl. 282. ZOO kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje. Da bi se radilo o nesporazumu, mora postojati nesvjesni nesklad u očitovanju volje obiju ugovornih strana pri kojemu je svaka strana u zabludi glede očitovanja volje druge strane, što znači da stranke smatraju da su se suglasile o bitnim sastojcima ugovora u smislu odredbe čl. 247. ZOO, međutim u stvarnosti takva suglasnost nije postojala.

 

Iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica, potpisivanjem Ugovora o kupoprodaji od 19. siječnja 2011. godine smatrala da tuženik stječe založno pravo na njezinoj nekretnini radi osiguranja zajma, dok je tuženik smatrao da tužiteljica pristaje na prodaju svoje nekretnine i upis tuženika u zemljišnim knjigama kao vlasnika, kakvu volju tužiteljica nije iskazala pa je očigledno između stranaka postojao nesporazum o pravnoj naravi ugovora.

 

Kako Zakon o obveznim odnosima propisuje da u slučaju nesporazuma ugovornih strana ugovor ne nastaje, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je ugovor o kupoprodaji ništav, međutim pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio dio tužbenog zahtjeva radi brisanja upisa prava vlasništva tuženika na navedenoj nekretnini te uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, budući da je upis u zemljišne knjige izvršen bez osnove, budući da pravni posao koji je bio osnova stjecanja nije nastao, pa je tuženik dužan vratiti ono što je primio, primjenom odredbe čl. 1111. ZOO.

 

Na žalbene navode tuženika o postojanju zablude kod tužiteljice, valja odgovoriti da sud sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a sudi u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pa nije ovlašten raspravljati o postojanju eventualne zablude, jer je postojanje zablude razlog za poništenje ugovora u smislu odredbe čl. 280. ZOO-a, a zahtjev za poništenje ugovora nije postavljen.

 

Tuženik u žalbi tvrdi da je tužiteljica svjesno potpisala ugovor o kupoprodaji i primila kupoprodajnu cijenu, međutim takve tvrdnje su suprotne iskazu svjedoka D. M. koji je u ime tuženika pregovarao s tužiteljicom o bitnim elementima ugovora te joj nudio više opcija investitora. Prema iskazu tog svjedoka, ugovor o kupoprodaji u osnovi predstavlja kombinaciju ugovora o leasingu i ugovora o najmu, prema kojemu bi se davatelj leasinga (kupac) upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine, primatelj leasinga (prodavatelj) bi plaćao mjesečne obroke ugovorenog iznosa, kao da plaća najam nekretnine (zbog čega je istovremeno sklopljen i ugovor o najmu) te bi nakon isplate ugovorenog iznosa primatelju leasinga bilo vraćeno vlasništvo nekretnine.

 

Ne upuštajući se u ocjenu pravnih konstrukcija koje su zasigurno teško razumljive osobi koja je pravni laik, očigledno je da tužiteljica nije pristala na sklapanje ugovora o kupoprodaji prema kojemu bi tuženik stekao vlasništvo njezine nekretnine, pa tuženik bez osnove ustraje na suprotnim tvrdnjama.

 

Kako je u postupku pravilno utvrđeno da je između stranaka postojao nesporazum o pravnoj prirodi ugovora te kako je pravna posljedica postojanja nesporazuma da ugovor ne nastaje, svaka stranka je dužna vratiti ono što je primila po osnovi takvog ugovora, jer bi u protivnom došlo do stjecanja bez osnove. To znači da bi i tužiteljica bila dužna vratiti primljeni iznos, ukoliko bi bilo točno da je novac po osnovi kupoprodajnog ugovora primila, međutim, takav zahtjev u ovoj parnici nije postavljen, a sud u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Stoga su neodlučne tvrdnje tuženika o tome da je tužiteljica primila iznos od 200.000,00 kn nakon sklapanja Ugovora od 19. siječnja 2011. godine.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u dijelu u kojem je naloženo brisanje upisa prava vlasništva tuženika i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na prijepornoj nekretnini, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu valjalo presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 5. listopada 2016. godine