Broj: Gž-3378/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dražena Munđara, kao predsjednika vijeća, te Zlatka Lodete, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB:… iz K. zastupanog po punomoćnicima iz ZOU T. J. i V. J., odvjetnicima iz V., protiv tuženice M. M., OIB:… iz D. V., zastupane po punomoćnicima iz ZOU I. K. i D. K., odvjetnicima iz I., radi isplate, te po protutužbi tuženice M. M., protiv tužitelja D. M., radi poništenja ugovora, povodom žalbi tužitelja i tuženice, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 22. listopada 2015. br. 7 P-1137/13-36, u sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaćaju se žalbe tužitelja i tuženice, te se u cijelosti ukida presuda Općinskog suda u Varaždinu br. 7 P-1137/13-36 od 22. listopada 2015. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, stavak I. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 23.574,13 kn, uz zakonsku zateznu kamatu na pojedine dijelove tog iznosa, od njihova dospijeća do isplate, time da su dijelovi dužnog iznosa i početak tijeka zakonske zatezne kamate na te iznose, kao i određenje zakonske zatezne kamate (kriterij naplate) precizirani izrekom prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana.

 

Stavkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu.

 

Stavkom III. izreke odbijen je tuženičin protutužbeni zahtjev za poništenje ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, sklopljenog u vezi reguliranja vlasničkih odnosa stranaka u vezi čkbr. 7435 iz z.k.ul. 1023 k.o. D. V. (što se odnosi na zemljište i kuću u gradnji na toj nekretnini), kao i ugovaranja obveznika namirenja dugovanja po kreditu uzetom u svrhu kupnje predmetnih nekretnina od kreditora R. H., Ministarstva… od 11. prosinca 1997., kojim je obveze korisnika kredita preuzeo tužitelj (u tom kreditnom odnosu tuženica je zalogodavac nekretnina, čkbr. 7435 šuma B. iz z.k.ul. 1023 k.o. D. V.), a koja obveza je tim ugovorom prenesena na tuženicu.

 

Stavkom IV. izreke naloženo je tužitelju tuženici naknaditi parnični trošak u iznosu od 37.729,06 kn u roku od 15 dana (uz  zakonsku zateznu kamatu).

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku presudu  u odbijajućem dijelu, u odnosu na njegov tužbeni zahtjev (u stavku II. izreke) iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i u odbijajućem dijelu u odnosu na njen protutužbeni zahtjev, uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu te odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a prihvati protutužbeni zahtjev tuženice uz naknadu parničnog troška tuženici.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe tužitelja i tuženice su osnovane.

 

Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da su parnične stranke bivši bračni drugovi (bili su u braku od 1992. do 2001.), a tijekom braka (u prosincu 1997.) tužitelj je podigao dugoročni kredit (s rokom otplate od 35 godina) u svrhu izgradnje stambenog objekta, u tom kreditnom odnosu tuženica je bila zalogodavateljica nekretnine, kojim zalogom se osiguravalo namirenje kreditnog dugovanja.

 

Nesporno je da je tuženica, sklopljenim ugovorom s tužiteljem, trebala preuzeti isplatu kredita, te steći samovlasništvo nekretnine, zbog čije gradnje je podignut navedeni kredit od kreditora R. H., Ministarstvo….

 

Tužitelj smatra da su odnosi između stranaka regulirani navedenim ugovorima iz kojih slijedi obveza tuženice podmirivati dugovanje tužiteljevom kreditoru, odnosno tužitelju isplatiti ukupan novčani iznos koji proizlazi iz stanja njegovog duga prema kreditoru (u skladu sa sadržajem potvrde o stanju duga Z. banke Z., list 12-19 prvostupanjskog spisa).

 

Prvostupanjski sud konstatira da se tuženica protivila obvezi isplate tužitelju novčanog iznosa po utuženoj osnovi (radi namirenja tužiteljeve obveze prema njegovom kreditoru), između ostalih razloga i zbog činjenice što u vrijeme sklapanja sporazuma s tužiteljem nije znala da li on redovno plaća rate kredita i da je taj ugovor otkazan.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da je sklopljeni ugovor između stranaka osnova za tuženičino preuzimanje isplate prema tužiteljevom kreditoru, te da se tuženica neosnovano poziva na zabludu o stanju tužiteljeve ugovorne obveze prema kreditoru iz razloga što bi takav prigovor mogao biti osnovan samo u slučaju da  je tuženica bila u stvarnoj bitnoj i neskrivljenoj zabludi, te bi tada mogla pobijati predmetni ugovor u smislu primjene odredbe čl. 280. st. 2 u vezi čl. 284. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15 – dalje ZOO).

 

Prema ocjeni prvostupanjskog suda, navedeni ugovor između stranaka predstavlja preuzimanje ispunjenja tužiteljeve obveze prema kreditoru od strane tuženice. U konkretnim okolnostima, po ocjeni prvostupanjskog suda, nisu ostvarene pretpostavke za pobijanje (poništenje) tog sporazuma, jer je tuženica pri zaključenju ugovora propustila postupiti s dužnom pozornošću, jer je tuženica mogla, i trebala, da je postupala s potrebnom pažnjom u platnom prometu provjeriti stanje tužiteljevog duga po kreditu kod banke, odnosno kod kreditora (R.H., Ministarstva…). Iz navedenog razloga prvostupanjski sud je odbio protutužbeni zahtjev za poništenje ugovora, sklopljenog između stranaka o otplati kredita i reguliranju vlasničkih odnosa na nekretninama izgrađenim tim kreditom (u koju svrhu je taj kredit ostvaren), jer je zaključio da su stranke svoje odnose regulirane valjanim ugovorom.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je utvrđivao činjenice koje se odnose na tužiteljevo namirenje ugovornih obveza po ugovoru o kreditu, nakon što su iste prenesene na tuženicu, ističući pravno stajalište da tužitelj može ostvariti novčano potraživanje  prema tuženici samo u onom dijelu u kojem je on namirio novčanu obvezu prema kreditoru nakon što je ona  prenesena na tuženicu. Utvrdivši da je tužitelj dokumentirao namirenje predmetne novčane obveze prema kreditoru, novčanim isplatama čiji iznosi su precizirani u stavku I. izreke prvostupanjske presude, prvostupanjski sud je tuženicu obvezao samo na vraćanje tih novčanih iznosa tužitelja, jer on ne ostvaruje pravo na ostvarenje zahtjeva za namirenje novčanih iznosa prema kreditoru koje nije on osobno namirio (nego samo na povrat onih iznosa koje je isplatio kreditoru nakon što je tu obvezu preuzela tuženica).

 

Tuženica u žalbi navodi da ne prihvaća utemeljenost prvostupanjske primjene materijalnog prava u odnosu na tuženičinu kvalifikaciju razloga poništenja ugovora između stranaka, o tuženičinom preuzimanju otplate duga po kreditu i stjecanja samovlasništva na predmetnim nekretninama, jer je prvostupanjski sud razloge za odbijanje protutužbenog zahtjeva utemeljio na sadržaju Zakona o obveznim odnosima prema ranijem tekstu tog zakona, koji više nije bio na snazi kad su stranke sklopile ugovor o tuženičinom preuzimanju otplate kredita podignutog po tužitelju, za kupnju predmetnih nekretnina, a mjerodavna odredba čl. 280. st. 2 ZOO-a više ne traži neskrivljenost zablude kao pretpostavke za pobijanje pravnog posla. Navodi da je tužitelj u konkretnom slučaju prouzročio zabludu kod tuženice da ona predmetne nekretnine može steći u samovlasništvo preuzimanjem otplate kredita kojim je predmetna nekretnina kupljena (izgrađena). Obzirom da u času sklapanja ugovora takva mogućnost više nije postojala, jer je ugovor bio otkazan, a tužitelj tuženicu nije upoznao s tom činjenicom, ne postoji razlog zbog kojeg su stranke ugovorile – tuženičino preuzimanje otplate kredita, kao pretpostavke stjecanja prava vlasništva (u omjeru 1/1) na predmetnim nekretninama (što je regulirano ugovorom bivših bračnih drugova o otplati kredita, od 8. ožujka 2012. s lista 11 prvostupanjskog spisa).

 

Zakon o obveznim odnosima iz NN.35/05, te u daljnjim izmjenama i dopunama (NN. 41/08; 125/11; 78/15) u čl. 280. st. 2, više ne propisuje da zabluda, kao razlog poništenja ugovora, mora biti skrivljena (ali mora biti bitna).

 

Prema tome, prvostupanjsko materijalnopravno utemeljenje razloga odbijanja protutužbenog zahtjeva na neispunjenju pretpostavke postojanja neskrivljene zablude (str. 5, stavak 3, druga rečenica obrazloženja prvostupanjske presude) protivno je izmijenjenom sadržaju odredbe čl. 280. st. 2 ZOO-a, što i sam predlagač izmjena tog zakona (putem Internetske objave) izražava kao bitnu promjenu u reguliranju tog instituta obveznog prava (i izričito naglašava napuštanje neskrivljenosti kao pretpostavke za pobijanje pravnog posla zbog zablude).

 

Po ocjeni ovog suda, nema nikakve sumnje da sporazum između stranaka koji je sklopljen u vezi preuzimanja ugovornih obveza, te reguliranja vlasničkih odnosa glede predmetnih nekretnina, polazi od pretpostavke da tuženica preuzima otplatu kredita za koji je na predmetnoj nekretnini uknjiženo založno pravo u korist R.-Ministarstva…, Z., time da je u ugovoru sklopljenom između stranaka izričito navedeno da ona preuzima plaćanje dospjelih, a neplaćenih iznosa, te daljnjih rata otplate (list 11 prvostupanjskog spisa).

 

Isto tako, iz sadržaja javnobilježničke klauzule ovršnosti na Ugovoru o kreditu, temeljem kojeg je i pokrenuta ovrha prema parničnim strankama i to tužitelju kao prvoovršeniku, a tuženici kao drugoovršenici, proizlazi da je javnobilježnička solemnizirana isprava postala ovršnom 25. srpnja 2012., dakle, nakon što su stranke zaključile sporazum o prijenosu prava vlasništva predmetnih nekretnina i prijenosu obveze otplate kredita (od 8. ožujka 2012.).

 

Međutim, Ugovorom o kreditu sklopljenom između R. H., Ministarstva…, Z., (zastupanog po Z. banci d.d. Z.,) i tužitelja, kao korisnika kredita, Z. K. kao sudužnika i tuženice kao zalogodavateljice, članak 15 stavak 3 (list 13 spisa Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, br. 11 Ovr-348/13), ugovoreno je da: „Cjelokupna tražbina kreditora po ovom ugovoru dospijeva u slučaju otkaza ugovora o kreditu u roku od 6 (šest) mjeseci od dana dostave otkaza“.

 

Obzirom na javnobilježničku klauzulu ovršnosti, s danom 25. srpnja 2012., proizlazi da je navedeni Ugovor o kreditu otkazan 25. siječnja 2012., dakle, prije nego što je sklopljen Sporazum između stranaka o prijenosu nekretnina i prijenosu namirenja kreditnih obveza po tuženici.

 

Po ocjeni ovog suda, obzirom da je Sporazum stranaka o uređenju imovinskih odnosa gleda bračne stečevine, te Ugovor bivših bračnih drugova o otplati kredita sklopljen nakon što je Ugovor o kreditu otkazan, nakon više od 15 godina trajanja tog ugovora, može se prihvatiti osnovanim žalbeni razlog žaliteljice (tuženice) da je ona u trenutku sklapanja tog Sporazuma bila u zabludi glede trajanja tog ugovora, a jasno je da dospjelost ugovorne obveze na otplatu kredita temeljem koje je ODO u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, 21. siječnja 2013. pokrenulo ovršni postupak protiv ovdje parničnih stranaka radi namirenja glavničnog iznosa od 38.084,62 €, uz zakonsku zateznu kamatu od 7. prosinca 2012. do isplate, radi namirenja iznosa od 10.495,70 kn ugovorne kamate i 22.088,36 kn dospjelih zakonskih zateznih kamata, provedbom ovrhe upravo na predmetnoj nekretnini, bitno predodređuje sadržaj stvarne i pravne pozicije stranaka u ovom postupku (odnosno obiju ovršenika u prvostupanjskom postupku Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu br. Ovr-348/13), što treba uzeti u obzir pri razmatranju pravne i stvarne pozicije tuženice u ovom sporu, u smislu ocjene osnovanosti njenih prigovora da je ugovor o preuzimanju obveze plaćanja kredita, uzetog za izgradnju predmetnog stambenog objekta, potpisala u stvarnoj zabludi glede sadržaja svojih prava odnosno pravne pozicije u tom ugovoru, a što se nužno reflektira i na sadržaj njenih prava u odnosu na predmetnu nekretninu, obzirom da je R. H. pokrenula ovršnu prodaju te nekretnine, uskoro nakon nastupanja pravnih posljedica zakašnjenja u otplati dugovanja po ugovorenom kreditu.

 

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, radi svojeg pogrešnog materijalnopravnog zaključivanja, nepotpuno utvrdio relevantne činjenice za odluku o protutužbenom zahtjevu, a te manjkavosti u činjeničnim utvrđenjima i primjeni materijalnog prava nužno se reflektiraju i na sadržaj pravilnosti (zakonitosti) odlučivanja i u odnosu na tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu, obzirom da osnovanost tužiteljevog zahtjeva za povrat iznosa plaćenih s naslova namirenja kredita ovisi o valjanosti Sporazuma sklopljenog između stranaka, koji regulira pitanje prijenosa tužiteljevih suvlasničkih prava glede predmetnih nekretnina na tuženicu, uz pitanje definiranja osobe odgovorne za namirenje dugovanja po neotplaćenom kreditu za koji se vodi ovršni postupak po ovrhovoditelju R. H., protiv ovdje parničnih stranaka kao ovršenika a prvostupanjskom postupku Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu br. Ovr-348/13.

 

Radi navedenoga, ovaj sud je temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno cjelokupno raspraviti predmet spora, vodeći računa o relevantnim činjenicama za ishod spora, koje proizlaze iz sadržaja ove ukidne odluke, te će u tom smislu, raspraviti te okolnosti i detaljno utvrditi činjenice od kojih ovisi sadržaj stvarnopravnih i obveznopravnih prava i obveza stranaka u ovom postupku (kao i u ovršnom postupku Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu br. Ovr-348/13). Prvostupanjski sud će ponovno provesti sve već provedene dokaze, te u novoj odluci o glavnoj stvari potpuno i pravilno utvrditi sve bitne činjenice od kojih ovisi pravilna primjena materijalnog prava za odluku o tužbenom i protutužbenom zahtjevu, imajući u vidu i činjenične i materijalnopravne okolnosti na koje ovaj sud ukazuje ovim rješenjem.

 

Novom odlukom o glavnoj stvari, prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Varaždinu, 6. listopada 2016.