Broj: Gžnš-212/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Borisu Mimica, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S.G.iz K., G. L., L. …zastupan po punomoćniku V. S., odvjetniku iz Č., protiv tuženika M. Z. iz R., K. …, zastupan po punomoćniku D. R., odvjetniku iz R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika H. o. k. d.d., Z., C. …, zastupan po punomoćnicima iz Z. o. u. Ž. O., I. P., F. O., odvjetnicima iz Z., radi naknade štete, odlučujući  o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1509/12 od 27. studenog 2013.g., dana 10. listopada 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P- 1509/12 od 27. studenog 2013.godine te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev sljedećeg sadržaja:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 57.462,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:

 

-na iznos od 40.000,00 kn od 26. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 5.000,00 kn od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 9.712,75 od 20. veljače 2010. do isplate,

 

po stopi od 14%, a od 01. siječnja 2008. godine do isplate po stopi sukladno čl. 29 ZOO, u roku od 15 dana:"

 

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.897,50 kn, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi umješaču na strani tuženika parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana."

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede parničnog postupka, žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 57.462,75 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s osnova naknade štete koju mu je prouzročio tuženik koji ga je kao punomoćnik – odvjetnik zastupao  u parničnom postupku pod poslovnim brojem P- 20/02 pred Općinskim sudom u Rijeci, gdje je njegov tužbeni zahtjev odbijen.

 

U postupku je utvrđeno:

 

-da je tužitelj dana 6. listopada 2000. godine, zadobio tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koje je skrivilo osobno vozilo reg. oznake …., i koje u nastanku prometne nezgode nije bilo osigurano od autoodgovornosti,

 

-da je tužitelju izvansudskom nagodbom sa osiguravajućim društvom C. o.d.d., isplaćena naknada imovinske štete na njegovom vozilu reg. oznake i broja …, dok na ime neimovinske štete tuženik je tužitelju ponudio iznos od 10.000,00 kuna koji iznos tužitelj nije prihvatio jer nije bio adekvatan posljedicama povreda koje je zadobio u tom štetnom događaju,

 

-da je tužitelj dana 19. prosinca 2001. godine ispustio punomoć tuženiku kao punomoćniku radi naknade nematerijalne štete, i gdje je tuženik dana 4. siječnja 2002. godine podnio tužbu pred općinskim sudom u Delnicama pod poslovnim brojem P- 20/02 protiv tužene C. o. d.d. radi neimovinske štete,

 

-da je tuženik C. o.odgovorom na tužbu dana 31. svibnja 2005. godine istakla prigovor promašene pasivne legitimacije pa je tuženik proširio tužbu na Hrvatski ured za osiguranje čemu se ovaj usprotivio,

 

-da je nakon toga tuženik u tom postupku postavio zahtjev za naknadom štete s osnova police osiguranja vozača, te da je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno medicinsko vještačenje,

 

              -da je presudom Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim P-20/02 od 13. prosinca 2006. godine tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, te je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž- 1633/07 od 18. veljače 2009. godine,

 

              -da je tijekom postupka kao umješač na strani tuženika u ovu parnicu pristupio H. o. k. d.d. Zagreb,

 

              -da je tužitelju dana 28. svibnja 2009. godine nastupila zastara potraživanja s naslova naknade štete zbog propusta u zastupanju od strane tuženika,

 

              -da je tužitelj podnio tužbu radi naknade štete dana  3. travnja 2012. godine pa s obzirom na rok zastare, da je u konkretnom slučaju nastupila  zastara potraživanja tužitelja,

 

              Na osnovi tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, pa je zbog istaknutog prigovora zastare odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

              Međutim, za sada se ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja jer je žalbenim navodima tužitelja dovedeno u pitanje.

 

              Naime, prema odredbi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisano je da je šteta umanjenja nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmaka korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (članka 1045. stavak 1. ZOO-a).

 

              Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze., zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze., a sud  se neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju opozvao ( članka 214. ZOO-a).

 

              Odredbom članka 230. stavak 1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kada je  šteta nastala (stavak 2. citiranog članka), dok je stavkom 3. navedenog članka određeno da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određenog za zastaru te obveze.

 

              U konkretnom slučaju tuženik je kao odvjetnik zastupao tužitelja kao stranku u sudskom postupku na temelju pisane punomoći pa se u konkretnom slučaju može raditi o ugovoru  o nalogu  koji je reguliran odredbom članka 763. do 784. ZOO-a.

 

              Na štete nastale povredom ugovorne obveze  ne primjenjuju se posebni rokovi iz stavka 1. i 2. članka 230. ZOO-a, nego se na njih primjenjuje zastarni rok koji je određen i za  zastaru obveze čijom povredom je šteta nastala ( stavak 3. citiranog članka).

 

              Tako u konkretnom slučaju kako je šteta nastala iz ugovora o nalogu, a budući odredbe koje uređuju ugovorni nalog ne sadrže posebne odredbe o zastari, potraživanja koja slijede iz tog ugovora za te obveze primjenjuje se opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a od pet godina.

 

              Imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja, ovaj drugostupanjski sud ne može  prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju nastanak štetne posljedice vezan za trenutak kada tužitelj više nije mogao podnijeti tužbu protiv H. u. o. koji je pasivno legitimiran.

 

              Naime, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju tužitelj je saznao za štetu onog časa kada je Županijski sud u Rijeci svojom odlukom broj Gž- 1633/07 od 18. veljače 2009. godine kao neosnovanu odbio žalbu tužitelja te je potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem  P-20/02 od 13. prosinca 2006. godine kojom je presudom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime duševnih  bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 40.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom kamatom te što je odlukom Županijskog suda tužitelj ujedno i dužan snositi troškove parničnog postupka protivnoj stranci u iznosu od 12.819,00 kuna.

 

              Ovo iz prostog razloga tome, što je sam sudski postupak koji je po svojoj naravi neizvjestan, trajao od dana podnošenja tužbe (4. siječnja 2002. godine ) pa do odluke drugostupanjskog suda u Rijeci broj Gž- 1633/07 od 18. veljače 2009. godine, kojom je odbijena žalba tužitelja. Dakle, sve dok se pravomoćnom sudskom odlukom ne okonča sudski postupak, stranke ne mogu imati saznanja o ishodu istog.

 

              Prema tome sasvim jasno je da tužitelj saznao za štetu, odnosno da je ista nastupila danom donošenja drugostupanjske odluke Županijskog suda u Rijeci i to je 18. veljače 2009. godine, pa kako je isti podnio tužbu dana 3. travnja 2012. godine dakle u roku od pet godina, kako to propisuje odredba članka 225. ZOO-a, to je  sasvim jasno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja kako to neosnovano utvrđuje prvostupanjski sud.

 

              Međutim s obzirom da tužitelj ističe kako je zbog nepravilnog zastupanja od strane tuženika u predmetu Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem P- 20/02 njemu nastala šteta u visini neimovinske nedosuđene štete od 40.000,00 kuna kao i dosuđenih troškova parničnog postupka, za navesti je slijedeće:

 

              Građansko pravna odgovornost odvjetnika u Hrvatskom pravu nije regulirana posebnim pravilima koja bi vrijedila samo za odvjetnike i odvjetničke vježbenike. Na to upućuje odredba članka 33. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11) prema kojoj za pruženu pravnu pomoć  strankama odvjetnici odvjetničkim društvima odgovaraju po općim pravilima po odgovornosti.

 

              To znači da se građansko pravna odgovornost odvjetnika za štetu određuje prema općim pravilima građanskog prava o deliktnoj odgovornosti, odnosno prema pravilima Zakona o obveznim odnosima.

 

              Odgovornost odvjetnika za štetu stoga se može temeljiti na povredi ugovora, ako je riječ o obvezi koja je obuhvaćena valjanim ugovorom sa strankom, ali isto tako i na deliktu ako nije riječ o ugovornoj obvezi gdje  je odvjetnik svojim ponašanjem nanio štetu trećoj osobi.              No iz općeg načela ZOO-a o zabrani uzrokovanja štete, kao i iz pravila da je svatko tko uzrokuje štetu dužan je tu štetu naknaditi ako ne dokaže da je nastala bez njegove krivnje i moguća je konkurencija osnova odgovornosti.

 

              Međutim, profesionalna odgovornost uopće pa tako i odgovornost odvjetnika bez obzira temelji li se na ugovoru ili deliktu uvijek je subjektivna odgovornost. Stoga odvjetnik može odgovarati za štetu samo ako je skrivljeno povrijedio nekog od pravila struke ili profesionalne etike. Dakle, da bi tužitelj imao pravo na naknadu štete od tuženika koji ga je kao punomoćnik zastupao u postupku pred sudom, mora dokazati da je točno određenim propustom tuženika, tužitelju prouzročena konkretna šteta.

 

              Naime, u smislu odredbe članka 7. Zakona o odvjetništvu odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć svjesno, sukladno zakonu, Ustavu Republike Hrvatske, statutu i drugim općim aktima komore te Kodeksu odvjetničke etike pri čemu odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što prema njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

 

              U tom kontekstu promatrana obveza odvjetnika u pružanju odvjetničkih usluga jest da će upotrijebiti profesionalna znanja i vještine te da će postupati s potrebnom pažnjom da bi postigao određeni cilj za stranku.

 

              Tek ukoliko bi između stranaka ugovorom o zastupanju bilo izričito ugovorena obveza na postizanje rezultata i nagrada za rad odvjetnika bi ovisila o razmjeru uspjeha u postupku (članak 19.  o odvjetništvu). U protivnom rizik neuspjeha je na stranci, ako je odvjetnik postupio u svemu kako treba. Dakle, samo nepostizanje cilja nije dovoljno za odgovornost već je na strani tužitelja kao vjerovnika teret dokaza da cilj nije postignut zato što je povrijeđena obveza postupanja u skladu s pravilima struke i dužnom pažnjom.

 

              Prema tome definiranje krivnje odvjetnika, odnosno standarda duže pažnje bitno određuje njegovu odgovornost i ugovornu i izvan ugovornu koju je promatrati kroz odredbu članka 10. stavak 1. ZOO-a prema kojoj:

 

              1.sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju svojih obveza postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnje dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina),

 

              2.sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka),

 

              3. sudionik u obveznom odnosu dužan je u ostvarivanju svog prava suzdržati se od postupaka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika.

 

              ZOO, s iznimkom definiranja standarda dužne pažnje dobrog profesionalca ( stručnjaka) ne sadrži posebna pravila o profesionalnoj odgovornosti pa time ni od profesionalne odgovornost odvjetnika. Ni zakon o odvjetništvu ne pruža detaljnije definiranje dužne pažnje odvjetnika jer članak 7. samo predviđa da su " odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno sukladno Ustavu Republike  Hrvatske, zakonima, statuti i drugim općim aktima komore te Kodeksu odvjetničke etike".

 

              U skladu sa društvenom funkcijom odvjetništva i povjerenju koje u ispravnost njihovog rada  s pravom mogu imati svi koji dođu u kontakt s njihovim profesionalnim uslugama, ponašanje odvjetnika je dužan pokazati pažnju koju bi pokazao razumom prosječno brižljiv i adekvatno stručno osposobljen pripadnih odvjetničke profesije.

 

              Standard pažnje dobrog stručnjaka iz članka 10. stavak 2. ZOO-a zahtjeva poštivanje pravila struke i pažnju dobrog domaćina ili dobrog gospodarstvenika. To znači dužnost pažnje i pozornosti koja se može očekivati od razborite osobe, razumna i pažljiva osoba  to redovno čini.

 

              Dakle, postupanje suprotno obvezi koja proizlazi iz članka 10. ZOO-a slijedom koje odredbe svaki sudionik u obveznom odnosu dužan je o izvršavanju svojih obveza postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa  (pažnja dobrog domaćina) i stoga je odgovorna za štetu koju tužitelj trpi zbog toga.

 

              Stoga neuspjeh u postupku iz koje je proizišlo potraživanje tužitelja s osnova naknade štete ne predstavlja samim time osnov za prizanje tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete zbog nepravilnog zastupanja koje je promatrati kroz objektivizirano postupanje usporednog s ponašanjem posvećeno razumnog pripadnika struke.  Utoliko i kriterij razumnosti valja sagledati kroz okolnost svakog konkretnog slučaja.

 

Kako prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava nije utvrđivao odgovornost tuženika u smislu naprijed navedene odredbe članka 10. ZOO-a, to se presuda ne može ispitati čime je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka propisan odredbom članka 354.st.2. toč.11. ZPP-a, jer je ona utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude, pa je stoga temeljem odredbe članka 369.st.1 ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu  presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski će sud otkloniti uočenu bitnu povredu te će postupajući po uputi iz ovog rješenja, imajući pritom u vidu navode žalbe, te će nakon toga pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja a time i o cjelokupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

 

U Splitu, 10. listopada 2016. g.