Broj: Rev 606/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz Z. (OIB: …), zastupane po punomoćniku I. V., odvjetniku iz P., protiv tuženika E. o. d.d. iz Z., za Podružnicu O. (OIB: …), zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p. iz Z., Pisarnica O., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1575/13-4 od 24. travnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Požegi posl. br. P-29/09-55 od 4. lipnja 2013., u sjednici održanoj 18. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizije tužiteljice i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

a) žalbe tužiteljice i tuženika djelomično su uvažene i djelomično odbijene kao neosnovane i prvostupanjska presuda je preinačena u stavcima I., IV. i VI. izreke, pa je suđeno:

 

"I. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z. da tužiteljici M. R. na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 290.000,00 kuna (dvjestodevedesettisućakuna) sa zateznom kamatom na taj iznos po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena počev od 23. travnja 2009.g. pa nadalje do isplate, u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z. da tužiteljici M. R. na ime naknade imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege isplati iznos od 73.680,00 kuna (sedamdesettritisućešestoosamdesetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos po stopi koja se utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena koja teče od 4. lipnja 2013.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija."

 

b) žalbe tužiteljice i tuženika djelomično su odbijene kao neosnovane i prvostupanjska presuda je potvrđena "u pobijanom dosuđujućem i pobijanom odbijajućem dijelu":

 

- u stavku II. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime dospjelih a neisplaćenih zateznih kamata za razdoblje od 23. travnja 2009. do 15. veljače 2010. na 200.000,00 kn isplati 26.454,80 kn,

 

- u stavku III. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime dospjelih a neisplaćenih zateznih kamata za razdoblje od 23. travnja 2009. do 5. ožujka 2013. na 400.000,00 kn isplati 203.660,27 kn,

 

- u stavku V. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime naknade imovinske štete zbog troškova prijevoza isplati 18.120,70 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskim rješenjem žalba tuženika djelomično je uvažena i prvostupanjska presuda ukinuta u odluci o troškovima postupka (iz stavka VII. izreke) i predmet u tome dijelu vraćen istom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

 

- tužiteljica, zbog pogrešne primjene materijalnog prava "prilikom utvrđivanja pravične novčane naknade za neimovinsku štetu i visinu štete za tuđu pomoć", a s prijedlogom da se osporena presuda u pobijanom dijelu preinači i njoj dosudi na ime neimovinske štete daljnji iznos od 200.000,00 kn s pripadajućim kamatama od 23. travnja 2009., a na ime naknade za tuđu pomoć i njegu daljnji iznos od 84.930,00 kn s pripadajućim kamatama od donošenja prvostupanjske presude,

 

- tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude preinače tako da se zahtjevi tužiteljice odbiju u skladu s navodima revizije ili podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizije nisu osnovane.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama tuženika:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a),

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda,

 

- s time da iako tuženik pravilno ističe da izrekom niti jedne odluke nije odlučeno o pitanju odgovornosti za prijepornu štetu, odnosno o tome da tužiteljica nije pridonijela njezinom nastanku, a da pravnorelevantno obvezuje samo izreka sudske odluke - pa da nižestupanjski sudovi glede pitanje te odgovornosti nisu bili vezani prethodno donesenim odlukama o posljedicama istog štetnog događaja, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili neku postupovnu odredbu niti time što su na temelju utvrđenih činjenica o postupanju sudionika štetnog događaja odlučili o odgovornosti tuženika kao i u prethodnim odlukama i odluci revizijskog suda (konkretno: da tuženik nije dokazao da je tužiteljica svojim ponašanjem ili propustom pridonijela šteti): time nisu prihvatili da je o toj odgovornosti pravomoćno već odlučeno.

 

Navodi kojima tuženik prigovara dijelu činjeničnih utvrđenja drugostupanjskog suda i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude i utvrđenje drugostupanjskog suda o odgovornosti za prijepornu štetu - o doprinosu tužiteljice njezinom nastanku (jer da je "postupala protupravno, grubo kršeći pravila školskog prijevoza, sve kao sudionik i putnik u prometu"), i to sve uz tvrdnju da su razlozi koje je prvostupanjski sud o tome dao "apsolutno neprihvatljivi i protivni dokazima"- ali da je pogrešno utvrđen i obim posljedica koje tužiteljica trpi u uzročnoj vezi s štetnim događajem (glede pojedinih oblika štete, uz ostalo i jer "funkcionira unatoč životu u hendikepu") te trenutak kada se ima smatrati da je liječenje tužiteljice završeno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a):

 

- ti se navodi uz navedene tvrdnje, činjenične naravi, a jer im se ne može dati i značaj revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

 

Navedeno valja sagledati i u svjetlu (jedino pravilnog) shvaćanja da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta - a ni pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Tuženik pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza, a da je i time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to tuženiku je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužiteljice, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i zahtijevao (i što je time nezadovoljan) - jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (prema odredbi čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je tužiteljice da se tuženik obveže naknaditi joj štetu koju trpi u svezi štetnog događaja od ... kada je, oko … sati, na cesti F. - P., vozač osiguranika tuženika, upravljajući autobusom namijenjenim za prijevoz učenika marke N. … …, a prilikom manevra prijenosa mjenjača vozila u V. stupanj, aktivirao prekidač na komandnoj tabli, "uslijed čega su se otvorila vrata na vozilu te je tom prilikom učenica K. M. počela ispadati iz autobusa dok je tužiteljica (tada maloljetna) uhvatila navedenu učenicu kako bi je spasila od ispadanja" - ali su (obzirom da nije uspjela zadržati je) "obje zajedno ispale iz vozila" - pri čemu je tužiteljica, zbog ispadanja iz autobusa, zadobila traumatski šok, natučenje glave i mozga, krvarenje ispod tvrde moždane opne u lijevoj čeono-tjemenoj regiji sa posljedičnom moždanom komom, natučenje prsišta i desnog plućnog krila, nagnječenje i gnječno rezne rane lijevog donjeg ekstremiteta, otvoreni prijelom lijeve natkoljenice, prijelom gležnja lijeve goljenične kosti, prijelom zdjelice i natučenje zdjelice - pa joj je u konačnom smanjen i vid na desnom oku, amputiran 5. prst lijeve noge, a trpi i spastičnu tetraparezu uz razvoj kontrakture oba gornja ekstremiteta više desno, kontrakturu zglobova obje potkoljenice te inkontinenciju urina (s nemogućnosti zadržavanja mokraće), sve uz naknadni razvoj posttraumatske epilepsije.

 

Tužiteljica (koja je u međuvremenu "imala pokušaj suicida") se kreće u invalidskim kolicima uz pomoć druge osobe, a životna aktivnost joj je (i nakon što je bila podvrgnuta brojnim operacijskim zahvatima, pretragama, snimanjima, fizikalnoj terapiji, rehabilitacijskim postupcima - pri čemu je bila u tretmanu anesteziologa, kirurga, fizijatara, pedijatara, neurologa, urologa, infektologa, ORL-oga, defektologa i psihologa") trajno smanjena 90-95 %.

 

Sporna je odgovornost sudionika štetnog događaja za njegov nastanak i visina naknade za štetu koju tužiteljica trpi u svezi u događaju zadobivenih ozljeda.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio djelomično osnovanim i (djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje, a koje u ničemu nije u protivnosti onome koje je revizijski sud već izrazio u svojoj odluci posl. br. Rev-709/12-2 od 2. lipnja 2015.:

 

- da je vozač autobusa "znao za mogućnost otvaranja vrata na navedeni način, a koje otvaranje vrata je moglo ugroziti sigurnost djece, posebice jer su se djeca šetala, nisu sjedila" - i, "vozeći autobus s takvim nedostatkom, nije smio nikako dopustiti stajanje djece na bilo kojem dijelu autobusa a osobito je morao obratiti pozornost da li netko od djece stoji upravo na tom dijelu autobusa, blizu vrata koja se mogu otvoriti" i "morao je djecu upozoriti na mogućnost otvaranja vrata", osobito jer "se uz sporna vrata nalazio WC" i logično je da su se na tom dijelu djeca mogla zadržavati - ali "ništa nije poduzeo da djeca sjednu, odnosno propustio je učenike - putnike u autobusu, a među njima i mlt. K. M. i M. R. uputiti da sjednu na sjedala te im dozvolio da stoje u blizini zadnjih vrata",

 

- da (tada mlljt.) M. "nikako nije mogla znati za mogućnost otvaranja vrata" a kako je blizu tih vrata upravo i WC u koji su mllj. K. M. i M. R. možda i htjele ići, "nije bilo razloga da djevojčice sumnjaju da se ne mogu zadržati u tom prostoru",

 

- da tuženik (koji odgovara za svoga osiguranika) nije dokazao da je tužiteljica svojim ponašanjem ili propustom pridonijela šteti: nije dokazao postojanje niti jednog od uvjeta iz odredaba čl. 697. st. 1. i čl. 1067. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO-a) koji bi ga makar djelomično ekskulpirao od (objektivne) odgovornosti za štetu nastalu prijepornim štetnim događajem, pa dakle niti ono na što se poziva - da je ta šteta nastala (bar dijelom) krivnjom tužiteljice, njezinim nepažljivim postupanjem ili propustom (pri čemu se okolnosti što se nalazila u autobusu, blizu WC-a i vrata autobusa - u situaciji kada se po vozaču autobusa toleriralo da mlljt. učenici stoje ili šetaju unutar autobusa, te kada je očito bilo i uobičajeno da učenici odlaze u taj WC i za vrijeme vožnje, ne može pridati značaj koji tuženik sugerira prihvatiti: da je u tome sadržan propust tužiteljice),

 

- da je tuženik zbog toga u obvezi naknaditi svu štetu koju tužiteljica (koja je u vrijeme nastanka štete bila stara … godina) trpi iz prijepornog štetnog događaja,

 

- da tužiteljici pripada naknada za štetu koju je trpjela i koju trpi u smislu odredaba čl. 1100. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) „U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.“, (stavak 2.) „Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.“, ali i u smislu odredaba čl. 1085. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) "Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.", (stavak 3.) "Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete.", (stavak 4.) "Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja.", u svezi s odredbama čl. 1089. ZOO-a, prema kojima: (stavak 1.) "Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.", (stavak 2.) "Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo." i odredbi čl. 1090. ZOO-a, prema kojoj: "Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.".

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda, pa i glede visine naknade za utuženu štetu iz osporene presude, revizijski sud nalazi pravilnim.

 

Stoga je revizije tužiteljice i tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge tih revizija koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje (vezan mogućnošću razmatranja osporene presude samo u granicama određenih revizijskih razloga) u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1575/13-4 od 24. travnja 2014.

 

Revizijski sud kod toga u odnosu na navode tuženika ukazuje:

 

- da to što (kako tuženik tvrdi) "tužiteljica funkcionira unatoč životu u hendikepu" ne dokazuje nešto suprotno onome što je drugostupanjski sud utvrdio i na čemu je temeljio osporenu odluku: da već i ta okolnost umanjuje posljedice koje tužiteljica trpi i da joj je zbog toga životna aktivnost u ičemu povoljnija od utvrđene,

 

- da time što je o naknadi štete za tuđu njegu i pomoć drugostupanjski sud odlučio prema cijenama na dan zaključenja glavne rasprave i prema odredbi čl. 223. ZPP-a (konkretno: prema cijeni pružanja pomoći i njege po ukućanima na području prebivališta tužiteljice, u visini utvrđene netto zarade osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružena bila sposobna pružiti takvu pomoć) u ničemu nije odlučeno suprotno sudskoj praksi (tako je odlučeno u brojnim odlukama revizijskog suda, pa primjerice u odlukama: posl. br. Rev 1033/11-2 od 3. lipnja 2014., posl. br. Rev-258/10-2 od 24. rujna 2013., posl. br. Revx-366/13-2 od 9. siječnja 2014., posl. br. Rev-214/05-2 od 21. prosinca 2005., posl. br. Revx-98/11-2 od 21. kolovoza 2012., posl. br. Rev 619/85 od 24. srpnja 1985.), pa revizijski sud ne nalazi razloge da bi ovu trebalo samo za ovaj slučaj promijeniti: riječ je o suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati,

 

- da je, uostalom, pitanje visine materijalne štete s naslova troškova tuđe pomoći i njege, činjenično - a ne materijalnopravno pitanje (prema shvaćanju revizijskog suda u odluci posl. br. Rev 1530/95 od 12. studenoga 1998.), tako da se utvrđenje ove ne može s uspjehom osporavati pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava,

 

- da naknada za nematerijalnu štetu mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika - i ne može se utvrđivati (jer se o njoj sudi) pukim automatizmom, samo sukladno Orijentacijskim kriterijima zauzetim na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. (imajući na umu i da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za određivanje te naknade - pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima svakog konkretnog slučaja: visina utvrđene naknade mora se kretati samo u okviru osnovnih i općih smjernica iz čl. 1100. ZOO-a , vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom), pa time što ovdje prijeporna naknada nije dosuđena u potpunosti prema samo orijentacijskim kriterijima iz navedenih Orijentacijskih kriterija revizijskog suda od 29. studenoga 2002. nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo,

 

- da je jedna od osnovnih pretpostavki za naknadu štete i nastanak (postojanje) štete, s time što kada je riječ o neimovinskoj šteti, kao ovdje, trenutak nastanka štete (štetnih posljedica) ne treba se poklapati s nastankom štetnog događaja: kao taj trenutak valja uzeti završetak liječenja, s uključenim (mogućim) rehabilitacijskim tretmanom, odnosno trenutak kada se zdravstveno stanje osobe ozlijeđene u štetnom događaju stabiliziralo i kada se s sigurnošću mogu utvrditi konačne i trajne posljedice zadobivenih ozljeda oštećenog, a time i sve druge okolnosti pravno odlučne za utvrđivanje visine pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. stavak 2. ZOO-a, a da je u konkretnom slučaju pravilno po nižestupanjskim sudovima kao taj trenutak prihvaćen 23. travnja 2009., kada je izrađen nalaz s mišljenjem Odbora za sudbena vještačenja Medicinskog fakulteta u Z. - kojim je utvrđen obim štete koju tužiteljica trpi (siguran i trajan obim  u opsegu i stupnju, u granicama predvidljivog u medicini) i iz kojeg je tuženik mogao saznati sve okolnosti za utvrđenje naknade koju tužiteljica potražuje (tako da je taj trenutak pravilno prihvaćen kao dan dospijeća potraživanja tužiteljice u smislu odredbe čl. 1103. ZOO-a, prema kojoj: "Obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.", a cijeneći da je tužiteljica tužbu s zahtjevom za naknadu štete podnijela u siječnju 2009.).

 

Zagreb, 18. listopada 2016.