Broj: Revr 954/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. K. iz V., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u V., protiv tuženika T. d.o.o., V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-98/2014-3 od 2. ožujka 2015., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-434/13-7 od 30. listopada 2013., u sjednici vijeća održanoj dana 19. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačava se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-98/2014-3 od 2. ožujka 2015 u dijelu izreke pod stavkom 1. toč. 2. i 3. i sudi:

 

„Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici broj P-434/13-7 od 30. listopada 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 10.487,68 kn sa zateznom kamatom kao i u dijelu odluke o parničnom trošku“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 17.642,72 kn s pripadajućim u izreci presude određenim zateznim kamatama kao i da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženice na način da je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom preko 7.155,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu 62,59 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev reviziju je izjavila tužiteljica pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku odluku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske odluke u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382.  st. 2. ZPP.

 

Predmet ovog spora je zahtjev za naknadu štete u vidu razlike između bruto plaće i bruto naknade za bolovanje, a sporno je da li je odmjeravanjem naknade štete u visini neto plaće uspostavljeno stanje koje je bilo prije nego što je tužiteljici šteta nastala.

 

U podnesenoj reviziji tužiteljica  postavlja pravno pitanje:

 

„Ima li radnik za čije je bolovanje odgovoran poslodavac ( u konkretnom slučaju zbog mobinga) pravo na ime naknade imovinske štete za period proveden na bolovanju potraživati razliku od naknade plaće koju je primao za vrijeme bolovanja do bruto plaće koju bi primao da je radio, odnosno u konkretnom slučaju do iznosa prosječne bruto plaće koju je tužiteljica primala u zadnja tri mjeseca koja prethode njezinu odlasku na bolovanje.“

 

Ističe da je Županijski sud u Bjelovaru u odluci broj Gž-2674/12-2 od 31. siječnja 2013. zauzeo suprotno pravno shvaćanje od shvaćanja u pobijanoj odluci, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje da bi tužiteljici pripadala naknada štete u visini razlike između  naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće u bruto iznosu.

 

Ovaj sud ocjenjuje da je u reviziji postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku koji je prethodio reviziji  utvrđeno je da je tužiteljica u razdoblju od kolovoza 2012. do veljače 2013. bila na bolovanju kao posljedica uznemiravanja na radnom mjestu i da je tužiteljica tijekom bolovanja ostvarila manja primanja nego što bi ostvarila da je radila.

 

Prvostupanjski sud je polazeći od takvih  utvrđenja prihvatio zahtjev tužiteljice u visini razlike između naknade koju je tužiteljica primala s osnova bolovanja i plaće u bruto iznosu koju bi ostvarila da je radila.

 

Drugostupanjski sud  je ocijenio da tužiteljici pripada naknada štete  u visini razlike između naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće u neto iznosu  te djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužiteljica ima pravo na naknadu razlike u bruto iznosu, jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje njezino pravo na naknadu štete iz čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08).

 

Naime, isplata naknade  plaće u manjem iznosu od plaće koju bi tužiteljica ostvarila da je radila uzrokovala je nastanak štete.

 

Predmetno potraživanje ima karakter potraživanja po osnovi rada obzirom da je tužiteljica uslijed postupanja tuženika bila na bolovanju zbog kojeg je primala naknadu plaće u manjem iznosu od plaće koju bi ostvarila da je radila.

 

Obzirom se sukladno odredbi čl. 90. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) plaćom smatra plaća u bruto iznosu, valjalo je zatraženu naknadu štete dosuditi prema razlici do visine plaće u bruto iznosu.

 

Zbog navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice te na temelju odredbe  čl. 395. st. 1. ZPP i djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 19. listopada 2016.