Broj: Revr 858/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Đ. iz S., K., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-1339/2013-3 od 10. ožujka 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-1381/12-19 od 31. svibnja 2013., u sjednici održanoj 3. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 32.760,00 kn sa zateznom kamatom od 24. travnja 2012. do isplate, po stopi koja je pobliže navedena u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 15.554,30 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2013. do isplate (toč. II.). S preostalim dijelom tužitelj je odbijen i to glede glavnice u iznosu od 2.500,00 kn, kao i sa zahtjevom za naknadu zateznih kamata za razdoblje od 23. prosinca 2011. do 24. travnja 2012. (toč. III.).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, te je tužitelj obvezan tuženici naknaditi troškove postupka u iznosu od 6.500,00 kn (toč. I.). Ujedno je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.500,00 kn (toč. II.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 373.a ZPP, radi čega je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, te je podnesena revizija razmotrena kao revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet konkretnog parničnog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete koju je isti pretrpio prilikom obuke i to uvježbavanja „kordona u štit“ kao policajac.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud ne nalazi da bi navedena povreda bila počinjena.

 

Drugostupanjski sud je primjenjujući odredbu čl. 373.a ZPP utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da prvostupanjskoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, no da se pobijana presuda ne mora ukinuti, već da su ispunjene pretpostavke za preinačenje prvostupanjske presude i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja. Takva ovlast drugostupanjskog suda proizlazi iz odredbe čl. 373.a st. 4. ZPP, pa slijedom toga nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 373.a ZPP.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja i istome dosudio naknadu štete, pozivajući se pri tom na odredbu čl. 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 - dalje: ZR) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 116/08, 75/09 - dalje: ZZR).

 

Pravilno drugostupanjski sud navodi da za razrješenje spornog pravnog odnosa vezano na odštetnu odgovornost tuženice nisu mjerodavne odredbe ZR i ZZR na koje se poziva prvostupanjski sud, jer se ti propisi ne odnose na policijske djelatnike. Isto tako pravilno se ukazuje da se na predmetnu parnicu primjenjuju odredbe čl. 1063., čl. 1064. i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), a koje govore o odgovornosti od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, u vezi čl. 6. st. 4. ZR (odnosno čl. 5. st. 3. ZZR).

 

Prema odredbi čl. 1064. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

 

Prvostupanjski sud je očito smatrao da uvježbavanje formacije „kordon u štit“ s mladim policajcima predstavlja opasnu djelatnost, pa da i za nastalu štetu tada odgovara tuženica i to po načelu objektivne odgovornosti.

 

Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda i samog tužitelja pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da uvježbavanje formacije „kordon u štit“ s mladim policajcima samo po sebi ne predstavlja opasnu djelatnost, pa niti pucanje takvog „kordona“ ne može predstavljati događaj za koji bi tuženica odgovarala po načelu objektivne odgovornosti. Upravo suprotno od policijskih djelatnika se očekuje posebna fizička spremnost i kondicija za obavljanje poslova policajca, pa šteta koja je nastala kritične zgode predstavlja slučaj za što tuženica ne odgovara. Uvježbavanje određenih formacija samo po sebi ne može predstavljati opasnu djelatnost, već bi opasna djelatnost mogla postojati kada bi policajci uvježbanu formaciju morali primijeniti u svom svakodnevnom radu.

 

Kod toga treba ponoviti da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da bi tuženica kritične zgode postupala skrivljeno ili da je kritične zgode postojao kakav propust tuženice, pa ne postoji odgovornost tuženice niti po načelu krivnje u smislu odredbe čl. 1045. ZOO.

 

Drugostupanjske odluke na koje se poziva tužitelj u reviziji odnose se na drugačiju činjeničnu situaciju, pa radi toga nisu primjenjive u ovom postupku.

 

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 3. studenoga 2016.