Broj: Revt 148/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sveučilište u R., Pomorski fakultet u R., OIB: ..., R., zastupanog po tajniku Ž. Š., dipl. iur., protiv tuženika R. I. d.o.o., K., zastupanog po punomoćnicima T. S., D. M. i A. S., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u C., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8721/11-3 od 20. siječnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-755/2009-23 od 12. listopada 2011,. u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 1.351.068,26 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 85.648,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u cijelosti te u dijelu odluke o troškovima postupka (točka II. izreke) do iznosa od 53.139,00 kn, dok je preinačenjem tog dijela prvostupanjske presude preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova postupka (u iznosu od 32.509,00 kn) odbijen.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ponavljajući žalbene navode, revident neosnovano ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka uz tvrdnju da je izreka presude proturječna razlozima, odnosno da su razlozi nerazumljivi i proturječni, s tim da je i drugostupanjski sud počinio istu bitnu povredu budući ni on nije obrazložio svoju odluku, a posebice u odnosu na žalbene razloge.

 

Protivno takvim navodima revidenta, pobijane odluke su jasne i sadrže neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega u obrazloženjima nižestupanjskih presuda ne postoje nedostaci koji onemogućavaju njihovo ispitivanje pa donošenjem tih odluka nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Osim toga, drugostupanjski sud je postupio sukladno odredbama članka 375. stavak 1. ZPP-a jer je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da potječe iz neizvršene ugovorne obveze tuženika, koji je morao surađivati s tijelom državne uprave („Državnom upravom za zaštitu kulturne i prirodne baštine“) glede pripreme dokumentacije za obnovu krovišta i fasade na zgradi Pomorskog fakulteta u R.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj u sklopu realizacije „Programa kapitalnih ulaganja Sveučilišta u R.“, tijekom 2001. odlučio izvesti građevinske radove na zgradi u R., ... i da je u tom smislu 30. siječnja 2002. s tuženikom sklopljen Ugovor o obavljanju konzalting poslova u svezi konzalting usluga, pripreme dokumentacije i nadzora nad građevinsko-obrtničkim i instalaterskim radovima;

 

- da je u svojoj ponudi tuženik ponudio da će u ime i za račun tužitelja ishoditi vlasnički list i uspostaviti suradnju s Državnom upravom za zaštitu kulturne i prirodne baštine glede pripreme dokumentacije za krovište i fasadu (fasadnu stolariju);

 

- da je potom tužitelj 17. svibnja 2002. sklopio ugovor o građenju s trećom osobom T. d.d. Č. za vrijednost radova (zamjena fasadne stolarije) od 1.351.068,26 kn, sve prema ugovornom troškovniku i ponudbenoj situaciji koju je izradio tuženik;

 

- da su radovi obavljeni pod tuženikovim nadzorom i dovršeni u ugovorenim rokovima do kolovoza 2002., kao i da je tužitelj u cijelosti isplatio ugovorenu naknadu tuženiku;

 

- da je tužitelj prilikom izvođenja drugih građevinskih radova na sanaciji fasade te dobivanja potrebnog odobrenja, dana 5. lipnja 2006. od Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u R., zaprimio dopis od 11. svibnja 2006. u kojem navedeno upravno tijelo utvrđuje da je na tužiteljevoj zgradi bespravno zamijenjena izvorna (drvena) stolarija metalnom, čime je devastiran originalni izgled zgrade;

 

- da je potom dopisom istog tijela od 23. veljače 2009. tužitelju upućena opomena u kojoj je navedeno da su protupropisno i bez traženja konzervatorskih uvjeta postavljena ukupno 102 ALU/PVC prozora i time je tužitelju zapriječeno pokretanje inspekcijskog postupka.

 

Slijedom toga, tužitelj u ovom postupku traži naknadu štete ističući da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora o konzaltingu zbog čega mu je nastala šteta koja se sastoji u troškovima demontaže aluminijske stolarije i montaže nove drvene fasadne stolarije na zgradi u kojoj djeluje Pomorski fakultet u R., troškova ponovnog postupka javne nabave i angažiranja novog konzultanta te izrade nove projektne dokumentacije i sl., sve u iznosu od 1.351.068,26 kn.

 

Tuženik je, uz ostalo, istaknuo prigovor zastare.

 

Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja, nižestupanjski sudovi prihvaćaju tuženikov prigovor i odbijaju tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Pritom sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju građevinsko-obrtnički radovi završeni u kolovozu 2002. pa da je tužitelj odmah po preuzimanju radova mogao zahtijevati naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze i zaključuje da je, budući je tužba u ovom predmetu podnesena 2. lipnja 2009., protekao trogodišnji zastarni rok za naknadu štete iz članka 376. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO/91).

 

Drugostupanjski sud, odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu (u odnosu na glavnu stvar) utvrđujući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok iz članka 362. ZOO-a (međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga) koji je počeo teći onog trenutka kada je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze, tj. još 19. svibnja 2002. (nakon što je treća osoba- izvođač preuzeo obvezu izvođenja građevinsko-obrtničkih radova) i da je zastara u konkretnom predmetu nastupila kada je istekao posljednji dan zakonom određenog vremena, odnosno 20. svibnja 2005.

 

Protivno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, tužitelj u ovom slučaju traži naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, stoga mjerodavno pravo za odluku o tužbenom zahtjevu nisu odredbe iz članka 362. ZOO-a (o međusobnom potraživanju iz ugovora o prometu roba i usluga), već one o naknadi štete nastale povredom ugovorne obveze iz članka 376. stavak 3. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, međutim, to nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke kojom je tužbeni zahtjev odbijen.

Naime, iz činjeničnog dijela tužbe i sadržaja revizije, odnosno iz u postupku nespornih činjenica, očito je da tužitelj govori o imovinskoj šteti koja zapravo još nije niti nastala budući će mu takva šteta nastupiti tek onda kad stvarno nastupe pravne posljedice štetne radnje tužene stranke. Međutim, to u svakom slučaju nije trenutak kad je tužitelj zaprimio dopis (list 29-30. spisa) ili opomenu (list 31. spisa) upravnog tijela u kojima mu se prijeti budućim inspekcijskim nadzorom, kao u ovom slučaju, već onaj trenutak kada postane izvjesno da će tužitelj beziznimno morati ukloniti ugrađenu ALU/PVC stolariju i zamijeniti je drugom. Dakle, onda kada mu takva obveza, nakon provedenog upravnog postupka, možebitno bude naložena pravomoćnim i izvršnim rješenjem upravnog tijela.

 

Prema tome, kako u postupku nije utvrđeno da bi takvo rješenje u ovom slučaju uopće postojalo, a ni sam tužitelj u tužbi i tijekom postupka (a niti u svojoj žalbi i reviziji) ne tvrdi nešto takvo, tada je sporni zahtjev za naknadu štete u vezi s radovima na izmjeni fasadne stolarije preuranjen. To tim više jer će tužitelj, tek onda kada mu (i ako mu) bude dostavljeno takvo rješenje, biti u mogućnosti voditi upravni postupak i eventualno štititi svoja prava u takvom postupku nastojeći smanjiti moguću štetu.

 

Slijedom toga je tužiteljev zahtjev za naknadu štete neosnovan, a glede prigovora zastare valja istaknuti da zastara ne može početi teći prije nego nastupi šteta, odnosno (štetne) posljedice štetnog događaja.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 15. studenoga 2016.