Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1023/16 Županijski sud u Zadru
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1023/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja i Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz F.,  OIB: …, koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & R., P. Đ., B. 1, protiv tuženika V. d.o.o., V. put 1, Z., OIB: …., koga zastupa zakonski zastupnik, a ovoga punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., A. Š. 12, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-320/15 od 22. travnja 2016. pod toč. I. izreke, u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja M. J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-320/15 od 22. travnja 2016. pod toč. I. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suđeno je:

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. J. iz F., B. 2, OIB: …, koji glasi:

              „I. Ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-1602/14-2 od 31.10.2014.god. na novčanim sredstvima tužitelja, temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu broj Ovr-22/02. od 04.01.2012.god., a radi naplate novčane tražbine tuženika u ukupnom iznosu od 2.236,44 kn zajedno sa pripadajućom kamatom koja teče na iznos od:

              - 1.058,38 kn od 03.08.2001.g.,

              - 1.141,46 kn od 03.09.2001.g.,

              - 36,60 kn od 03.10.2001.g.,

              - 619,00 kn od 04.01.2002.g.,

              - 937,74 kn od 09.05.2002.g. koji iznos predstavlja trošak odmjeren rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu Ovr-22/02. od 09.05.2002.god., 407,50 kn od 20.09.2011.god. koji iznos predstavlja trošak odmjeren rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu Ovr-1307/11. od 20.09.2011.god. pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.god., a od 01.01.2008.god. po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a kao i radi odmjerenog troška ovršnog postupka u iznosu od 412,50 kn odmjerenog rješenjem o ovrsi naslovnog suda broj Ovr-1602/14-2 od 31.10.2014.god. proglašava se nedopuštenom.

              II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

              II. Nalaže se tuženiku V. d.o.o., V. put 1, Z., OIB: … da tužitelju M. J. iz F., B. 2, Oib.:… naknadi troškove postupka u iznosu od 362,50 kn, sve to u roku od 8 dana."

              Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev, žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je obrazloženje presude nepotpuno i u suprotnosti s materijalnopravnim propisima. Smatra da bi se na donošenje rješenja o ovrsi kao ovršnu radnju u slučaju obustave ovrhe trebale primijeniti odredbe čl. 72. st. 5. i čl. 73. Ovršnog zakona. Predmetna ovrha određena je temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Đurđevcu broj Ovr-22/02 od 9. svibnja 2002. i Ovr-1307/11 od 20. rujna 2011., koje su pravomoćno obustavljene rješenjima prvostupanjskog suda, kojima su ukinute sve provedene ovršne radnje, pa tako i radnja donošenja rješenja o ovrsi, tako da su ovršne isprave na kojima tuženik temelji svoj zahtjev, ukinute. Obustavom ovršnih postupaka nije došlo do prekida zastarijevanja te je tražbina tuženika zastarjela. Sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za 10 godina. S obzirom da je ovršni prijedlog predan Sudu 16. rujna 2014., nastupila je zastara tražbine utvrđene u predmetu Ovr-22/02. Tuženik nema ovršnu ispravu temeljem koje je mogao tražiti provođenje ovrhe te je ovrha nedopuštena. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu, odnosno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

              Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), jer obrazloženje pobijane presude ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava te se može ispitati.

              Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

              Stoga žalba tužitelja iz tog žalbenog razloga nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-1602/14-2 od 31. listopada 2014., temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu broj Ovr-22/02 od 4. siječnja 2012., proglasi nedopuštenom.

              Na temelju činjeničnih utvrđenja:

              - da je u predmetu Općinskog suda u Đurđevcu broj Ovrv-22/02 tuženik kao ovrhovoditelj podnio ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne isprave 24. prosinca 2001.,  radi provedbe ovrhe na pokretninama ovršenika, da je 4. siječnja 2002. doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je postalo pravomoćno 25. siječnja 2002., te je nakon dva pokušaja prodaje zaplijenjenih pokretnina, rješenjem od 17. travnja 2002. obustavljen ovršni postupak u smislu čl. 142. st. 5. Ovršnog zakona,

              - da je 5. rujna 2011. ovrhovoditelj podnio ovršni prijedlog radi namirenja dospjelog, a neplaćenog potraživanja u iznosu od 2.236,44 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je sud donio rješenje o ovrsi broj Ovr-1307/11-2 od 20. rujna 2011. na novčanim sredstvima ovršenika, a temeljem dijela pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi broj Ovrv-22/02 Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu od 4. siječnja 2002., kao i za troškove ovršnog postupka u iznosu od 619,00 kn, koji su određeni temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu broj Ovr-22/02 od 9. svibnja 2002., te radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 937,74 kn sa zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2002. do isplate, koji postupak je obustavljen rješenjem Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Koprivnici, broj Ovr-1307/11-5 od 12. studenoga 2012. u smislu čl. 180a. st. 4. Ovršnog zakona,

              - da je u predmetu broj Ovr-1602/14 sud donio rješenje o ovrsi od 31. listopada 2014., na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, broj Ovrv-22/02 od 4. siječnja 2002., radi namirenja novčanog potraživanja tužitelja u iznosu od 2.236,44 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te troškova ovršnog postupka u iznosu od 619,00 kn, koji su određeni temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, broj Ovr-22/02 od 9. svibnja 2002., te radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 937,74 kn sa zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2002. do isplate,

              - da je ovršenik (ovdje tužitelj) protiv navedenog rješenja podnio žalbu u kojoj je istakao prigovor zastare te se pozvao na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. točka 7., 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13. i 93/14.; dalje OZ),

              - da ga je sud rješenjem od 9. travnja 2015. uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a temeljem čl. 52. st. 3. i čl. 50. st. 9. OZ,

              prvostupanjski sud zaključuje da nije nastupila zastara na koju se poziva tužitelj jer nije protekao zakonski rok iz odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.; dalje ZOO), jer je podnošenjem ovršnih prijedloga prekinuta zastara, a ovrhovoditelj je radi namirenja dospjelog, a neplaćenog potraživanja ponovno podnio ovršni prijedlog 12. rujna 2014., slijedom čega odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

              Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda (čl. 375. st. 5. ZPP).

              Prema odredbi čl. 233. st. 1. ZOO sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

              Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

              Prema odredbi čl. 242. st. 1. ZOO prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.

              Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage (st. 2.).

              U prvom ovršnom postupku kojega je tuženik u ovoj parnici, kao ovrhovoditelj, pokrenuo na temelju vjerodostojne isprave, doneseno je, i postalo pravomoćno, rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je određena ovrha na pokretninama ovršenika, koji ovršni postupak je, nakon dva pokušaja prodaje zaplijenjenih pokretnina, obustavljen na temelju odredbe čl. 142. st. 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96., 29/99. i 42/00.).

              Dakle, ovršni postupak je obustavljen zbog nemogućnosti prodaje pokretnina na drugoj dražbi, odnosno zbog nemogućnosti provedbe ovrhe na određenom sredstvu odnosno predmetu ovrhe.

              U predmetu broj Ovr-1307/11 ovrhovoditelj je radi namirenja iste tražbine, na temelju dijela pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi broj Ovr-22/02 od 4. siječnja 2002., ishodio rješenje o ovrsi od 20. rujna 2011. kojim je određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika, a nakon što je FINA obavijestila sud o nemogućnosti izvršenja zbog nedostatka novčanih sredstava na računu ovršenika i evidentiranju rješenja o ovrsi u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, rješenjem od 12. studenoga 2012. ovrha je obustavljena na temelju čl. 180.a st. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04. i 88/05.), jer u roku od godine dana od dostave obavijesti nijedna stranka nije obavijestila sud da ovrhovoditelj ne bi bio namiren u svom potraživanju, niti je predložila izmjenu sredstava i predmeta ovrhe.

              Također, u predmetu broj Ovr-1602/14, radi namirenja iste tražbine ovrhovoditelja, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, broj Ovrv-22/02 od 4. siječnja 2002., rješenjem o ovrsi od 31. listopada 2014. određena je ovrha na novčanim sredstvima ovršenika te je u postupku povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi, ovršenik upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

              U konkretnom slučaju kada je u predmetu broj Ovr-1307/11 ovrha obustavljena na temelju čl. 180.a st. 4. Ovršnog zakona, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, valja uzeti da je nastupio prekid zastare u smislu odredbe čl. 242. st. 1. i 2. ZOO, jer tuženik, kao ovrhovoditelj, nije odustao od ovršnog prijedloga niti radnji koje je poduzeo radi realizacije novčane tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, njegov ovršni prijedlog nije bio odbačen ili odbijen, niti je doneseno rješenje o ovrsi bilo ukinuto odnosno poništeno, tako da je u zastarnom roku od deset godina od pravomoćnosti rješenja o obustavi postupka u predmetu broj Ovr-22/02 (6. svibnja 2002.) zastara prekinuta i nakon pravomoćnosti rješenja o obustavi ovrhe počela ponovno teći (tako i Vrhovni sud RH u presudi broj Revt-279/10-2 od 12. lipnja 2013.).

              Kako je, nakon toga, unutar daljnjeg zastarnog roka od deset godina, ovrhovoditelj ishodio rješenje o ovrsi broj Ovr-1602/14 od 31. listopada 2014., ponovno je došlo do prekida zastare, zbog čega je prvostupanjski sud, odbijanjem tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom po istaknutom prigovoru zastare, pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 241. i čl. 242. st. 1. i 2. ZOO).

              Što se tiče žalbenih navoda da su rješenjima kojima su ukinute sve provedene ovršne radnje, ukinute i radnje donošenja rješenja o ovrsi, tako da su ovršne isprave, na kojima tuženik temelji svoj zahtjev, ukinute te da tuženik nema ovršnu ispravu na temelju koje može tražiti provedbu ovrhe, valja istaći da je pogrešno tužiteljevo shvaćanje kako je obustavom ovrhe ukinuto i rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje ima značaj ovršne isprave.

              Naime, rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sastoji se od dva dijela: naloga ovršeniku da u roku od osam dana od dana dostave rješenja, namiri ovrhovoditeljevu tražbinu (taj dio ima značenje svojevrsnog platnog naloga iz čl. 448. st. 2. ZPP) i dio u kojem je određena ovrha radi prisilne naplate te tražbine određenim sredstvom na određenom predmetu ovrhe (taj dio ima značaj rješenja o ovrsi u užem smislu). Kad rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave postane pravomoćno, ono u dijelu koji ima značaj platnog naloga, stječe svojstvo ovršne isprave na temelju koje se ponovno u drugom postupku može tražiti ovrha.

              Posljedica obustave ovrhe u okviru koje je donesena ovršna isprava, sastoji se u onemogućavanju daljnje provedbe ovrhe na određenom sredstvu i predmetu ovrhe, ukidanjem provedenih ovršnih radnji, međutim, obustavom ovrhe se ne dira u valjanost i egzistentnost platnog naloga koji ostaje i dalje na snazi.

              Odredbom čl. 72. st. 5. OZ propisano je da će se rješenjem o obustavi ovrhe ukinuti sve provedene radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih osoba.

              Ovršne radnje, u smislu odredbe čl. 4. st. 1. OZ, su radnje kojima se po zakonu tražbina prisilno ostvaruje (npr. kod ovrhe na nekretninama: zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenje vrijednosti nekretnine, prodaja nekretnine i namirenje ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom), iz čega proizlazi da sud rješenjem o obustavi ovrhe ne može ukinuti rješenje o ovrsi, koje predstavlja ovršnu ispravu, na temelju koje ovrhovoditelj može pokrenuti novi ovršni postupak radi prisilnog ostvarenja tražbine na drugom predmetu ili sredstvu ovrhe.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.

              U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke (odluci o troškovima postupka), ista prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 15. studenoga 2016.

Copyright © Ante Borić