Broj: Gž-3417/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. A.-A.-b. d.d. Z. iz Z., OIB: ..., protiv tuženika A. B. iz P. B., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 2016. godine pod poslovnim brojem XCV P-1085/09, u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2016. godine

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se prvostupanjska presuda u osporenom dijelu kojim je održan na snazi platni nalog (točka I. izreke prvostupanjske presude), te odlučeno o troškovima postupka (točka III. izreke prvostupanjske presude), pa se predmet vraća na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud dijelom je održao na snazi platni nalog i to u onom dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.253.490,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 7. srpnja 2007. godine i iznos od 183.038,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 7. srpnja 2007. godine, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.808,37 kuna s pripadajućim kamatama od 10. rujna 2007. godine pa sve do isplate (sve pod točkom I. izreke prvostupanjske presude). Dijelom je ukinut platni nalog, i to za iznose od 265,47 kuna, te za iznos od 1.057,40 kuna (pod točkom II. izreke prvostupanjske presude).

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.250,00 kuna.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog, te odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP ‑ „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja kao mjeničnog vjerovnika naspram tuženika kao mjeničnog dužnika za isplatu iznosa od 1.253.490,77 kuna, te za isplatu iznosa od 183.038,75 kuna, sve s kamatom od 7. srpnja 2007. godine do isplate.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- kako je zaista tuženik izdao dvije vlastite mjenice, u kojima je sebe naznačio i kao trasata i kao trasanta,

- kako je po jednoj mjenici tuženik u obvezi isplatiti iznos od 184.096,15 kuna, a po drugoj mjenici iznos od 1.253.756,24 kune,

- kako su mjenice izdane kao osiguranje prema ugovoru o kreditu kojeg je tužitelj kao davatelj kredita dao trgovačkom društvu L. d.o.o., a koje trgovačko društvo inače zastupano po tuženiku,

- kako bi prema ugovorima o kreditu tužitelj trgovačkom društvu L. d.o.o. odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 140.000,00 EUR-a, te zatim kredit od 150.000,00 kuna,

- kako se tužitelj nije uspio naplatiti od korisnika kredita L. d.o.o., a niti od založnog dužnika, već bi tražbina prema temeljnom pravnom poslu iznosila 1.253.490,77 kuna, odnosno 183.038,75 kuna (sve prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka),

- kako je mjenica glede dospijeća i ispunjena sukladno temeljnom pravnom poslu.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog, to upravo za iznos od 1.253.490,77 kuna i za iznos od 183.038,75 kuna, smatrajući kako je tužitelj upravo na dosuđeni iznos ispunio izdanu vlastitu mjenicu sukladno Zakonu o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 i 92/10).

Iako tuženik u žalbi ističe sve žalbene razloge, očito je iz sadržaja žalbe kako isti smatra isključivo da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a ovo jer se prvostupanjski sud nije očitovao o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, jer bi tužitelj se cedirao svoju tražbinu iz ugovora o kreditu zaključenim s trgovačkim društvom L. d.o.o. na cesionara H-A. d.o.o. Zagreb.

Točno je da je prvostupanjski sud propustio u prvostupanjskoj presudi se očitovati o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije, čime je počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Naime, iz stanja spisa (list spisa 183-191) proizlazi kako je zaista između tužitelja kao cedenta i H-A. d.o.o. Zagreb kao cesionara zaključen ugovor o ustupu tražbine (cesija) 15. svibnja 2014. godine. Navedenim ugovorom su stranke zaključile kako su radi osiguranja tražbine u korist cedenta dane predmetne mjenice, kao sredstvo osiguranja, te su ugovorne stranke u članku 5. suglasno utvrdile da sva sredstva osiguranja u skladu s odredbom članka 81. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO/05) prelaze na cesionara zajedno s tražbinom.

Temeljni način za prijenos mjenice jest institut indosamenta, koji je propisan odredbama članka 10.-19. Zakona o mjenici.

Naime, indosamentom se prenose sva prava koja proistječu iz mjenice, te se svaka mjenica i onda kada nije izričito trasirana po naredbi može prenijeti indosamentom, no sudska praksa i teorija su zaključile kako je mjenicu moguće i ustupiti, cedirati klasičnim pravnim poslom, ugovorom o ustupu tražbine (cesiji) kako je to sad i propisano odredbama članaka 80.-89. ZOO-a.

Naime, pod ustupanjem tražbine podrazumijeva se dolazak nove osobe na vjerovničkoj strani u postojeći obveznopravni odnos. Stoga je da bi se moglo izvršiti ustupanje tražbine potrebno da se postigne suglasnost volje o prijenosu tražbine između ustupitelja (cedenta) i primatelja (cesionara), da dužnik bude obaviješten o ustupanju (da stupi u položaj cesusa) i da se radi o tražbini koju je moguće ustupiti.

Kako je mjenica vrijednosni papir to su se sudska praksa i pravna teorija izjasnile da se radi dakle o apstraktnoj obvezi, ali koja nastaje puštanjem vrijednosnog papira u promet, te je stoga dakle riječ o novčanoj obvezi koja je prenosiva. Nadalje su se sudska praksa i teorija u svezi odnosa cesije i indosamenta izjasnili da je u stvari razlika između indosamenta na strani vjerovnika (remitenta) i cesije mjenice, upravo u primjeni odredbe članka 16. Zakona o mjenici, jer u slučaju indosamenta osoba protiv koje je stavljen zahtjev da ispuni svoje obveze iz mjenice ne može prema imatelju isticati prigovore koji bi imali temelj u osobnim odnosima s ranijim remitentom, dok kod cesije mjenični dužnik zadržava sva prava isticanja prigovora koje je imao i prema ranijem vjerovniku.

Odredbom članka 195. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši.

Ovu odredbu Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u čitavom nizu odluka protumačio kao isključivo procesnopravnu odredbu, a ne materijalnopravnu, dakle protumačio je odredbu članka 195. ZPP-a na način da ista samo omogućava procesnu, stranačku sposobnost stranci koja je otuđila stvar ili pravo, dok isto ne utječe na pitanje materijalnopravne (aktivne ili pasivne) legitimacije u postupku.

Odredbom članka 20. točka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/19) propisano je da Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa ovaj sud smatra kako je vezan pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi tumačenja odredbe članka 195. stavak 1. ZPP-a.

Kako je dakle moguće cedirati mjenicu, bez indosamenta, to je dakle zaista bitno je li došlo do promjene na strani vjerovnika, a kako bi to za sada iz stanja spisa proizlazilo.

Međutim, ovaj sud u smislu odredbe članka 373a. ZPP-a ne može ispraviti bitnu povredu postupka koju je počinio prvostupanjski sud, jer je prvostupanjski sud zaista odbio subjektivnu preinaku tužbe, pravomoćnim rješenjem od 2. lipnja 2016. godine, no nije odlučio o objektivnoj preinaci (list spisa 182), te je li eventualno između tužitelja i H-A. d.o.o. Z., s obzirom na sadržaj podneska na listu spisa 182 došlo ponovno do cesije, ali sada po kojoj cesiji bi došlo do zamijenjenih uloga, te bi praktično H-A. d.o.o. Z. bio cedent, a tužitelj cesionar, i to isključivo za predmetno mjenično potraživanje.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuti presudu u osporenom dijelu te predmet vratiti na ponovno suđenje kako bi prvostupanjski sud odlučio o objektivnoj preinaci tužbe i raspravio pravni odnos između tužitelja i H-A. d.o.o. Zagreb.

 

U Splitu, 24. studenog 2016. godine