Broj: Gž R-655/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Vladi Skorupu, u pravnoj stvari tužitelja: M. G. iz S. Š., OIB: ..., zastupan po punomoćnici D. V., odvjetnici iz Z.,  protiv tuženika: HŽ C. d.o.o, Z., OIB: ..., zastupano po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva S. i P. d.o.o., Z., ..., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 2 Pr-8804/2014 od 25. srpnja 2016. godine, 25. studenog 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažavanjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 2 Pr-8804/2014 od 25. srpnja 2016. godine u tč. I. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.300,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.02.2014. do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.“  kao neosnovan.

 

r j e š i o   j e

 

Uvažavanjem žalbe tuženika preinačuje se rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 2 Pr-8804/2014 od 25. srpnja 2016. godine u tč. II. izreke i rješava:

 

Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.645,00 kn u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, tč. I. izreke, nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.300,00 kn, sa zateznim kamatama od 20. veljače 2014. do isplate u roku od 8 dana, dok se tužitelj, s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, tč. II. izreke za iznos od 5.700,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, odbija kao neosnovan.

 

Rješenjem prvostupanjski sud, tč. I. izreke, utvrđuje da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj potražuje naknadu imovinske štete s osnove tzv. kilometra za 3.600,00 kuna sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, dok tč. II. nalaže tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 112,63 kuna sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2016. do isplate u roku od 8 dana.

 

Protiv dijela te presude, tč. I. izreke i rješenja, tč. II., žalbu pravovremeno podnosi tuženik,  pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. tč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).

 

Žalbom, ponavljajući navode koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, ističe da je do štete došlo isključivom krivnjom tužitelja, jer nije upotrijebio dužnu pažnju, koju je trebao upotrijebiti da spriječi ozljeđivanje.

 

Zatim, prema žalitelju ostalo je nerazriješeno i dvojbeno pitanje je li posao tužitelja, kao nadzornika, bio da sjedi u uredu ili da prelazi kolosijek i zašto je tužitelj željezničku prugu prelazio na pružnom pojasu, na nedopuštenom mjestu, obzirom da je pravo kretanja osobama na željezničkom području ograničeno. Osim toga, ističe prigovor prema kojem je održavanje kolosjeka u nadležnosti HŽ I., a ne u njegovoj ingerenciji.

 

Žalitelj posebno naglašava da je tužitelj od njegovog osiguravatelja, na ime pretrpljenih posljedica iz te nezgode, primio iznos od 30.523,63 kn, kod čega je premija osiguranja plaćena iz njegovih (žaliteljevih) sredstava. Smatra da je taj iznos trebalo uračunati u dosuđenu svotu naknade štete.

 

U konačnici, žalitelj osporava i visinu dosuđene naknade neimovinske štete.

 

Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, ili da se barem u tom dijelu ukine i vrati sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj se nije očitovao na te žalbene.

 

Žalba je osnovana.

 

Provedeni dokazni postupak, od strane prvostupanjskog suda, rezultirao je činjeničnim i pravnim utvrđenjima prema kojima nema prijepora da je tužitelj, kao radnik tuženika, 16. ožujka 2013. godine doživio nezgodu na radu obavljajući svoje redovni posao nadzornika lokomotive i da je tom prilikom zadobio ozljede u vidu nagnječenja i hematoma desnog koljena, istegnuća medijalnog kolateralnog ligamenta desnog koljena, rupture prednjeg križnog ligamenta desnog koljena i rupture medijalnog meniskusa desnog koljena. Spornim, međutim, nalazi pitanje tuženikove odgovornosti za tu štetu, odnosno je li tužitelj isključivo odgovoran za njezin nastanak, a prijeporna je i visina dosuđenog iznosa štete.

 

Sagledavajući utvrđene činjenice kroz normativni sadržaj odredbi čl. 103. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., u nastavku: ZR), čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09., 143/12., u nastavku: ZZR), čl. 1045. st. 3. i čl. 1063. do 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., u nastavku: ZOO) te čl. 8. ZPP-a, sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj ozlijeđen na radnom mjestu, tijekom obavljanja redovnih radnih zadataka.

 

Odgovarajući na prigovore žalitelja sud prvog stupnja zaključuje da prostor po kojem se kretao tužitelj (masni željeznički prag), kako bi obavio radni zadatak, predstavlja njegov radni prostor i da je to ujedno prostor profesionalnog rizika tuženika, za koji on  kao poslodavac snosi odgovornost, odnosno da tuženik nije dokazao tužiteljevo nemarno postupanje, hodanjem preko kolosijeka.

 

K tome zaključuje da tuženik, iako je teret dokaza bio na njemu, nije tijekom postupka dokazao tvrdnju o postojanju isključive odgovornosti tužitelja, kao što nije dokazao niti postojanje činjenica na temelju kojih bi eventualno mogao izbjeći svoju odgovornost.

 

Polazeći od tih okolnosti, imajući u vidu značaj i težinu ukupnih posljedica na tužiteljevo zdravlje u tjelesnoj i duševnoj sferi, vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, ali i o aspektima tužiteljeve osobnosti, posebno o životnoj dobi, stupnju zdravstvenog oštećenja, odnosno ograničenja životnih aktivnosti te pojavnih oblika kroz koje se ograničenje manifestira, tužitelju utvrđuje pravo na pravična novčana naknada štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 12.300,00 kuna.

 

Do tog iznosa sud prvog stupnja dolazi nakon što prethodno utvrđuje da je tužitelju isplaćeno 30.532,63 kune od strane osiguravajućeg društva A. Z. d.d., tako što je žalitelj plaćao premiju za to osiguranje iz svojih sredstava pa stoga taj primljeni iznos uračunava u dosuđeni iznos neimovinske štete. Međutim, ne ukupni iznos dosuđene neimovinske štete, već samo onog dijela koji se odnosi na kvalifikatornu okolnost smanjenja životne aktivnosti koja je, prema mišljenju vještaka medicinske struke, ocijenjena u omjeru od 7%. To znači da od dosuđenog iznosa 7.000,00 kn,  priznatog na ime smanjenja životne aktivnosti, sud prvog stupnja tužitelju oduzima isplaćeni iznos od 30.532,63 kune i zaključuje da po toj kvalifikatornoj okolnosti tužitelj ne ostvaruje pravo na isplatu naknade štete.

 

Neosnovano žalitelj žalbom upire na propuste prvostupanjskog suda koji bi proizlazili iz motrišta da je tužitelj isključivo sam odgovoran za nastalu štetu, da se nije smio kretati po kolosjeku, jer da je kao kontrolor lokomotiva trebao sjediti u uredu niti iz toga da je tuženik ne odgovora za stanje kolosjeka, jer je sud prvog stupnja na sve to detaljno i iscrpno odgovorio prvostupanjskom presudom

 

Ne nalazi se prijepornim da tuženik kao poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti i da on svojim žalbenim navodima to nije doveo u pitanje, kao što nije niti dokazao postojanje razloga za svoju ekskulpaciju, koja bi polazila od toga da je tužitelj sam skrivio štetu koju je pretrpio. Tuženik nije doveo u pitanje činjenično i pravno utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije imao drugog načina da dođe do mjesta na kolosijeku koje u naravi predstavlja njegov radni prostor i sastavni je dio procesa rada, u okviru kojeg poslodavac treba snositi odgovornost za neadekvatne i po zdravlje opasne uvjete, o kojim prvostupanjski sud pravilno elaborira svoju argumentaciju. Ako su poslovi tužitelja podrazumijevali praćenje manevra premještanje lokomotiva i vagona s jednog kolosijeka na drugi i ako je to tražilo od njega da dođe do mjesta premještanja, a time i da prelazi preko kolosijeka, onda se žalitelj kao poslodavac ne može izgovarati na to da je netko drugi trebao održavati čistim kolosijeke i željezničke pragove. Utoliko prvostupanjski sud pravilno prosuđuje da to predstavlja tužiteljev radni prostor u kojem rizik neadekvatnosti i nesigurnosti kretanja, s aspekta mogućeg povrjeđivanja, spada u domenu i rizik poslodavca.

 

Sud osim u okviru odredbi ZZR-a, kojima se nameće obveza poslodavcu da zaposleniku koji je pretrpio štetu na radu ili u svezi s radom nadoknadi tu štetu, odgovornost tuženika cijeni i po općim propisima obveznog prava, odnosno odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a iz koje proizlazi dužnost nadoknade prouzročene štete pod uvjetom da štetnik ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Sasvim izvjesno i prema motrištu ovog suda, vodeći računa o utvrđenim okolnostima, kao i sadržaju odredbi čl. 15., odnosno čl. 17. ZZR-a, sud prvog stupnja, ne dovodeći u pitanje dužnost poslodavca da osigura sigurnost sredine u kojoj radnik radi, ali i obvezu radnika da postupa s oprezom, u konačnici pravilno zaključuje da tužitelj svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štetnog događaja.

 

Na to se nadovezuje ispravno citiranje odredbi ZOO-a vezanih uz pravo osobnosti i njegovu povredu, kao prava koje svaka fizička osoba ima kada je riječ o zaštiti njezinih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, kod čega pod tim pojmom treba razumijevati pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime i druga prava (čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a). Istovremeno, šteta podrazumijeva umanjenje nečije imovine kao obične štete, sprječavanje njezina povećanja kao izmakle koristi i povredu prava osobnosti kroz institut neimovinske štete (čl. 1046. ZOO-a), što u konačnici, u slučaju prava osobnosti, pod uvjetom da sud utvrdi kako ta težina, okolnosti i povrede opravdavaju, može, kao što je to u ovom slučaju riječ, rezultirati dosudom pravične naknade, nezavisno ili uz naknadu imovinske štete (čl. 1100. st. 1. ZOO-a). To onda podrazumijeva i to da sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade mora voditi računa o jačini i trajanju pojedinih elemenata intenziteta povrede izazvanih fizičkom boli, duševnom boli i strahu, sa svrhom određenja cilja kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ni na koji način ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 2. ZOO-a). U to svakako spada i ograda da tužitelj ne može, pod određenim uvjetima, ostvariti pravo na dvije naknade za isti štetni događaj.

 

Na opisani način tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu neimovinske štete po osnovu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, jer povreda takvog prava proizlazi iz čl. 19. ZOO-a, a došlo je do tjelesnog oštećenja i povrede duševnog zdravlja neke fizičke osobe, odnosno može se utvrditi da je objektivno nastala neimovinska šteta u smislu prethodno citirane odredbe čl. 1046. ZOO-a. U tom smislu sud se poslužio suradnjom sa stručnjacima odgovarajućeg područja (medicinske struke), koji raspolažu potrebnim stručnim znanjem, da bi sudu pomogli utvrditi u kojem stupnju težine povrede osobnosti u konkretnom slučaju se radi, premda odluka suda o iznosu novca za naknadu počiva u konačnici na slobodnoj prosudbi samog suda.

 

Sasvim drugačija ocjena izvedenih dokaza i izvođenje drugačijih činjeničnih zaključaka od strane žalitelja, kada je u pitanju ne samo utvrđenje odgovornosti poslodavca, nego i visine štete, nisu doveli u pitanje pravilan zaključak prvostupanjskog suda koji ispravno polazi od temeljne pretpostavke, da je poslodavac dužan osigurati ispravnost mjesta za rad, uvažavajući pravila struke, ali i obveze koje proizlaze iz opisa radnog mjesta tužitelja.

 

Time se ujedno nalazi potpuno neosnovanim zaključak tuženika o njegovoj potpunoj ekskulpaciji za štetu koju je tužitelj pretrpio, jer se ne radi o radnjama oštećenika ili treće osobe koju on kao poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice, sukladno svojoj obvezi održavanja ispravnosti sredstava i mjesta za rad, nije mogao predvidjeti.

 

Međutim, pogrešno sud prvog stupnja tumači činjenicu da je tužitelju, po osnovu zaključene police osiguranja radnika i članova udruga od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) br. 1510-171766745, koja je bila na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, isplatom iznosa od 30.532,63 kn, namiren samo onaj dio neimovinske štete koji proizlazi iz kvalifikatorne okolnosti smanjenje životne aktivnosti. Po toj kvalifikatornoj osnovi sud prvog stupnja tužitelju priznaje, u ovom postupku, pravo na naknadu u visini od 7.000,00 kn.

 

U ovom dijelu treba obratiti pažnju na ključna pitanja, a to su je li za štetu odgovoran poslodavac zaključio ugovor o kolektivnom osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, plaća li se premija za to osiguranje novčanim sredstvima od strane tvrtke, odnosno poslodavca, te je li radnik ostvario s osnova te police kolektivnog osiguranja od nesretnog slučaja naknadu. Pozitivni odgovor na svako od tih pravnih pretpostavki, koji proizlazi iz činjeničnih i pravnih utvrđenja ovog spora, upućuju na normativni sadržaj odredbe čl. 972. ZOO-a i daju za pravo žalitelju kada tvrdi da pravičnu novčanu naknadu može činiti samo razlika između ostvarene naknade po tom kolektivnom osiguranju radnika i punog iznosa koji je sud utvrdio pravičnom naknadom za pretrpljenu neimovinsku štete.

 

Kod toga treba voditi računa i o tome da bez obzira na to što je prema toj polici osiguranja jedan od osiguranih rizika trajni invaliditet, s koje osnove je isplaćen iznos naknade neimovinske štete od strane osiguratelja tužitelju kao osiguraniku, ne može se to promatrati isključivo kroz pojedine kvalifikatorne okolnosti (fizički bolovi, strah, umanjenje životnog i radnog aktivitete odvojeno jedno od drugog, kao zasebne stavke neimovinske štete), kako to prosuđuje prvostupanjski sud, jer to ne predstavlja samostalni oblik naknade štete i u okviru instituta povrede prava osobnosti, kao neimovinske štete ne može se posebno izdvojiti niti posebno vrednovati. Ono što su za sud prvog stupnja kvalifikatorne okolnosti, zajedno s ostalim oblicima, koji su u naravi do 1. siječnja 2006. godine predstavljali samostalne oblike nematerijalne štete, sada u svojoj cjelovitosti određuje pravnu osnovu za dosudu prava i visinu naknade neimovinske štete i ne mogu se odvojeno razmatrati niti vrednovati.

 

To znači da objekt štetne radnje, za koju tužitelj traži zaštitu, je osobno neimovinsko dobro zaštićeno pravom osobnosti za koje mu je usvajanjem objektivne koncepcije pojma neimovinske štete, kao povrede prava osobnosti, priznato pravo na novčanu satisfakciju. Pri odlučivanju o visini te pravične novčane naknade sud, pored težine povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja, vodi računa i o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, ali ih ne može posebno izdvajati niti posebno cijeniti.

 

Dakle, za dosudu pravične novčane naknade nisu pretpostavka fizičke ili duševne boli te strah. Njih sud uzima u obzir tek kao parametre isključivo pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, ako su izazvani povredom prava osobnosti u relevantnom intenzitetu i trajanju, na  način kako je to definirano čl. 1100. st. 2. ZOO-a.

 

Uplata premije osiguranja od nezgode isključivo iz sredstva poslodavca, ne dozvoljavaju tužitelju kao radniku da kumulira odštetni zahtjev prema poslodavcu i iznos odštete koji mu je po toj polici isplaćen, jer mu je poslodavac osiguravajući ga od nezgode svojim sredstvima pružio mogućnost da ostvari pravo na odštetu pa onda tužitelj nema pravo od poslodavca ostvariti dvostruku naknadu. Tužitelju je po polici osiguranja za predmetni štetni događaj isplaćena veća naknada od one koju je sud prvog stupnja utvrdio primjerenom i bio spreman dosuditi mu je.

 

Iz tih razloga, s gledišta ovog suda, isplatom štete po njegovom zahtjevu, tužitelj je namiren po ovom štetnom događaju i zato ne može u ovoj parnici ostvariti pravo na dvostruku naknadu.

 

Iz tih je razloga, u skladu s čl. 373. a ZPP-a presuđeno kao u izreci presude.

 

Rezultat toga je odluka o troškovima postupka prema čl. 164. st. 4. ZPP-a, u vezi čl. 154. at. 1. i 2. te čl. 155. ZPP-a, zbog čega je tužitelj u obvezi tuženiku nadoknaditi troškove parničnog i žalbenog postupka, sukladno njegovom uspjehu u ovom sporu.

 

Zato je prema čl. 380. tč. 3. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

U preostalom dijelu, koji nije zahvaćen žalbom tuženika, presuda i rješenje suda prvog stupnja ostaju neizmijenjeni.

 

U Rijeci 25. studenog 2016. godine