Broj: Gž-256/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., E. R., …, OIB … zastupanog po odvjetnicima iz OD V. i partneri iz R., protiv tuženice M. T. (ranije P.) iz R., …, OIB …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. Povrv-2639/2015 od dana 23. studenoga 2015. god., dana 29. studenoga 2016. god.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se p o t v r đ u je presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Povrv-2639/2015 od dana 23. studenoga 2015. god.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, toč. I. izreke, održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Ć. iz R., posl. br. Ovrv-950/15, od 11. ožujka 2015. god. kojim se nalaže tuženici da isplati tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 6.204,44 kn sa zateznom kamatom, kao u tom dijelu izreke kao i u dijelu kojim su odmjereni troškovi ovršnog postupka u visini iznosa od 1.287,50 kn sa zateznom kamatom s tijekom i po stopi kao u tom dijelu izreke. Toč. II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.643,75 kn.

 

Protiv te presude žali se tuženica pozivajući se na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("N.N." br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, u daljnjem tekstu ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 457. ZPP-a.

 

U podnesenoj žalbi u bitnome tvrdi da iz pobijane presude ne proizlazi dokazanim da je ona samovoljno svoj stan priključila na mrežu tužitelja niti da joj je poznata niti jedna činjenica vezana uz takvo postupanje pa niti da bi djelatnici tužitelja bili u njezinom stanu i ustanovili bilo kakve njezine protupravne radnje vezane uz priključenje odnosno isključenje na mrežu tužitelja. Ističe da je prvostupanjska presuda proturječna i to u dijelu obrazloženja u kojem se navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju s osnove dugovanja uslijed neplaćanja naknade za utrošak električne energije temeljem ugovornog odnosa među strankama, već da se radi o dugovanju koje je posljedica neovlaštenog korištenja električne energije. Nastavno, ističe kako zastarni rokovi nisu prekinuti. Prigovara i odluci o troškovima postupka.

 

Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Kod donošenja pobijane odluke nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2. 4., 8., 9. i 11. ZPP-a zbog kojih se presuda u sporovima male vrijednosti može pobijati, u smislu odredbe čl. 467. ZPP-a, a na koje žalbene razloge žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Presuda nije nerazumljiva niti proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu ne radi o potraživanju s osnova dugovanja uslijed neplaćene naknade za utrošak električne energije temeljem ugovornog odnosa među strankama, već da se radi o dugovanju tuženice koje je posljedica neovlaštenog korištenja električne energije samovoljnim priključenjem na mrežu tužitelja nakon što je tužitelj, uslijed nepodmirenog dugovanja, s tuženicom raskinuo ugovorni odnos. Dakle, utvrdio je da se radi o novčanoj tražbini po osnovi neplaćene naknade za utrošenu električnu energiju za nekretninu na adresi …, R. (treći kat, stan …), za razdoblje od 15. studenoga 2012. do 16. kolovoza 2014. god., u ukupnom iznosu od 6.204,44 kn. Nastavno je utvrdio da je stan tuženice u dva navrata isključen iz napona zbog neplaćanja usluga tužitelju. Daljnje je utvrđenje prvostupanjskog suda da se na konkretan slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a obzirom se ovdje radi o institutu sjecanja bez osnove iz čl. 1110. i 1111. Zakona o obveznim odnosima („NN“ br. 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu ZOO-a). Kako je ovršni prijedlog podnesen dana 11. ožujka 2015. god., a potraživanje tužitelja odnosi se na period od 15. studenoga 2012. do 16. kolovoza 2014. god., da nije protekao petogodišnji rok zastare, niti u odnosu na najstarije dospjelo potraživanje tužitelja. Zaključno je utvrdio da tuženica nije dokazala da bi predmetno dugovanje podmirila dok je tužitelj svoje potraživanje dokazao relevantnom dokumentacijom stoga je temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a udovoljio zahtjevu tužitelja u cijelosti. Na dosuđeni iznos naknade obvezao je tuženicu na isplatu zatezne kamate, primjenom odredbe čl. 29. ZOO-a. Odluku o parničnom trošku, sud prvog stupnja donio je na temelju odredbe čl.154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

Pravilno je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

 

Činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda koje se temelji na materijalnoj dokumentaciji opravdava zaključak suda o obvezi tuženice na isplatu pobijanom presudom utvrđenog iznosa. Sadržaj dokumentacije opravdava zaključak prvostupanjskog suda o neovlaštenom priključenju tuženice na elektroenergetsku mrežu tužitelja. Osim toga  žalbeni sud u sporovima male vrijednosti nije ovlašten ispitivati činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda.

 

Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud temeljem  činjeničnog utvrđenja o nezakonitom priključenju mjernog mjesta tuženice na elektroenergetsku mrežu tužitelja obvezao tuženicu na isplatu naknade za korištenje električne energije primjenom odredbe o stjecanju bez osnove.

 

Naime, člankom 1110. st. 1. ZOO-a propisana je situaciju kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom  2. istog članka regulirano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a koji stavak se ima primijeniti u konkretnoj situaciji budući da je tuženica samovoljnim i neovlaštenim priključivanjem svoga mjernog mjesta (izvršena radnja) na elektroenergetsku mrežu tužitelja za sebe stekla korist u vidu potrošene električne energije bez odobrenja isporučitelja električne energije (tužitelja) pa je, s obzirom na navedeno, dužna naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja proizašlom iz izvanugovornog obveznopravnog odnosa (instituta stjecanje bez osnove), a ne potraživanja s osnova dugovanja uslijed neplaćene naknade za utrošak električne energije temeljem ugovornog odnosa među strankama, to je utvrđenje prvostupanjskog suda da se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok pravilno pa je žalbeni navod da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri analizirao zastarne rokove u potpunosti neosnovan.

 

Pravilno su utvrđeni i troškovi postupka tužitelja, primjenom odredbe čl. 154. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

 

U odnosu na žalbeni navod tuženice kako prvostupanjski sud nije, tijekom postupka, cijenio njezine navode, već isključivo tužiteljeve, valja istaknuti kako tuženica nije dokazala da bi predmetno potraživanje podmirila, a teret dokaz te tvrdnje bio je upravo na njoj dok je tužitelj relevantnom dokumentacijom dokazao da se tuženica samovoljno i neovlašteno priključivala na njegovu elektroenergetsku mrežu. Stoga, je tuženici pravilno naložena isplata tražbine, održavanjem na snazi rješenja o ovrsi te su žalbeni navodi iste kojima se osporava činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda neosnovani.

 

Iz navedenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

 

U Rijeci, 29. studenoga 2016. god.