Broj: Gž-1749/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. K. B. OIB: …, 2. mldb. M. B. i 3. mldb. L. B., svi iz K., drugotužitelj i trećetužiteljica zastupani po prvotužiteljici M. K. B., kao majci i zakonskoj zastupnici, a ista zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika 1. HEP – OPERATOR DISTRIBUCIJSKOG SUSTAVA d.o.o. Z., OIB: …, E. R. iz R. i 2. D. Š. OIB: …, iz R., zastupan po punomoćniku G. C., odvjetniku iz R. te umješača na strani prvotuženika C. O. d.d. Z. OIB: …, zastupan po punomoćnicama iz Zajedničkog  odvjetničkog društva B. Š., T. Z. J. i A. J., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3993/2011 od 25. listopada 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 30. studenog 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

             

I              Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane te se p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3993/2011 od 25. listopada 2013. godine u točkama 1., 2., i 3. izreke.

 

II              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se   p o t v r đ u j e  presuda suda prvog stupnja u točki 4. izreke u dijelu kojim su tužitelji odbijeni sa zatraženom visinom stope zatezne kamate i zatraženim troškovima postupka preko dosuđenog iznosa.

 

              III              Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja  p r e i n a č a v a  se presuda suda prvog stupanja u točki 4. izreke u dijelu kojim su tužitelji odbijeni sa zahtjevom da im tuženici troškove postupka nadoknade solidarno i sudi:

 

Nalaže se tuženicima da tužiteljima solidarno isplate troškove postupka iz točke 3. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3993/2011 od 25. listopada 2013. godine.

 

              IV              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženicima da prvotužiteljici M. K. B. (dalje u tekstu prvotužiteljica) osnovom naknade neimovinske štete zbog gubitka bliskog srodnika solidarno isplate novčani iznos od 220.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na isti po stopi od 14 % godišnje od dana 17. travnja 2009.g. do 30. lipnja 2011.g. a od 01. srpnja 2011.g. do dana namirenja po stopi od 12% godišnje, u roku od 15 dana.

 

Točkom 2. izreke naloženo je tuženicima da drugotužitelju mldb. M. B. (dalje u tekstu drugotužitelj) i trećetužiteljici mldb. L. B. (dalje u tekstu trećetužiteljica)  osnovom naknade neimovinske štete zbog gubitka bliskog srodnika solidarno isplate novčane iznose od 220.000,00 kn ponaosob, zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na iste po stopi od 14 % godišnje od dana 17. travnja 2009.g. pa do 30. lipnja 2011.g. a od 01. srpnja 2011.g. do dana namirenja po stopi od 12% godišnje, u roku od 15 dana.

 

U točki 3. izreke naloženo je tuženicima da tužiteljima podmire nastale parnične troškove u iznosu od 95.875,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Točkom 4. izreke odbijeni su tužitelji sa zahtjevom u dijelu zatražene visine stope zatezne kamate i dijelu zatraženih troškova parničnog postupka, a preko dosuđenog im iznosa.

 

Protiv presude žalbu podnose sve stranke.

 

Tužitelji pobijaju odbijajući dio presude iz točke 4. izreke pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka te na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta ZPP). Predlažu preinačiti pobijani dio presude te tuženicima naložiti da tužiteljima solidarno naknade cjelokupne troškove postupka uključujući i trošak žalbe.

 

Prvotuženik HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. (dalje u tekstu prvotuženik) te drugotuženik D. Š. (dalje u tekstu drugotuženik) odvojene žalbe podnose protiv točki 1., 2. i 3. izreke presude pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači te odbije tužbeni zahtjev uz nalaganje tužiteljima da tuženicima nadoknade troškove postupka uključujući i troškove sastava žalbi tuženika, podredno predlažu presudu u pobijanom dijelu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe tuženika nisu osnovane dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženici solidarno naknade pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika sukladno odredbi čl. 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11- dalje u tekstu ZOO) kao članovima uže obitelji pok. V. B..

 

Nesporna je činjenica da je pok. V. B. smrtno stradao uslijed električnog udara dana 03. srpnja 2007.g. u R., na plaži na P., u vlastitom pokretnom ugostiteljskom objektu (metalnoj prikolici) gdje se bavio pružanjem ugostiteljskih usluga kao vlasnik obrta Caffe bar N. treću ljetnu sezonu zaredom. Nije sporna aktivna legitimacija tužitelja kao ovlaštenika prava za naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika i to prvotužiteljice kao supruge pok. V. B., a drugo i treće tužitelja kao djece istog.

 

U provedenom prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

 

- pok. V. B. je 14. svibnja 2007.g. podnio prvotuženiku HEP-u Zahtjev za izdavanje prethodne elektroenergetske suglasnosti (dalje u tekstu Zahtjev);

- radnik prvotuženika P. S. kao koordinator za priključke dodijelio je predmetni Zahtjev tehničaru priključaka L. B., čiji je zadatak nakon izvida na terenu sačiniti troškovnik, ugovor o priključenju i elektroenergetsku suglasnost za objekt;

- 16. svibnja 2007.g. prvotuženik je izdao Elektroenergetsku suglasnost za privremeni priključak (dalje u tekstu Elektroenergetska suglasnost) u kojoj su navedeni tehničko-energetski uvjeti u kojima je, između ostalog, određena obveza predniku tužitelja da ormar za privremeni priključak mora biti u izolacijskoj izvedbi, da mora osigurati zaštitu od indirektnog dodira TT sustavom razvoda i zaštitnim uređajem dif. struje uz obvezatnu izvedbu temeljnog uzemljivača i glavnog izjednačenja potencijala;

- istoga dana prvotuženik kao isporučitelj je s prednikom tužitelja kao naručiteljem sklopio Ugovor o priključenju (dalje u tekstu Ugovor o priključenju) iz kojega u čl. 3. proizlazi da radi priključenja građevine, tj. pokretnog ugostiteljskog objekta na el. mrežu distribucije potrošač je dužan završiti instalaciju i predati obrazac Prijave instalacije, dok je u čl. 4. ugovoreno da će elektromontažne radove na izgradnji priključka iz toga ugovora izvoditi isporučitelj (prvotuženik), a građevinske radove naručitelj (pok. V. B.);

- 01. lipnja 2007.g. elektroinstalater D. Š., ovdje drugotuženik, kao vl. samostalnog obrta „E.“ izvršio je radnje pripreme objekta za priključenje te je istog dana sačinio Prijavu instalacije (dalje u tekstu Prijava instalacije) u kojoj je ovjerio da je prijavljena instalacija izvedena prema projektu s propisanim materijalom te da izvedba u potpunosti odgovara propisima standarda, zahtjevima naručitelja i uvjetima danim u Elektroenergetskoj suglasnosti te da u skladu s postojećim propisima odgovara moralno i materijalno te izjavljuje da se instalacija na njegovu odgovornost može staviti pod napon;

- 06. lipnja 2007.g. radnici prvotuženika su osnovnom radnog naloga izveli priključak za predmetni objekt;

- 08. lipnja 2007.g., iako nije izvršen pregled niti zaprimanje mjernog mjesta po tehničaru za priključak L. B., drugotuženik D. Š. je po usmenom dopuštenju P. S., koristeći „master ključ“ kojeg duži kao radnik prvotuženika, izvršio uključenje električne energije do OPP ormarića te je nastavno izvršio priključenje navedenog objekta na elektroenergetsku mrežu;

- 27. lipnja 2007.g. prvotuženik i pok. prednik tužitelja su sklopili Ugovor o opskrbi el. energijom i korištenju mreže (dalje u tekstu Ugovor o opskrbi);

- nekoliko dana prije štetnog događaja dvije gošće predmetnog ugostiteljskog objekta su se požalile članovima obitelji tužitelja da se na objektu „osjećaju trnci“;

- 03. srpnja 2007.g. pok. V. B. je telefonski izvijestio drugotuženika „da nešto pecka“ u objektu, na što ga je drugotuženik upozorio da isključi struju te je s kolegom  T. F. krenuo ka objektu vidjeti o čemu se radi od čega je odustao nakon što ga je pok.V. B. obavijestio da je osobno uklonio kvar;

- 03. srpnja 2007.g. V. B. smrtno je stradao uslijed električnog udara kada je bosom nogom dotaknuo rudu objekta u kojem je bilo električnog napona kao i u svim metalnim dijelovima objekta tzv. masi;

- povodom ovog događaja protiv radnika prvotuženika P. S., L. B. i D. Š. (drugotuženik) proveden je disciplinski postupak nakon kojeg su u odnosu na imenovane osobe donesene Odluke o otkazu Ugovara o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (za radna mjesta s nižim koeficijentom) te je protiv drugotuženika u tijeku je kazneni postupak pred istom sudom poslovni broj K-416/2010 radi učina kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz odredbe čl. 222. st. 4. Kaznenog zakona.

 

Iz provedenog tehničkog vještačenja po Centru za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ MUP RH sud prvog stupnja utvrđuje da je izvedba privremenog priključka na objektu u odnosu na tehničko energetske uvjete iz Elektroenergetske suglasnosti izdane po prvotuženiku bila izvršena bez direktno električno spojenih dohvatljivih vodljivih dijelova i bez ugrađene zaštitne strujne sklopke, odnosno da nije bila izvedena sukladno gore navedenim uvjetima već suprotno točki 10. Elektroenergetske suglasnosti, da zbog toga nije provedena zaštita od indirektnog dodira uslijed čega da je zbog kvara na el. instalaciji i/ili instalaciji nekog od el. aparata došlo do spajanja vodiča faze na vodiče uzemljenja el. instalacije u objektu što je električni napon trajno dovelo u sve metalne dijelove tzv. masu pa tako i na rudu objekta te rezultiralo štetnim događajem.

 

Na temelju prednjeg činjeničnog utvrđenja te nesporne činjenice da je šteta nastala u vezi s opasnom stvari (električnom energijom) sud prvog stupnja utvrđuje da odgovornost oba tuženika treba promatrati kroz odredbe čl. 1063. i 1064. ZOO-a o objektivnoj odgovornosti.

 

U tom pravcu zaključuje da je prvotuženik odgovoran kao ovlaštenik distribucije struje te da je kao takav imatelj opasne stvari a zbog činjenice da distribuira struju, isti obavlja opasnu djelatnost zbog čega odgovara po objektivnom načelu.

 

Sud dalje zaključuje da po istom objektivnom principu odgovara i drugotuženik zbog činjenice što je isti kao vlasnik obrta koji se bavi postavljanjem elektroinstalacija, što također predstavlja opasnu djelatnost, u Prijavi instalacije ovjerio ispravnost iste a provedenim elektroenergetskim vještačenjem je utvrđeno da upravo zaštita od indirektnog udara nije valjano funkcionirala. Nalazeći kako je u konkretnom slučaju drugotuženik, osim kao radnik prvotuženika, postupao i kao privatni elektroinstalaterski obrtnik kojeg je kao takvog  angažirao pok. V. B., sud kao neosnovan otklanja prigovor drugotuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji kao i tvrdnje da bi u ovom slučaju trebao odgovarati samo prvotuženik kao poslodavac po odredbi čl. 1061. st. 1. ZOO-a.

 

Prvostupanjski sud nalazi da je došlo do propusta oba tuženika čije odgovornosti se preklapaju budući da je prvotuženik po ovlaštenim radnicima odredio uvjete za priključenje objekta, ali ih nije kvalitetno provjerio prije puštanja napona dok je drugotuženik obavio tehnički pripremni dio za priključenje kao obrtnik te je ovjerio ispunjenost zahtijevanih uvjeta u Prijavi instalacije.

 

Sud je otklonio kao neosnovane prigovore prvotuženika da bi odgovornost, barem djelomična, za smrtno stradavanje od električnog udara ležala na pok. V. B. zbog činjenice što je bio bosih nogu na mokroj metalnoj površini ugostiteljskog objekta odnosno zbog kvara na instalaciji električnog aparata u okviru ugostiteljskog objekta ili zbog nedostatka FID-ove sklopke za što bi odgovarao sam vlasnik objekta. U tom pravcu po provedenom vještačenju Zavoda za elektroenergetiku Tehničkog fakulteta u R. prvostupanjski sud utvrđuje da ove činjenice nisu utjecale na povećanje vjerojatnosti za nastajanje smrtne posljedice a sve zbog opisanih i utvrđenih nedostatka na sustavu zaštite od indirektnog napona dodira u TT sustavu.

 

Stoga sud zaključuje da tuženici nisu dokazali postojanje niti jednog od ekskulpacijskih razloga predviđenih odredbom čl. 1067. st. 2. 3. i 4. ZOO-a.

 

Kako za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi a za štetu koju je prouzročilo više osoba odgovaraju solidarno svi sudionici temeljem odredbe čl. 1107. st. 1. ZOO-a, to prvostupanjski sud zaključuje da je obveza prvo i drugotuženika solidarna.

 

Daljnjom primjenom odredbi čl. 19., čl. 1100. i čl. 1101. st. 1. ZOO-a sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cjelokupno zatraženom iznosu od 220.000,00 kn za svakog od tužitelja s pravom na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate primjenom odredbi čl. 29. i čl. 1103. ZOO-a dok odluku o troškovima postupka donosi ne temelju čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Konačno, sud je odbio tužitelje s dijelom zahtjeva zatražene visine stope zatezne kamate i dijelom zatraženih troškova parničnog postupka a preko dosuđenog u točkama 1., 2, i 3. izreke presude kao i sa zahtjevom da tuženici troškove postupka nadoknade solidarno (iako se to izričito ne navodi u izreci presude).

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem presude bila počinjena neka od tih povreda kao niti povreda iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju u žalbi upiru stranke jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.

 

Prvotuženik žalbom ukazuje da je u predloženom tužbenom zahtjevu stajalo da se  isplata naloži „tužiteljima“ te da je u uvodu tužbe i podnesaka stajalo prezime prvotužiteljice „K.“ a da je sud prvog stupnja odlučio protivno opisanim traženjima tužitelja. Ovdje treba reći da se radilo o očitim omaškama u pisanju tužbe, što je sud prvog stupnja uvidio te u pobijanoj presudi pravilno naznačio prezime prvotužiteljice K. kako se ista predstavila prilikom davanja stranačkog iskaza te je pravilno isplatu naložio tuženicima. Na taj način, protivno žalbenim navodima prvotuženika, sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev niti počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

 

Što se tiče žalbenog navoda prvotuženika da točkom 3. izreke presude tuženicima nije naložena solidarna isplata troškova postupka, a imajuću u vidu da je takva solidarnost u interesu tužitelja, tada se radi o žalbenom navodu koji se prvotuženika ne tiče, pa ga isti neosnovano ističe, time da će o solidarnosti snašanja troškova biti riječi u nastavku obrazloženja po žalbi tužitelja.   

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U ovoj fazi žalbenog postupka još uvijek je sporan osnov odgovornosti oba tuženika za predmetni štetni događaj kao što je sporno i pitanje postojanja razloga za potpuno ili djelomično oslobođenje tuženika od odgovornosti.

 

Tuženici u podnesenim žalbama ponavljaju prigovore i pravne stavove koje je sud prvog stupnja kao neosnovane otklonio s obrazloženjem koje je u svemu prihvatljivo ovome sudu.

 

Žalbom prvotuženika osporava se pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju objektivne odgovornosti ovog tuženika. U tom pravcu prvotuženik ističe da je vještačenjem utvrđeno kako je do strujnog udara došlo zbog kvara na električnoj instalaciji ili vjerojatnije na instalaciji nekog od električnih aparata (trošila) pa pozivom na odredbe Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom („NN“ 14/06 - dalje u tekstu Opći uvjeti) ukazuje na potrebu razlikovanja priključka od instalacije. Pojašnjava kako je priključak u domeni djelovanja prvotuženika prema čl. 2. st. 1. toč. 18. i 29., čl. 73. st. 3. i 4. i čl. 74. Općih uvjeta koje je prvotuženik u potpunosti ispoštovao dok niti jednom odredbom da nije propisano da je prvotuženik obvezan provjeravati kvalitetu izvedenih radova na instalacijama. U pogledu instalacija (električne instalacije, zaštitni uređaji i trošila) prvotuženik ističe da prema čl. 2. st. 1. toč. 4., čl. 62. st. 1. i čl. 63. st. 3. Općih uvjeta za njihovu sigurnost, pogon i tehničku ispravnost odgovara kupac odnosno potrošač a ne prvotuženik koji na instalaciji ne izvodi nikakve radove. Kupac je u tom pogledu dužan angažirati treće za to ovlaštene osobe - elektroinstalatere, što je u konkretnom slučaju bio drugotuženik. Dalje se žalbom tvrdi kako niti iz postupanja radnika prvotuženika ne može za istog proizlaziti odgovornost za predmetni štetni događaj jer da P. S. nije imao ovlasti davati usmene naloge drugotuženiku, a to što L. B. nije javio nadređenim da je navedeni objekt priključen na električnu energiju mimo njega, bez potrebne dokumentacije i bez ugrađenog „limitatora“ da nije ni na koji način utjecalo na smrtno stradavanje pok. B.. Za drugotuženika se u žalbi navodi kako isti radnju priključenja od glavnog osigurača na ormariću privremenog priključka do ugostiteljskog objekta nije izvršio kao radnik prvotuženika jer to inače nije u domeni njegova rada pa smatra da se radi o postupanju treće osobe čijim radom je nastala šteta. Nastavno se žalbom prvotuženika osporava zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti činjenice da je šteta nastala radnjom samog oštećenika pored utvrđenja da je predmetne prilike kvar nastao na instalaciji za koju odgovara pok. B. koji je k tome bio bosih nogu na mokroj metalnoj podlozi, čime da je vlastitim postupanjem neposredno i izravno prouzročio štetni događaj odnosno barem značajno pridonio njegovu nastanku. Prvotuženik tvrdi da bi upravo nošenjem obuće od kože, gume ili plastike prednik tužitelja u potpunosti spriječio nastanak štetnog događaja te osporava zaključak prvostupanjskog suda da činjenica što je pok. B. bio bosih nogu na mokroj metalnoj podlozi nije utjecala na povećanje vjerojatnosti za nastanak smrtne posljedice jer da suprotno proizlazi iz vještačenja provedenog na tu okolnost. Dalje  prvotuženik iznosi vlastiti izračun o tome u kojoj je mjeri postupanjem pok. prednika tužitelja povećana vjerojatnost nastanka smrtne posljedice te smatra da kad vještaci to nisu mogli sa sigurnošću utvrditi da je sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog prvotuženika za provođenje vještačenja po drugom vještaku. 

 

Drugotuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda o postojanju uzročno posljedične veze između njegova ponašanja sa štetnom posljedicom. Ukazuje da je uzrok smrti pok. B. bio udar električne energije ali da niti tijekom ovog postupka pa tako niti u kaznenom postupku nije razjašnjeno što odnosno tko je prouzročio udar struje. Dalje tvrdi da uzrok štete nije neispravnost instalacija koje je postavljao drugotuženik već neispravnost električnih uređaja (najvjerojatnije frižidera) te nefunkcionalnost i neispravnost razvodnog ormarića koje su od prije vlasništvo pok. B. te ih drugotuženik nije postavljao. Ističe kako sud ne cijeni činjenicu da mu se pok. B. potužio na „peckanje struje“ kod rada s frižiderom, koji je problem je drugotuženik krenuo provjeriti od čega je odustao tek kada ga je B. izvijestio da je sam otklonio kvar. U navedenom drugotuženik nalazi postojanje suodgovornosti ili isključive odgovornosti pok.B. za štetni događaj jer isti iako nije stručan niti osposobljen za rad s električnim uređajima, ignorirao je činjenicu da sa instalacijama nešto nije u redu te je na kraju odbio intervenciju drugotuženika sam popravljajući kvar.

 

Navedeni žalbeni navodi oba tuženika nisu osnovani.

 

              Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženici bezuspješno prebacuju odgovornost jedan na drugoga, prvotuženik navodima da je kvar nastao na električnoj instalaciji koja prema Općim uvjetima ne pripada području njegova djelovanja i na kojoj je radove izvodio drugotuženik kao treća osoba angažirana po pok. B., što bi bio razlog za oslobođenje odgovornosti iz odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a a drugotuženik navodima da je odgovoran samo prvotuženik kao njegov poslodavac kroz odredbu čl. 1061. st. 1. ZOO-a.

 

Iz provedenog postupka proizlazi da postoji isprepletenost radnji oba tuženika, prvotuženika kao vlasnika opasne stvari (električne energije) koji se bavi opasnom djelatnošću čiji su radnici izvodili poslove na priključenju objekta pok. B. te drugotuženika koji je u tim poslovima sudjelovao u dvostrukoj ulozi i to kao privatni obrtnik koji se bavi opasnom djelatnošću te ujedno i kao radnik prvotuženika. Činjenična utvrđenja provedenog postupka ukazuju da je u takvom djelovanju došlo do propusta na strani oba tuženika, očito u nastojanju da se zbog nastupajuće ljetne sezone ugostiteljski objekt što prije stavi u funkciju, na što je utjecalo i poznanstvo te pok. B. s drugotuženikom i radnikom prvotuženika P. S..

 

Naime, drugotuženik je u Prijavi instalacije ovjerio da je instalacija izvedena prema projektu s propisanim materijalom te da izvedba u potpunosti odgovara propisima standarda, zahtjevima naručitelja i uvjetima danim u Elektroenergetskoj suglasnosti te da u skladu s postojećim propisima odgovara moralno i materijalno te izjavljuje da se instalacija na njegovu odgovornost može staviti pod napon. Nastavno je učinjen propust što je radnik prvotuženika P. S. usmeno dopustio drugotuženiku izvršiti uključenje električne energije do OPP ormarića a koji je nastavno pustio struju i do samog ugostiteljskog objekta, bez da je mjerno mjesto na propisni način zaprimljeno po tehničaru prvotuženika L. B. koji je za to bio određen i koji, nakon utvrđenja da je objekt priključen prije propisnog zaprimanja, o tome nije izvijestio nadređene.

 

Provedenim vještačenjem je utvrđeno da instalacija nije bila izvedena sukladno uvjetima iz točke 10. Elektroenergetske suglasnosti, odnosno da nije provedena zaštita od indirektnog dodira uslijed čega da je zbog kvara na el. instalaciji i/ili instalaciji nekog od el. aparata došlo do spajanja vodiča faze na vodiče uzemljenja el. instalacije u objektu što je električni napon trajno dovelo u sve metalne dijelove tzv. masu pa tako i na rudu objekta.

 

Dakle, neovisno o činjenici gdje je inicijalno došlo do kvara, pa bilo to i na instalaciji za koju je odgovaran sam kupac pok. B., utvrđeno je da je do posljedica štetnog događaja došlo iz razloga što objekt nije imao propisanu zaštitu od indirektnog udara jer na električnoj instalaciji prikolice nije bilo zaštitne sklopke a sabirnica uzemljenja nije bila spojena na vodič uzemljenja. Stoga prema stajalištu ovoga suda, navedeni propusti u postupanju oba tuženika, koji se prvenstveno ogledaju u nedostatku adekvatne provjere učinjenih radova, u relevantnoj su uzročno posljedičnoj vezi sa smrtnim stradavanjem pok. B..

 

Osim toga, utvrđenja koja proizlaze iz provedenog postupka ukazuju na zaključak da tuženici, na kojima je bio teret dokaza za postojanje okolnosti koje bi u potpunosti ili djelomično isključivale njihovu objektivnu odgovornost za štetu, nisu uspjeli dokazati postojanje nekog od ekskulpacijskih razloga iz odredbe čl. 1067. st. 2.,3. i 4. ZOO-a, na koja ponovno neosnovano ukazuju u podnesenim žalbama.

 

U odnosu na žalbene navode prvotuženika koji u tom pravcu ističe činjenicu da je pok. B. predmetne prilike bio bos na mokroj metalnoj podlozi pokretnog ugostiteljskog objekta, treba ukazati da je zaključno mišljenje provedenog vještačenja da je ova činjenica utjecala na povećanje vjerojatnosti za nastajanje smrtne posljedice, kako se to pravilno ukazuje žalbom prvotuženika. Međutim obzirom na veliki broj varijabli čiju vrijednost nije više moguće utvrditi, vještačenjem nije bilo moguće konstatirati u kojoj je mjeri povećana vjerojatnost za nastanak smrtne posljedice. Dakle, provedenim vještačenjem nije isključena mogućnost da do protjecanja struje kroz tijelo pok. B. i njegovog smrtnog stradavanja ne bi došlo u slučaju da je nosio kožnu, gumenu ili plastičnu obuću uobičajenu za ljetno doba i navedeno radno mjesto. Iz provedenog postupka proizlazi da su vještaci s potpunom sigurnošću mogli ustvrditi da do smrtnog slučaja kao posljedice protjecanja struje kroz tijelo pok. B. ne bi došlo jedino u slučaju da je isti u trenutku nastanka nesretnog slučaja na sebi imao zaštitnu odjeću izrađenu i ispitanu prema hrvatskoj normi HRNEN5321: 2008 a u naravi riječ je o gumenim čizmama do koljenja i zatvorenoj zaštitnoj radnoj obući.

             

U odnosu na žalbene navode drugotuženika o postupanju pok. B. nakon što je uočio da sa električnim trošilima u objektu nešto nije u redu, treba reći da je pravilan  zaključak suda prvog stupnja da je drugotuženik kao osoba koja se bavi elektroinstalacijama, dužan pri svome radu upotrijebiti ne samo običnu pažnju koja se od istoga zahtijeva u svezi postupanja s opasnom stvari, već je kao iskusna osoba i dugogodišnji djelatnik na poslovima vezanim uz struju, svjesna opasnosti koje opasna stvar donaša, bio dužan poduzeti povećanu pažnju dobrog gospodarstvenika obzirom da je isti znao ili mogao znati predstojeće opasnosti svojega propuste. Stoga je u tom smislu okolnost da ga je pok. B. kontaktirao radi probijanja struje i "peckanja" na predmetnom objektu, bez obzira na kasniji odustanak od odlaska k istomu, trebalo rezultirati upravo povećanom pažnjom drugotuženika od eventualne opasnosti i drugačijom reakcijom.

 

Protivno žalbenim navodima prvotuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO-a te u skladu s postojećom sudskom praksom odredio i visinu pravične novčane naknade zbog smrti bliskog srodnika od 220.000,00 kn svakome od tužitelja s početkom tijeka zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe što je sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a.

 

   Pravilna je i zakonita odluka i u odnosu na visinu dosuđenog parničnog troška tužiteljima budući je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 3. i  čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12 - dalje u tekstu Tarifa). Osnovano su tužiteljima priznati troškovi prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife za sastav četiri obrazložena podneska a za ostale podneske troškovi prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife jer su podnesci bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je u tom dijelu neosnovana žalba prvotuženika.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja u donošenju odbijajućeg dijela presude sadržanog u točki 4. izreke presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a kao niti povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je u tom dijelu obrazloženje presude moguće ispitati te isto sadrži sve što je zakonom propisano.

 

Imajući u vidu da su tužitelji na dosuđene novčane iznose štete za cjelokupno razdoblje od dana podnošenja tužbe pa do isplate zatražili zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje, proizlazi da su točkom 4. izreke presude odbijeni s dijelom zatražene visine stope zatezne kamate preko stope od 12 % godišnje za period od 01. srpnja 2011.g. do isplate a sve u skladu s izmjenom visine eskontne stope Hrvatske narodne banke prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

 

Jednako tako protivno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja pobijanom točkom 4. izreke presude odbio tužitelje s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka s obrazloženjem da su troškovi previsoko postavljeni (nisu u skladu sa visinom propisanom Tarifom) ili nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužitelji žalbom navode da su njihovi punomoćnici pristupili na 8 ročišta te da su sačinili 13 podnesaka, međutim postavljenim troškovnikom (list 314 spisa) zatražili su naknadu troškova samo za zastupanje na 7 ročišta i za sastav 11 podnesaka, radi čega sud nije niti mogao odlučivati o troškovima koje tužitelji nisu zatražili (još 1 ročište i 2 podneska). Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud za sve zatražene radnje, koje je određeno označio datumima (ročišta i podnesci), priznao tužiteljima troškove a njihovu visinu je valjano obrazložio navođenjem odgovarajućeg tarifnog broja Tarife dok tužiteljima nije priznao jedino troškove za sudske pristojbe jer je prvotužiteljica (za sebe i kao z.z. drugo i treće tužitelja) oslobođena od plaćanja istih.  

 

Osnovano se, međutim, žalbenim prijedlogom tužitelja predlaže tuženike obvezati da solidarno nadoknade tužiteljima troškove postupka, u kojem dijelu je sud tužitelje odbio, iako to izričito nije naveo u odbijajućem dijelu točke 4. izreke presude. Svaka solidarnost je u interesu vjerovnika, u ovom slučaju tužitelja, jer povećava mogućnost stvarnog ostvarenja tražbine. Budući da tuženici kao suparničari solidarno odgovaraju tužiteljima u glavnoj stvari (naknadi neimovinske štete) to sukladno odredbi čl. 161. st. 3. ZPP-a solidarno odgovaraju i za troškove postupka dosuđene tužiteljima.

 

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja, valjalo u tom dijelu presudu preinačiti i tuženicima naložiti da tužiteljima solidarno isplate troškove postupka iz točke 3. izreke pobijane presude.  

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Tužiteljima nije dosuđen trošak sastava žalbe jer su s istom uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu i to samo u pogledu solidarnosti tuženika u snašanju troškova postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

U Rijeci 30. studenog 2016. godine