Broj: Gž-3403/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Zorana Kežića i Nediljke Radić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. N. Š. iz K. B., OIB: ...i 2. V. Š. iz K. B., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku D. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženih 1. N. C., iz Š., OIB: .... i 2. S. K., iz D. L., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćnici I. Ž. Š., odvjetnici iz Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću broj P-57/16 od 1. kolovoza 2016., dana 1. prosinca 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se u cijelosti presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću broj P-57/16-17 od 1. kolovoza 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev koji tužitelji podnose radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji tražeći da je drugotužena dužna trpjeti da se tužitelji za svoje priznato im pravo služnosti kolnika i upisa tog prava u zemljišne knjige, kao i potraživanje izmicanja postavljene željezne ograde prema prvotuženiku, po pravomoćnoj i ovršnoj presudi istog suda broj P-1039/09 od 13. lipnja 2011., ostvari na nekretnini drugotužene upisanoj u zk. ul. 5776 k.o. L., oznake kčbr. 3192/1 kuća broj 103 i dvorište u K. od 149 čhv.

 

Odlukom o troškovima naloženo je tužiteljima naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kuna, dok je u više traženom iznosu zahtjev odbijen.

 

Protiv navedene presude žalbu izjavljuju tužitelji pobijajući istu iz žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. stavak 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/08, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14, dalje ZPP), te predlažu da se odluka preinači i usvoji tužbeni zahtjev.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja usmjeren na pobijanje pravnih radnji dužnika, a nakon što je tuženik 1. po pravomoćnosti presude tadašnjeg Općinskog suda u Zaprešiću br. P-1039/09, potvrđene presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1597/11 od 2. svibnja 2012. kojom je u korist nekretnine vlasništva prednice tužitelja sada pok. M. N., oznake kčbr. 3189/2, upisane u zk.ul. 3935 k.o. L., kao povlasnog dobra utvrđeno postojanje prava služnosti kolnika u dijelu iz presude na teret kčbr. 3192/1, upisane u zk. ul. 5776 k.o. L., u naravi kuća broj 103 i dvorište u K. pod 149 čhv. kao poslužnog dobra, vlasništvo prvotuženika, istu nekretninu Ugovorom o darovanju od 13. lipnja 2012. prenio na svoju kćer drugotuženu, a koja je dužna trpjeti da se predmetno pravo služnosti kolnika i upisa tog prava u zemljišne knjige, kao i izmicanja postavljene željezne ograde ostvari na njoj darovanoj nekretnini.

 

Dakle, kvazipaulijanskom tužbom iz čl. 67. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) traži se od tužene 2. da trpi pravo služnosti na darovanoj joj nekretnini Ugovorom o darovanju od 13. lipnja 2012. od strane njenog oca tuženika 1. koji joj je tu nekretninu darovao nakon pravomoćnosti presude kojom je na istoj priznato pravo služnosti predniku tužitelja. 

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da su tužitelji singularni pravni slijednici pok. M. N., koja je gore navedenom presudom ostvarila stvarno pravo služnosti i pravo uklanjanja željezne ograde u odnosu na poslužnu nekretninu oznake kčbr. 3192/1 koja je predmet darovnog ugovora od 13. lipnja 2012.,

 

- da je darovnim ugovorom prvotuženik darovao svojoj kćeri drugotuženoj, koja je na istoj uknjižila pravo vlasništva, a koji Ugovor je sačinjen po pravomoćnosti presude Općinskog suda u Zaprešiću, kojim je ta nekretnina utvrđena poslužnim dobrom,

 

- da je do sljedništva tužitelja 1. i 2. došlo temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenim sa M. N. pred j. b. E. P. pod brojem OU-36/08 od 31. srpnja 2008.,

 

- da su nakon smrti M. N. tužitelji stekli na jednake dijelove vlasništvo nekretnine oznake kčbr. 3189/2 k.o. L., u čiju korist je citiranom presudom (povlasno dobro) utvrđeno pravo služnosti  kolnika i upis tog prava u zemljišne knjige, te micanja postavljene željezne ograde u odnosu na poslužnu nekretninu oznake kčbr. 3192/1 kuća br. 103 i dvorište u K. od 149 čhv.,

 

- da je otuđenjem nekretnine Ugovorom o darovanju od 13. lipnja 2012. onemogućena tužiteljima uknjižba, a time i stvarna uspostava, prava služnosti utvrđena citiranom presudom, jer ovršna isprava glasi na tuženika 1., a predmetna nekretnina je sada vlasništvo tužene 2.,

 

- da narav tražbine tužitelja nije sukladna tekstu ni smislu odredbe čl. 66. ZOO-a, niti pravnu zaštitu tužitelji mogu ostvarivati tim pravnim putem, jer se radi o nenovčanoj tražbini.

 

Institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji nesumnjivo je važan način očuvanja opravdanih pravnih interesa vjerovnika (tužitelja) u situacijama kada dužnik poduzme određene pravne radnje želeći onemogućiti naplatu dospjelog duga i time oštetiti vjerovnika.

 

Međutim, pogrešan je put pravne zaštite kada tužitelji podnose tužbu za pobijanje dužnikove pravne radnje iako nemaju novčanu tražbinu protiv dužnika, jer im osnovu za to ne daje odredba čl. 66. st. 1. ZOO-a, koja pobijanje dužnikovih pravnih radnji dopušta samo ako vjerovnik prema dužniku ima dospjelu novčanu tražbinu.

 

Naime, odredba čl. 66. st. 1. ZOO-a propisuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. 

 

Za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji trebaju biti ispunjeni kumulativno sljedeći uvjeti: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika, 4. postojanje oštećenja vjerovnika, time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz članka 67. ZOO-a.

 

U pravu je sud prvog stupnja kada navodi da je nedvojbeno kako tužitelji prema tuženiku imaju nenovčanu tražbinu, te da iz stanja spisa neprijeporno proizlazi da se radi o besplatnom raspolaganju prvotuženika prema drugotuženoj, kojim je objektivno onemogućena provedba nenovčane tražbine trpljenja uspostave i uknjižbe stvarne služnosti, kao i činidbe uklanjanja željezne ograde sa služnog puta i da drugotužena kao kćer prvotuženika nije trebala imati saznanja o šteti koja se time nanosi vjerovnicima, jer se to podrazumijeva, temeljem čl. 67. st. 3. ZOO-a, čime je opravdan zaključak prvostupanjskog suda da time nisu ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji  propisanim odredbama čl. 66. – čl. 71. ZOO-a.

 

Time je najblaže rečeno neosnovana žalba tužitelja kada ističu da se actio pauliana, a time i kvazipaulijanska tužba, kojima se pobijaju dužnikove pravne radnje, ne odnosi samo na novčana potraživanja, već na svako potraživanje prema dužniku ili trećim osobama koje se sastoje u trpljenju ili propuštanju. Naime, odredba čl. 66. st. 1. ZOO-a izrijekom govori o dospjeloj tražbini vjerovnika za isplatu, pa bilo kakve ne novčane tražbine ne mogu se pobijati temeljem ovog instituta. Ostali žalbeni navodi samo su puko teoretsko obrazlaganje instituta pobijanja dužnikovih pravnih radnji.

 

Međutim, iako se tužitelji pozivaju na institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji postavljajući kvazipaulijansku tužbu iz čl. 67. st. 3. ZOO-a koja se veže uz odredbu čl. 66. ZOO-a, a time i dospjelost isključivo novčane tražbine, sam tužbeni zahtjev je nerazumljiv, jer ne sadrži sve što je potrebno da bi iz zahtjeva bilo jasno da se tužba odnosi na pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz citiranih zakonskih odredbi ZOO-a,odnosno pobijanje pravnih radnji prvotuženika poduzetih na njihovu štetu.

 

Naime, ako tužitelji traže pobijanje dužnikovih pravnih radnji, dakle pravne radnje tuženika 1. u odnosu na tuženu 2., onda tužba u smislu čl. 109. st. 1. ZPP-a u svome zahtjevu treba sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, odnosno u smislu čl. 186. ZPP-a sadržavati određeni zahtjev u pogledu glavne stvari, uz činjenice na kojima temelje svoj zahtjev i dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

 

Evidentno je da je tužbeni zahtjev u tom dijelu nerazumljiv, jer ne sadrži u pogledu glavne stvari odrednice paulijanske, točnije kvazipaulijanske tužbe obzirom na besplatno raspolaganje između tuženika, o čemu je prvostupanjski sud u presudi morao dati odlučne razloge, koje pak u tome dijelu nije dao, budući se tužitelji pozivaju na taj institut. 

 

Stoga i kako tužitelji postavljenim tužbenim zahtjevom traže da je drugotužena dužna trpjeti uspostavu prava služnosti na darovanoj joj nekretnini u korist nekretnine u njihovom vlasništvu, kako je utvrđeno u drugom,pravomoćno okončanom parničnom postupku, te da su u ostvarenju uknjižbe, a time i stvarnog ostvarenja tog prava tužitelji onemogućeni, postavljeni tužbeni zahtjev time ne sadrži u smislu čl. 109. i 186. ZPP-a odrednice kvazipaulijanske tužbe na koju se tužitelji pozivaju i u odnosu na koju se prvostupanjski sud osvrće, opravdano smatrajući da ne postoji novčano potraživanje tužitelja, pobijana presuda time ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer uopće nema razloga zašto je tako postavljeni tužbeni zahtjev odbijen, budući se njime ne zahtjeva pobijanje dužnikovih pravnih radnji, kako je to tužbom naslovljeno, već isti glasi na uspostavu stvarnog prava služnosti, zbog čega je sud prvog stupnja,odbijajući takav zahtjev,o čemu nije dao nikakve razloge, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, pojednostavljeno rečeno, prvostupanjski sud u obrazloženju presude isključivo obrazlaže da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti, jer se ne radi o novčanoj tražbini tužitelja prema tuženoj 2., čime nisu ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz čl. 66.–71. ZOO-a, a da u razlozima presude ne daje niti jedan razlog zašto odbija tužbeni zahtjev kojim se od tužene 2. zahtjeva trpjeti stvarno pravo koje je tužiteljima po predniku priznato u drugom parničnom postupku.

 

Stoga će u nastavku postupka tužitelji biti pozvani da urede svoju tužbu u smislu čl. 109. i čl. 186. ZPP-a, te ukoliko žele pobijati dužnikovu (tuženika 1.) pravnu radnju, odnosno darovni ugovor prema tuženoj 2. kao trećoj osobi, kojim su onemogućeni u ostvarenju svojih knjižnih prava, u tom smislu urede tužbu na način da zahtjev sadrži odrednice pobojnosti darovnog ugovora u odnosu na nekretninu na kojoj postoji stvarno pravo služnosti i uknjižbu toga prava prema pravomoćnog presudi tadašnjeg Općinskog suda u Zaprešiću P-1039/09, a predmet je tog darovnog ugovora. Nakon toga sud će prvog stupnja, ako tužitelji postavljaju kvazipaulijansku tužbu utvrditi jesu li zadovoljeni uvjeti iz čl. 66. – čl. 71. ZOO-a. Ukoliko pak tužitelji ustraju u zahtjevu kako je već postavljen, onda su tužitelji dužni u smislu čl. 7. ZPP-a dokazivati osnovanost uspostave prava služnosti na predmetnoj nekretnini sada u vlasnosti tužene 2. i njenu obvezu da to trpi, nakon čega će sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a) ZPP-a donijeti pravilnu i zakonitu presudu,koja neće imati nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Zbog navedenog, valjalo je temeljem odredbe članka 369. st. 1. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu i ukinuti odluku o troškovima postupka, o čemu će sud odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

 

U Splitu 1. prosinca 2016. godine