Broj: Gž-4124/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Darka Lupi, predsjednika vijeća, dr. sc. Vlade Skorupa, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tajane Polić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: M. J. - M. iz D., OIB: ..., zastupana po punomoćnici A. G., odvjetnici iz R. protiv tuženika: Đ. D. iz D., OIB: ..., zastupan po punomoćnik T. M., odvjetniku iz R., radi prestanka uznemiravanja i činidbe, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-4712/2011, od 25. srpnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4712/2011, od 25. srpnja 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, tč. 1. izreke, zabranjuje se tuženiku bilo kakvo uznemiravanje tužiteljice u izvršavanju prava vlasništva  koje ona ima na kč.br. 1832/2, kuća, garaža, gospodarska zgrada, dvorište, terasa i livada, površine 902,7 m², upisana u zk.ul. 1229 k.o. D. te mu se zabranjuje svako daljnje uznemiravanje tužiteljice na toj nekretnini, dok se tč. 2. izreke tužiteljica odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u kojem predlaže da se tuženiku  naloži s prethodno navedene nekretnine odstraniti temelje zida dužine 30,95 – 31,00 m i širine 25 cm na južnom dijelu kč.br. 1832/2,  kuća, garaža, gospodarska zgrada, dvorište, terasa i livada, površine 902,7 m², upisana u zk.ul. 1229 k.o. D. tako da poravna teren te nekretnine, na način da ju dovede u prijašnje stanje, u roku 15 dana.

 

Odlukom o troškovima postupka, sadržanom u tč. 3. izreke prvostupanjske presude, nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.232,50 kn.

             

Protiv te prvostupanjske presude, kao i odluke o parničnim troškovima, žalbu pravovremeno podnose obje parnične strane, pozivajući se na sve zakonom propisane žalbene razloge iz članka 353. st. 1. tč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).

 

Tužiteljica u žalbi, protiv odbijajućeg dijela njezinog zahtjeva, ne spori da je podnijela petitornu tužbu radi zaštite od uznemiravanja, no upravo radi toga dovodi u pitanje stajalište suda prvog stupnja o tome da kondemnatorni dio njezinog tužbenog zahtjeva u naravi predstavlja zahtjev za naknadu štete. To o čemu, u odbijajućem dijelu presude, odlučuje sud prvog stupnja, prema njoj, predstavlja sporedni zahtjev iz čl. 167. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.. 153/09. i 143/12. - u nastavku teksta: ZV), što ona nije tražila, već da je predmet njezinog zahtjeva, osim prestanka uznemiravanja sada i za ubuduće, uspostava prijašnjeg stanja, u skladu s pravnom prirodom negatornog zahtjeva za kojeg, usput napominje, da ne podliježu zastarijevanju.

 

Predlaže da se presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev, zajedno s troškovima žalbenog postupka, usvoji i u tom dijelu.

 

Tuženik također  pobija prvostupanjsku presudu, ali u onom dijelu u kojem je sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjeva, tč. I. izreke, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka.

 

Žalbom dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih i pravnih utvrđenja koja su, prema njemu, vezana uz to jesu li temelji ogradnog zida, pokriveni zemljom, bili vidljivi tužiteljici, ali i svjedocima te žalbenim navodima upire na nalaz vještaka geodetske struke, u pogledu starosti i čitljivosti katastarskih planova kao i mogućnosti pogreške do jednog metra, o kojoj je bilo riječ, a što bi onda trebalo, u skladu s motrištem žalitelja, uvažavajući takva moguća odstupanja, rezultirati odlukom u njegovu korist.

 

I on predlaže da se presuda suda prvog stupnja preinači, ali sada u onom dijelu s kojim je tužiteljica uspjela, tako da se taj dio zahtjeva odbije kao neosnovan, zajedno s njezinim zahtjevom za nadoknadu troškova postupka.

 

Žalitelji se nisu očitovali uzajamno na žalbu protivne strane.

 

Žalbe stranaka su neosnovane.

 

Sud prvog stupnja, nakon provedenog dokaznog postupka, obrazlažući svoje stajalište, polazi od neprijepornog utvrđenja da je tužiteljica vlasnica i posjednica nekretnine označene kao kč. br. 1832/2, upisana u zk. ul. 1229 k.o. D., odnosno da je tuženik vlasnik susjedne nekretnine označene kao kč.br. 1831/1 k.o. D.. Jednako tako zaključuje da između stranka nema spora niti oko toga da je tuženik, prema njegovoj tvrdnji, prije tridesetak godina na prijeporu sagradio temelje betonskog zida u dimenzijama koje ne izazivaju prijepor.  

 

Na taj način, iz argumentacije obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi utvrđenje da je tuženik sagradio temelje tog zida nakon 1970. godine, ali prije nego što je tužiteljica postala vlasnicom te kč.br. 1832/2.    U svakom slučaju,u vrijeme kada je pravna prednica tužiteljice, N. Š. rođena T. te 1970. godine kupila kč.br. 1832/2, na prijeporu nisu postojali temelji zida, već ih je tuženik sagradio kasnije, tako da su oni u vrijeme kada je  tu nekretninu tužiteljica kupila, 1996. godine,  oni već postojali, ali su bili djelomično prekriveni zemljom.

 

Kada je riječ o međi između nekretnina stranka, one tužiteljice 1832/2 i one tuženika 1831/1,  za sud nema dvojbe da je uređena sudskom nagodbom u izvanparničnom postupku koji se vodio pod posl. br. R-I-103/02, u kojem su učestvovale obje stranke. Time je uređena međa između nekretnina stranaka, do koje se proteže njihovo pravo vlasništva,  a to onda znači  da je tužiteljica zemljišnoknjižna vlasnica nekretnine, u smislu čl. 167. ZV-a, na kojoj se nalaze temelji zida i da ne treba dokazivati postojanje svog faktičnog posjedovanja prijepora već joj je dovoljan tzv. tabularni posjed.

 

Tuženik je na temelje tog ogradnog zidića postavio oplatu s namjerom da na njemu sagradi novi ogradni zid, a u svojstvu tužitelja, pokrenu je protiv tužiteljice i postupaka radi smetanje postupka, P-748/2008,  u kojem je tvrdio da mu je tužiteljica porušila tu oplatu. 

 

Time, stalnim i upornim pokazivanjem namjere svojatanja zemljišta preko utvrđene međe tuženik, prema stajalištu suda prvog stupnja, uznemirava tužiteljicu i to je razloga zbog kojeg sud donosi odluku o zabrani njezinog uznemiravanja u izvršavanju prava vlasništva sada i za ubuduće.

 

Kada je riječ o drugom, kondemnatornom dijelu zahtjeva tužiteljice na odstranjenje temelja tog zida s dijela nekretnine u vlasništvu i posjedu tužiteljice, sud prvog stupnja ga promatra kao zahtjeva za naknadu štete, u skladu s čl. 167. st. 3. ZV-a i cijeni kroz tuženikov prigovor zastare, kojeg nalazi osnovanim.

 

Vezano uz to, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik temelje tog zida sagradio svakako prije 1996. godine, prije nego što je tužiteljica postala vlasnicom (kupila ju) nekretnine na kojoj se on nalazi, s time da su oni bili uočljivi i tužiteljici i njezinoj tadašnjoj prodavateljici. U svakom slučaju, sud prosuđuje da je tužiteljica mogla saznati za temelje tog zida najkasnije u trenutku zaključenja sudske nagodbe, koja je uslijedila u izvanparničnom postupku uređenje međa s tuženikom, provedenog očevida na licu mjesta i vještačenja.

 

Obzirom da je tužbu, u ovom postupku, tužiteljica podnijela 15. prosinca 2011. godine, zaključak je suda prvog stupnja da je do tada protekao, kako subjektivni tako i objektivni rok  zastare zahtjeva (tri, odnosno pet godine, prema čl, 230. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ br.  35/05., 41/08. i 125/11., 78/15. - u nastavku ZOO),za naknadu štete uklanjanjem zida, kao izvornog, temeljnog i prvenstvenog oblika uspostavljanja prijašnjeg stanja koje je postojalo prije nego što je šteta nastala.

 

Dakle, cijeneći taj materijalnopravni prigovor zastare osnovanim, prvostupanjski sud odbija kao neosnovan i taj dio postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 3.,  u svezi čl. 155. ZPP-a imajući u vidu uspjeh tužiteljice u sporu te opravdane troškove nastale sudjelovanjem kvalificiranog punomoćnika na njezinoj strani, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, odnosno na tome da u pogledu dijela zahtjeva s kojim je odbijena, za nju nisu nastali posebni troškovi.

 

Suprotno navodima žalitelja, kada je riječ o pravnoj prirodi negatornog tužbenog zahtjeva i zastarnim rokovima u pogledu zahtjeva za naknadu štete, sud prvog stupnja iznio je potpune, logične  i jasne razloge koji odgovaraju stanju spisa, sadržaju zapisnika i isprava u spisu i stoga, u tom dijelu, nemaju nedostataka koji bi ih činili nerazumljivim ili pak nepodesnim za ispitivanje u postupku pravnog lijeka. U tom dijelu, nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka propisane čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi čl. 354. st. 2. tč. 2., 4., 8., 9. , 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Tužiteljica u ovom sporu traži i sud prvog stupnja joj u tome djelomično udovoljava, zaštitu petitornom tužbom u okviru  sadržaja odredbe čl. 167. ZV-a, prema kojoj, ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Da bi u ovom postupku pred sudom vlasnica mogla ostvariti takvo svoje pravo, mora dokazati da je stvar, u ovom slučaju nekretnina, njezino vlasništvo i da ju druga osoba uznemirava u izvršavanju njezine ovlasti u pogledu te stvari (nekretnine) pa ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnicu stvari, na njoj je da to dokaže. Normativni sadržaj citirane zakonske odredbe upućuje na bitna obilježja actio negatorie, koja spram obiju parničnih strana nameće obvezu snošenja tereta dokazivanja ostvarenja bitnih pravnih pretpostavki za uspješno ostvarenje zaštite takvom vlasničkom tužbom, odnosno njezinim otklanjanjem kada je riječ o tuženiku.

 

Osim što pozivanje na ovaj pravni institut ima pravo samo vlasnik, kojeg treća osoba uznemirava, ali ne i protiv one koja mu oduzima posjed, on mora dokazati svoje vlasništvo i posjed stvari, odnosno nekretnine, na kojoj je uznemiravan od strane treće osobe, tj. tuženika. Polazeći od tih pravnih pretpostavki, kao ključnih odrednica pravne osnove postavljenog tužbenog zahtjeva, s  točke promatranja ovog suda, tužiteljica je dokazala svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini pa joj se iz tog razloga, može pružiti zatražena zaštita u okviru vlasničke tužbe za prestanak uznemiravanja, ali ne i u onom dijelu kojim traži uklanjanje temelja ogradnog zida s njezinog zemljišta, koje je u njezinom posjedu, jer to prelazi okvire takvog zahtjeva (zaštite od uznemiravanja, a ne i od oduzimanja).

 

Nije sporno da tužiteljica, u okviru normativnog supstrata raspoloživih zakonskih mogućnosti, za otklanjanja povrede svojeg vlasništva, pravni temelj može potražiti u tužbi za neuznemiravanje i time otkloniti postupanje trećih osoba koje ometaju njezinu faktičnu vlast.

 

No potrebno je naglasiti da ta petitorna zaštita pred nju, kao tužiteljicu, postavlja jasne zahtjeve, koji izviru iz citiranog čl. 167. ZV-a, određujući ih kao nezaobilazne uvjete za uspjeh u parnici, a od kojih se kao prvi nameće onaj prema kojem se mora raditi o uznemiravanju i da mora biti bespravno, uz bitnu pretpostavku da se mora raditi o vlasništvu i da ne smije biti riječ o oduzimanju.

 

Obzirom na tužbeni zahtjev kojeg je tužiteljica podnijela, s pravnog gledišta ovog suda pravilna je i zakonita prosudba suda prvog stupnja da ona ima pravo na zaštitu u okviru vindikacijske negatorne tužbe, kao vlasnica, na utvrđenje uznemiravanja i zahtijevanje prestanka takvog ponašanja, ali ne i na onaj koji je postavljen kao zahtjev za naknadu štete.

 

Bez osnove su žalbeni navodi tuženika koji nastoje dovesti u pitanje ispravnost zaključaka suda prvog stupnja u pogledu pravnih i činjeničnih utvrđenje vezanih uz uznemiravanje tužiteljice stalnim i upornim pokazivanjem namjere svojatanja njezine nekretnine preko, sudskom nagodbom utvrđene međe. To se odnosi i na one žalbene navode, koje je tuženik isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, a vezani su uz pitanje uočljivosti temelja predmetnog zida, jesu li djelomično ili potpuno prekriveni zemljom, ili dvojbi oko nepreciznosti katastarskih planova, temeljem kojih je u izvanparničnom postupku uređenja međa postignuta sudska nagodba oko utvrđenja međe susjednih nekretnina stranaka, jer je na te žalbene navode sud prvog stupnja sasvim jasno i pravilno odgovorio u svojoj odluci na način koji prihvaća i ovaj sud.

 

Sa stajališta činjeničnih utvrđenja, nije pravno održiv niti zahtjev za odstranjenje temelja ogradnog zida, koji se nalazi na nekretnini tužiteljice. Actionegatorna zaštita, na koju tužiteljica ima pravo, u načelu nije nespojiva sa zahtjevom za uklanjanje temelja zida, ako je njegova gradnja uzrok njezinog uznemiravanja, pod uvjetom da je temelj zida sagrađen na nekretnini tuženika. U drugoj situaciji, kada se taj zid nalazi na nekretnini tužiteljice u njezinom posjedu, ne može se raditi o pravu na negatornu zaštitu, jer je ona definirana samo bespravnim uznemiravanjem, a nikako ne i oduzimanjem.

 

Pored toga, u odnosu na stav suda prvog stupnja o tome da kondemnatorni dio zahtjeva tužiteljice na odstranjenje temelja ogradnog zida predstavlja zahtjev za naknadu štete, očitujući se u tom dijelu na žalbene navode tužiteljice, treba naglasiti da takva pravna kvalifikacija tog zahtjeva nije prihvatljiva ni ovom sud.

 

Normativni sadržaj čl. 167. st. 3. ZV-a propisuje i dopušta mogućnost uznemiravanom vlasniku nekretnine (u vindikacionom negatornom tužbenom zahtjevu) da zahtjeva naknadu štete, prema općim pravilima o naknadi štete, kada smatra da je ona nastala i da su za to ostvareni zakonski uvjeti. U tom dijelu, kada govorimo o ZOO-om propisanim pretpostavkama za naknadu štete, rokovima zastare i načelu da se šteta primarno, slijedom zakonske stipulacije (čl. 1085. ZOO-a) sastoji u uspostavi prijašnjeg stanja, a tek potom u naknadi u novcu, sud prvog stupnja, citirajući zakonske odredbe iznosi stavove koju su posve ispravni i kojima ovaj sud nema zamjerke, s time da se taj institut i to načelo u ovom slučaju ne mogu primijeniti, jer to tužiteljica nije tražila.  Ona je u okviru pravnih sastojaka petitorne tužbe, koja ne zastarijeva, tražila da se otklone temelji ogradnog zida s njezine nekretnina i to se ne može smatrati zahtjevom za naknadu štete.

 

Stoga, niti s pravnog gledišta ovog suda tužbeni zahtjev tužiteljice na odstranjenje temelja ogradnog zida nije osnovan.

 

Žalbe nije osnovana niti u dijelu kojim dovodi u pitanje pravilnost odluke o troškovima postupka, o kojima je sud prvog stupnja odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st.3. i čl. 155. ZPP-a.

             

              Iz tih je razloga, temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 7. prosinca 2016. godine.