Broj: Gž-2201/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Srečec Fletko članice vijeća, u pravoj stvari tužitelja banka d.d. Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog društva J. D., M. B., P. M., H. Č. i N. K. iz G., …, protiv tuženika G. K., …, OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika podnesenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Kutini, pod poslovnim brojem P-728/15 od 17. lipnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15. prosinca 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini, poslovni broj P-728/15 od 17. lipnja 2016. godine u točkama I. i II. izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Kutini, poslovni broj P-728/15 od 17. lipnja 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 127.330,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 9. studenog 2013. godine pa do isplate, te je u točki II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.998,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17. lipnja 2016. godine pa do isplate.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor tuženika u odnosu na stvarnu nenadležnost suda prvog stupnja.

 

              Protiv citirane presude i rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda ukine i odbaci tužba, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je pok. D. H. zaključio ugovor o kreditu broj 9012735891 dana 5. srpnja 2007. godine sa tužiteljem, da je ostao dug u iznosu od 127.330,81 kn, da je rješenjem javnog bilježnika M. M. iz K. pod brojem O-339/09 od 13. listopada 2010. godine ostavinska imovina iza pok. D. H. prešla u vlasništvo tuženika. Tijekom postupka nije sporno da naslijeđena imovina vrijedi znatno više od utuženog iznosa tj. od duga pok. ostavitelja, što je potvrđeno i izjavom punomoćnika tuženika na ročištu održanom dana 12. svibnja 2016. godine, a što je vidljivo i iz oglasa za prodaju nekretnina gdje je navedena cijena od 255.251,00 kn.

 

              Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja primijenio je odredbu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ br. 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15; dalje ZN), a u kojoj odredbi je propisano da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, pa kako je u konkretnom slučaju vrijednost naslijeđene imovine znatno veća od duga ostavitelja prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              U odnosu na prigovor tuženika da sud prvog stupnja nije stvarno nadležan jer da je tuženik donio zaključak Klasa: 023-05/10-06/66 od 7. srpnja 2011. godine kojim je dopustio prijenos prava vlasništva na nekretninama koje su predmetom nasljeđivanja na tužitelja te da se temeljem tog zaključka i dopušta uknjižba prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, sud prvog stupnja navodi da tuženik nije ovlašten da jednostranom izjavom volje odredi način namirenja tražbine tužitelja niti da prenese pravo vlasništva na nekretninama pok. ostavitelja na tužitelja bez njegove suglasnosti. Stoga da tužitelj nije bio u obavezi pokrenuti upravni spor protiv zaključka tuženika kojim se dopušta tužitelju uknjižba prava vlasništva, te da je stoga prigovor stvarne nenadležnosti suda prvog stupnja neosnovan.

 

              Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a te tužitelju dosuđuje troškove zastupanja punomoćnika sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa) a uzimajući u obzir troškove koje je tužitelj zatražio u troškovniku te utvrđuje da tužitelju pripada trošak od 8.998,50 kn. 

 

              Tuženik u žalbi navodi postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka, obrazlažući ovaj žalbeni navod činjenicom da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor stvarne nenadležnosti suda prvog stupnja. Navodi da je gradonačelnik donio navedeni zaključak kojim je dopustio tužitelju uknjižbu prava vlasništva na nekretninama koje su obuhvaćene u ostavinskom postupku da bi se na taj način podmirio dug prema tužitelju. Navodi da tužitelj nije izvršio prijenos prava vlasništva niti se na bilo koji način očitovao niti izrazio svoje nezadovoljstvo ovakvim postupanjem tuženika pa da je trebao poduzeti odgovarajuće pravne radnje protiv navedenog zaključka.

 

              Tuženik navodi da prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije ovlašten jednostranom izjavom volje odrediti način namirenja tražbine tužitelja niti da prenese pravo vlasništva na nekretninama pok. ostavitelja na tužitelja bez njegove suglasnosti, te da tužitelj nije bio u obavezi pokrenuti upravni spor protiv zaključka tužene kojim se dopušta uknjižba prava vlasništva. Stoga smatra da odlučivanje suda prvog stupnja  o obavezi pokretanja upravnog spora u ovoj pravnoj stvari nije u nadležnosti Općinskog suda.

 

              Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nadležan sud prvog stupnja jer tuženik sukladno čl. 6. i 139. ZN-a odgovara za dugove ostavitelja do vrijednosti naslijeđene imovine. Prema čl. 6. ZN-a smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu odnosno grad koji time dobivaju jednaki položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici, čega se oni ne mogu odreći.

 

              Sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da tuženik nije jednostranom izjavom volje ovlašten odrediti način namirenja tražbine tužitelja na način da prenese pravo vlasništva nekretnina obuhvaćenih u ostavinskom postupku na tužitelja bez njegove suglasnosti jer prema čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su ispuniti svoju obavezu i odgovorni su za njezino ispunjene, pa stoga tuženik koji stupa u pravnu situaciju u obveznom odnosu pok. D. H. je dužan ispuniti obaveze preuzete iz ugovora o kreditu. Prema čl. 11. ZOO-a sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego što je ovim Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog Zakona ili iz njezinog smisla ne proizlazi što drugo, a iz dokaznog postupka ne proizlazi da su stranke svoj obvezni odnos uredili drugačije jer tužitelj nije sudjelovao u postupku donošenja navedenog zaključka.

 

              Nadalje tuženik navodi da tužitelj kao ostaviteljev vjerovnik može protiv tuženika kao nasljednika prisilno ostvarivati tražbinu samo na stvarima i pravima koje su bile predmetom ostavine, pa da tužitelj svoju tražbinu može ostvariti isključivo na nekretnini koja je dio te ostavine, a ne isplatom. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je tuženik rješenjem o nasljeđivanju dobio u vlasništvo svu ostavinsku imovinu D. H. pa stoga tuženik sukladno čl. 6. ZN-a je dobio jednaki položaj kao da je nasljednik ostavitelja. Stoga je dužan ispuniti obavezu prema tužitelju do visine vrijednosti ostavinske imovine, pa je tužitelj bio ovlašten tražiti isplatu od tuženika.

 

              Tuženik nadalje navodi da je sud prvog stupnja nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu visine potraživanja tužitelja jer da se tuženik suglasio sa vrijednošću naslijeđene nekretnine budući da ju je sam dao procijeniti po sudskom vještaku. Navodi da je tuženik navedenim zaključkom dopustio prijenos nekretnina na tužitelja i na K. K. solidarnog dužnika iz ugovora o kreditu te da je ostalo nejasno da li su utuženim potraživanjem obuhvaćene i uplate solidarnog dužnika čiji je iznos naveden u obrazloženju zaključka. Navodi da potraživanje tužitelja iznosi 206.976,59 kn prema njihovom obračunu od 20. travnja 2011. godine koji je naveden u zaključku tuženika i da taj iznos je veći od utuženog potraživanja te da je nejasno koji od ovih iznosa vjerodostojan. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je sud prvog stupnja iz provedenog dokaznog postupka utvrdio da dug pok. D. H. prema izvatku iz poslovnih knjiga na dan 23. rujna 2013. godine iznosi 129.515,77 kn.

 

              Tuženik u žalbi prvi put iznosi činjenicu da su izvršene uplate solidarnog dužnika u odnosu na dug iz ugovora o kreditu pa se stoga radi o novoj činjenici koja se u žalbenom postupku sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a ne može isticati.

 

              Stoga proizlazi da je sud prvog stupnja iz provedenog dokaznog postupka na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a a na postojanje kojih povreda ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Tuženik u žalbi ne navodi razloge osporavanja odluke o troškovima parničnog postupka a koja odluka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a.

 

              Stoga je žalbu tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti i presudu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, te je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

 

U Rijeci, 15. prosinca 2016. godine