Broj: Gž R-751/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, Verice Franić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Č. iz B., P. 5, OIB:….., zastupane po punomoćniku N. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. radiotelevizija, Z., P. broj 3, OIB….., zastupanog po odvjetnicima iz odvjetničkog društva M.-G. & j.t.d.u Z., radi utvrđenja, vraćanja na rad i isplate odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 15 Pr-7733/10-49 od 24. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 15. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje s presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 15 Pr-7733/10-49 od 24. svibnja 2016. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. i II. izreke, te se potvrđuje i odluka o trošku pod točkom III. izreke u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su dana 07. studenog 1994. godine  tužiteljica N. Č. iz B., P. 5, u svojstvu radnika i tuženik H. radiotelevizija, P. 3, Z., u svojstvu poslodavca, sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova dnevnog realizatora, a koje će radnik obavljati na adresi poslodavca s početkom rada od 07. studenog 1994. godine, koji opis posla obuhvaća sve uobičajene poslove dnevnog realizatora na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno, sa svim radničkim pravima koja pripadaju radniku temeljem Zakona o radu, pravilnika te drugih važećih pravnih izvora  kojim se uređuju prava radnika iz te djelatnosti, sa mjesečnom bruto plaćom u iznosu od 6.500,00 kuna (slovima: šesttisućapetsto kuna) kao i godišnjim odmorom u trajanju od 4 tjedna i otkaznim rokovima utvrđenim Zakonom o radu.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu  iz prethodne točke u roku 8 dana, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici od dana 24.11.2010. godine isplati bruto plaće u iznosu od 6.500,00 kuna (slovima: šesttisućapetsto kuna), za svaki mjesec i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od mjesečnog dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnične troškove."

II. Odbija se eventualno kumulirani zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su dana 07. studenog 1994. godine  tužiteljica N. Č. iz B., P. 5, u svojstvu radnika i tuženik H. radiotelevizija, P. 3, Z., u svojstvu poslodavca, sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova dnevnog realizatora, a koje će radnik obavljati na adresi poslodavca s početkom rada od 07. studenog 1994. godine, koji opis posla obuhvaća sve uobičajene poslove dnevnog realizatora na puno radno vrijeme od 40 sati tjedno, sa svim radničkim pravima koja pripadaju radniku temeljem Zakona o radu, pravilnika te drugih važećih pravnih izvora  kojim se uređuju prava radnika iz te djelatnosti, sa mjesečnom bruto plaćom u iznosu od 6.500,00 kuna (slovima: šesttisućapetsto kuna) kao i godišnjim odmorom u trajanju od 4 tjedna i otkaznim rokovima utvrđenim Zakonom o radu.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici izda potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu  iz prethodne točke u roku 8 dana, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici od dana 24.11.2010. godine isplati bruto plaće u iznosu od 6.500,00 kuna (slovima: šesttisućapetsto kuna), za svaki mjesec i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od mjesečnog dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu od dana 24.11.2010. godine nije dopušten, sukladno čemu tužiteljici nije prestao radni odnos, te se nalaže tuženiku da pod prijetnjom ovrhe tužiteljicu vrati na posao s danom 24.11.2010. godine.

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnične troškove."

 

Odlukom o trošku pod točkom III. izreke nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 24.787,50 kuna dok se dio zahtjeva za naknadom troškova u iznosu od 4.687,50 kuna  odbija kao neosnovan.

 

Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužiteljica, pobijajući presudu suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu pod točkom I. i II. izreke a odluku o trošku pobija u dijelu kojim se prihvaća tuženikov zahtjev za naknadu troška sve iz žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora su zahtjevi tužiteljice na utvrđenje da je tužiteljica od 7. studenog 1994. u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, te joj je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa, i izdati potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, a od 24. studenog 2010. isplati joj bruto plaće u iznosu od 6.500,00 kuna, kao i da je otkaz Ugovora o radu od dana 24. studenog. 2010. nedopušten, te radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, pa ju je tuženik dužan vratiti na posao.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda tužiteljice, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po  službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tužiteljice pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

U provedenom postupku je u bitnome utvrđeno da je tužiteljica u svojstvu samostalnog profesionalnog djelatnika kontinuirano više godina sklapala sa tuženikom ugovore o djelu, da između stranaka nije ugovoren radni odnos već obavljanje određenih poslova za naknadu osnovom sklapanih ugovora o djelu, te da je tužiteljica od 2002. godine postala punopravni član Hrvatskog društva filmskih umjetnika (HDFD) te su joj na taj način plaćani doprinosi mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

 

Kod navedenih utvrđenja, analizirajući sadržaj spomenutih ugovora, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti neosnovanim, pritom polazeći od odredbe članka 249. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine broj 35/04, 48/08 i 125/11-dalje ZOO-a) u smislu koje odredbe su stranke slobodnom voljom ovlaštene odrediti pravni karakter zaključenog ugovora i ovlaštenja koja iz njega proizlaze.

 

Naime, ovdje treba imati u vidu da je ugovor o radu ugovor građanskog prava, gdje same stranke svojom voljom reguliraju svoje odnose.

 

U izloženom, suprotno žalbenim navodima pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da u konkretnom slučaju između stranaka nije ugovoren radni odnos u smislu  odredbe članka 13. stavak 2. Zakona o radu ( "Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 68/05 dalje ZR-a) a kako to regulira i  odredba članka 8. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12) koje propisuju da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos smatra se da je s radnikom sklopljen ugovor o radu, osim ako poslodavac dokaže suprotno.

 

U konkretnom slučaju, pravilno prvostupanjski sud cijeni da se sklopljeni ugovori o djelu uz svu njihovu brojnost kao i činjenicu što su sklapani kroz više godina ne mogu smatrati ugovorom koji s obzirom na narav posla i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos u smislu citiranih zakonskih odredbi.

 

Naime, prema pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda zajednička namjera ugovornih stranaka kod sklapanja navedenih ugovora nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa već je riječ o ugovoru o djelu ( članak 590. ZOO-a), odnosno članak 600.-625. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine" broj 53/91,73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 11/299 i 88/01).

 

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao ni primjena materijalnog prava a i na toj osnovi zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenih zahtjeva tužiteljice, nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima tužiteljice koja svoju ocjenu izvedenih dokaza suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda.

 

No, pravo na ocjenu dokaza pridržano je za prvostupanjski sud, a koji je proveo savjesnu i brižljivu ocjenu izvedenih dokaza shodno odredbi članka 8. ZPP-a.

 

Kako ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda kao i primjenu materijalnog prava to u smislu odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a ova presuda neće biti posebno obrazlagana već se žaliteljica upućuju na obrazloženje pobijane presude.

 

Glede preostalih žalbenih navoda, žaliteljici je odgovoriti, da sukladno odredbi članka 220. stavak 2. ZPP-a, prvostupanjski sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a u obrazloženju pobijane odluke navedeni su jasni razlozi za odbijanje predloženih a neizvedenih dokaza, pa nisu osnovni žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu.

 

Suprotno žalbenim navodima odluka o trošku zakonita je i pravilna te utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a kao i odredbi članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom iznijetog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu, 15. prosinca 2016.