Broj: Gž-51/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Mileni Vukelić Margan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. – S. d.o.o. R., OIB:..., zastupanog po punomoćnici N. B., odvjetnici iz R., protiv tuženika M. P. iz D.,  OIB:..., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-220/2015-14 od 14. listopada 2015. godine, dana 27. prosinca 2016. godine,

p r e s u d i o    j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-220/2015-14 od 14. listopada 2015. godine.

r i j e š i o  j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i   p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-220/2015-14 od 14. listopada 2015. godine.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja je djelomično održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. P. iz R., poslovni broj Ovrv-2807/2010 od 2. ožujka 2010. godine te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 236,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 152,54 kn od 26. ožujka 2009. godine do isplate, na iznos od 0,44 kn od 26. travnja 2009. godine do isplate, na iznos od 83,65 kn od 26. lipnja 2013. godine do isplate, zatim trošak ovršnog postupka u iznosu od 209,35 kn sa zateznom kamatom od 2. ožujka 2010. godine do isplate, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 725,00 kn sve u roku od 8 dana.

              Rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno o povlačenju tužbe za iznos od 2.819,87 kn.

              Protiv presude i rješenja je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

              U žalbi ističe da je tužitelj prijedlog za ovrhu dostavio javnom bilježniku 2. ožujka 2010. godine, a da je rješenje o ovrsi žalitelju dostavljeno 26. siječnja 2015. godine, pa smatra da je tužitelj u dogovoru sa javnim bilježnikom držao predmet s namjerom ostvariti nezakonitu zaradu po osnovi zatezne kamate. Navodi da je stan u R., prodao još 2009. godine, ali je ugovor sklopio 18. listopada 2011. godine. Ponavlja prigovor zastare tužiteljeve tražbine pozivom na odredbu čl. 232. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11 - u nastavku teksta: ZOO).

              Predlaže presudu i rješenje ukinuti te ukinuti sve provedene radnje.

              Žalba tuženika nije osnovana.

              Ovo je spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a pa se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što znači da ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti nisu počinjene, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

              Sud prvog stupnja utvrđuje da se tražbina tužitelja odnosi na naknadu za odvoz komunalnog otpada te potrošnju hladne vode u stanu u R., za veljaču 2009. godine, zatim na uslugu odvoza komunalnog otpada za ožujak 2009. godine te na naknadu za odvoz komunalnog otkada te potrošnju hladne vode u stanu u svibnju 2009. godine. Također utvrđuje da je tuženik kao prodavatelj sa trgovačkim društvom G. d.o.o. kao kupcem sklopio kupoprodajni ugovor kojim je prodao narečeni stan, da je ugovor sklopljen 18. listopada 2011. godine te je ovjeren kod javnog bilježnika 11. studenoga 2011. godine.

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, te priloženih računa, zauzima stajalište da je tužitelj pravilno obračunao visinu svoje tražbine na temelju Zakona o otpadu ("NN" 178/04, 116/06, 60/08 i 87/09), Odluke o komunalnom redu ("Službene novine PGŽ broj 18/03, 51/06 i 6/08) te Odluke o obvezatnom korištenju komunalne usluge održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada (Službene novine PGŽ broj 32/04) kao i u skladu s Pravilnikom o opskrbi vodom i izvedbi vodovodne mreže s vodovodnim priključcima (Službene novine PGŽ broj 25/94). Ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare tužiteljeve tražbine budući da je prijedlog za ovrhu podnesen 2. ožujka 2010. godine, a najstarija tražbina se odnosi na dug za veljaču 2009. godine. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, odluku o parničnom trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te tužitelju priznaje trošak zastupanja odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 - dalje Tarifa) te trošak sudskih pristojbi.

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika isplatiti tužiteljevu tražbinu koja se odnosi na plaćanje komunalne usluge. Prema odredbi čl. 18. Zakona o komunalnom gospodarstvu („NN“ 26/03 – pročišćeni tekst 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09 i 49/11 dalje: ZKG) opskrba pitkom vodom te održavanje čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada jesu komunalne usluge, a cijenu komunalne usluge plaća isporučitelju usluge vlasnik nekretnine ili korisnik kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika. Kako se tražbina tužitelja odnosi na plaćanje komunalne usluge koja je isporučena u vrijeme dok je vlasnik nekretnine bio tuženik, pravilno je sud prvog stupnja upravo tuženika obvezao na isplatu te tražbine.

              Bez osnove tuženik u žalbi ustraje na prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tražbina naknade za isporučenu vodu te uslugu održavanja čistoće zastarijeva za jednu godinu. Prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U nazočnom slučaju najstarija tražbina tužitelja je dospjela 26. ožujka 2009. godine, pa budući da je prijedlog za ovrhu podnesen 2. ožujka 2010. godine, proizlazi da je prijedlog podnesen prije nastupanja zastare.

              Na žalbene navode tuženika valja ukazati da se prema odredbi čl. 241. ZOO zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom i drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. To znači da je do prekida zastare došlo podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku, 2. ožujka 2010. godine pri čemu je neodlučno kada je rješenje o ovrsi dostavljeno tuženiku. Iz priloženih dostavnica bi proizlazilo da je dostava rješenja o ovrsi pokušana na adresu iz prijedloga za ovrhu u ožujku 2010. godine, ali je pismeno vraćeno uz naznaku pošte da je stranka obaviještena o pošiljci, ali ju nije podigla. Tek pri pokušaju dostave pismena 5. prosinca 2014. godine je na povratnici naznačeno da je stranka odselila sa te adrese pa je pribavljena adresa prebivališta tuženika te je pismeno uredno uručeno 26. siječnja 2015. godine. Iz priloženih isprava bi proizlazilo da je tuženik u vrijeme pokušaja prve dostave imao prijavljeno prebivalište na adresi iz prijedloga za ovrhu te je prebivalište odjavio tek u srpnju 2012. godine, čime je pridonio duljinu trajanja postupka koji se vodio pred javnim bilježnikom.

              Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

              Rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno o povlačenju tužbe tužitelja za iznos od 2.819,87 kn. Tužitelj je djelomično povukao tužbu u podnesku od 2. listopada 2015. godine, jer je prihvatio prigovor zastare u odnosu na tražbinu za siječanj 2009. godine te obračunatu zakonsku zateznu kamatu. Na ročištu održanom 16. srpnja 2015. godine tuženik je izjavio da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 193. st. 2. ZPP-a kada je prihvatio takvu dispoziciju tužitelja, budući da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 27. prosinca 2016. godine