Broj: Gž-2389/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz R., OIB: ...,zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika A. I. d.o.o. u stečaju R., OIB: ..., zastupanog po stečajnoj upraviteljici L. B. iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1380/12 od 13. lipnja 2014. godine, dana 28. prosinca 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i   p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1380/12 od 13. lipnja 2014. godine u točki 1. izreke za dosuđeni iznos od 6.525,93 kn (preko iznosa od 32.500,00 kn do iznosa od 39.025,94 kn) s zateznim kamatama, u odluci o naknadi parničnog troška, te u točki 2. izreke u cijelosti.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki 1. izreke tuženiku je naloženo tužitelju platiti iznos od 39.025,94 kn sa zateznom kamatom kao u izreci presude, te nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.524,25 kn sa zatezno kamatom, kao u izreci presude.

 

              Točkom 2. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 21.487,40 kn s zateznom kamatom, kao i troškom spora.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja u istom pisanom otpravku utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 2.177,94 kn.

 

              Protiv te presude žalbe su podnijele stranke.

 

              Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu u točki 2. izreke zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

 

              Tuženik u žalbi navodi da pobija presudu i rješenje, međutim, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđeno povlačenje tužbe tužitelja za iznos od 2.177,94 kn ne pobija, dok presudu pobija samo djelomično, u dosuđujućem dijelu, za iznos od 6.525,93 kn (preko iznosa od 32.500,00 kn do iznosa od 39.025,94 kn). Tuženik se u žalbi ne poziva na određene zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a, ne navodi određeni žalbeni prijedlog, mada se može zaključiti da predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 6.525,93 kn.

 

              Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u točki 1. izreke, potvrdi.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete (neimovinske i imovinske) u ukupnom iznosu od 60.513,34 kn.

 

              U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

 

-          da su stranke međusobno 27. studenoga 2009. godine zaključile ugovor o kupoprodaji rabljenog motornog vozila kojim je tužitelj kao kupac kupio od tuženika kao prodavatelja vozilo marke "VW Pasat" za kupoprodajnu cijenu od 122.000,00 kn,

 

-          da je u trenutku kupoprodaje tuženik jamčio da je vozilo prešlo 47.508 km, koje stanje je bilo navedeno na kilometar satu,

 

-          da je tužitelj naknadno kod ovlaštenog servisera saznao da je kupljeno vozilo prešlo preko 120.000 km, da je tek tada saznao da podatak o prijeđenim kilometrima nije istinito naveden i u servisnoj knjižici vozila,

 

-          da je tužitelj imao problema s vozilom, te uvidio da motor vozila pravilno ne funkcionira, u vezi čega se obratio tuženiku, koji uzroke u radu motora vozila nije otklonio,

 

-          da je tužitelj izjavom od 21. prosinca 2010. godine obavijestio tuženika o postojanju skrivenih nedostataka na vozilu, prethodno ostavljajući tuženiku rok za otklanjanje nedostataka, koje tuženik nije otklonio te naposljetku obavijestio tuženika da ugovor o kupoprodaji raskida,

 

-          da su stranke 2. lipnja 2011. godine zaključile Sporazum kojim su u članku 1. utvrdile da je ugovor od 27. studenoga 2009. godine jednostrano raskinut izjavom tužitelja od 21. prosinca 2010. godine radi skrivenih nedostataka na vozilu, da se tuženik kao prodavatelj obvezao isplatiti tužitelju cjelokupni iznos kupoprodajne cijene od 122.000,00 kn, a tužitelj se obvezao tuženiku vratiti vozilo s time da će tuženik povrat cijene izvršiti na način da će zatvoriti kredit kod banke uplatom iznosa potrebnog za zatvaranje kredita i dostaviti tužitelju potvrdu o zatvaranju kredita, a preostali iznos cijene vozila da se obvezuje isplatiti na tekući račun tužitelja po zatvaranju kredita, te da će, tužitelj povrat vozila izvršiti tuženiku u trenutku kada bude oslobođen obveze po navedenom kreditu i nakon što mu tuženik isplati preostali iznos cijene vozila na njegov tekući račun uz obvezu tužitelja predati tuženiku sve pripadajuće isprave vozila; da stranke Sporazumom nisu riješile sva međusobna potraživanja obzirom da tužitelj traži i naknadu štete s osnova plaćene kupoprodajne cijene temeljem kredita, s osnove izvršenih popravaka na vozilu, te s osnove isplaćenih zateznih kamata do povrata kupoprodajne cijene,

 

-          da je tužitelj kupoprodajnu cijenu od 122.000,00 kn tuženiku isplatio putem kredita podignutog kod banke d.d. zaključenim 27. studenoga 2009. godine,

 

-          da je tužitelj uplatio 17 obroka kredita, zadnji u travnju 2011. godine u ukupnom iznosu od 36.428,70 kn,

 

-          da je tuženik, u izvršenju Sporazuma zaključenog između stranaka radi zatvaranja kredita banci  uplatio iznos od 115.474,00 kn, te na tekući račun tužitelja iznos od 6.525,93 kn, dana 5. srpnja 2011. godine,

 

-          da je tužitelj istog dana, 5. srpnja 2011. godine, tuženiku vratio vozilo.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj smanjenim tužbenim zahtjevom traži naknadu štete u ukupnom iznosu od 60.513,34 kn, od čega iznos od 20.000,00 kn po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, daljnji iznos od 36.428,70 kn koji je tužitelj vratio banci, iznos od 2.597,24 kn po osnovi troškova servisa obavljenog kod tuženika, daljnji iznos od 1.487,40 kn po osnovi ostalih troškova među kojima i troškove servisa vozila obavljenog u Sloveniji, te naposljetku iznos od 2.177,94 kn, za koji je djelomično povukao tužbu, čemu se tuženik nije protivio.

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, cijeneći odredbe čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u nastavku teksta: ZOO), stranački iskaz tužitelja, prvostupanjski sud je ocijenio da obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja do povrede prava osobnosti tužitelja u tolikoj mjeri nije došlo, koja bi opravdavala dosuđenje pravične novčane naknade, pa je zbog tih razloga ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan.

U odnosu na zahtjev za naknadu imovinske štete prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim zahtjev u iznosu od 36.428,70 kn, koji je tužitelj po osnovi kredita otplatio banci, utvrđujući da je tužitelj kredit podigao isključivo radi kupnje predmetnog vozila, da tužitelj da mu tuženik nije zatajio stvarni broj prijeđenih kilometara vozila, predmetno vozilo sigurno ne bi kupio, te radi toga podizao kredit sve pozivom na odredbe čl. 1045. st. 1. i čl. 1085. st. 3. ZOO.

Sud je nadalje prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 2.597,24 kn po osnovi troškova servisa vozila koji je tužitelj obavio kod tuženika u smislu odredbe čl. 471. st. 1. ZOO. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za troškove servisiranja vozila u Republici Sloveniji, u iznosu od 1.487,40 kn ocijenio je kao neosnovan uz obrazloženje da se ne bi radilo o nužnim troškovima popravka vozila, zaključujući da tužitelj suprotno nije dokazao.

Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio u ukupnom iznosu od 39.025,94 kn sa zateznom kamatom od 2. lipnja 2011. godine do isplate, preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 21.487,40 kn sa zateznom kamatom odbio je kao neosnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, pri tom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao i na pravilnost u primjeni materijalnog prava, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od citiranih bitnih procesnih povreda.

Tužitelj nije upravu kada u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju ističe u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva obrazlažući je navodima da je sud, obzirom na razloge koje je naveo u obrazloženju pobijane presude zahtjev za naknadu neimovinske štete, kao i preostali dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete trebao prihvatiti kao osnovan. Ovo zato jer su razlozi pobijane presude zbog kojih je sud odbio navedeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja jasni, u skladu su sa stanjem u spisu te rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu je pravilno i potpuno utvrđeno.

Tužitelj u žalbi, ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odbiće zahtjeva za naknadu neimovinske štete u smislu odredbi čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1100. st. 1. ZOO, te suprotno stajalištu prvostupanjskog suda smatra da je sud, ovaj dio tužbenog zahtjeva trebao prihvatiti kao osnovan. U bitnom ukazuje da je tuženik u konkretnom slučaju prijevarno postupao, da je time došlo do povrede prava osobnosti te da slijedom toga tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete.

Opisani žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Iz stranačkog iskaza tužitelja, koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio u bitnom proizlazi da je tužitelj u vezi kupoprodaje predmetnog vozila te naknadno uočenih skrivenih nedostataka na vozilu se osjećao prevarenim, da se zbog toga neugodno osjećao, da je osjećaj neugodnosti, prema navodima samog tužitelja trajao oko dva mjeseca, koji trajne posljedice kod tužitelja nije ostavio. Cijeneći i daljnju činjenicu da je tužitelj jednostrano raskinuo ugovor o kupoprodaji, da su stranke Sporazumom regulirale način povrata onoga što su ugovorom primile, te nadalje da je tužitelj vozilo koristio sve do časa zatvaranja kredita od strane tuženika, kao i činjenicu da se ne radi o situaciji koja je nužno morala biti poznata većem broju ljudi, sud je zaključio da težina povrede i sve okolnosti konkretnog slučaja, ne opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade.

Opisano stajalište prvostupanjskog suda kao pravilno prihvaća i ovaj sud i to stoga što svaka povreda prava osobnosti ne dovodi do prava na isplatu pravične novčane naknade. U konkretnom slučaju, obzirom na sve navedene okolnosti, pravo osobnosti tužitelja nije u tolikoj mjeri povrijeđeno da bi opravdavalo dosuđenje pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO, pa je stoga, i prema ocjeni ovog suda, ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

Zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 1.487,40 kn, također je pravilno odbijen kao neosnovan. Iz stanja u spisu proizlazi da tužitelj navedeni novčani iznos traži po osnovi troškova servisa obavljenog u Sloveniji. U vezi toga tužitelj je u spis priložio račune A. D. (list 30 – 31)iz kojih ne proizlazi da je obavljen radi otklanjanja uočenih nedostataka na vozilu. Teret dokazivanja činjenice da su navedeni troškovi bili opravdani i da predstavljaju štetu za tužitelja, bio je na tužitelju, a tužitelj, takve dokaze prema stanju spisa nije predložio.

U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ističe da je na vozilu izmijenio prednji far, da, obzirom je vozilo vratio tuženiku, to predstavlja korist za tuženika koji je vozilo naknadno prodao, treba reći da ovi žalbeni navodi nisu osnovani. Iz priloženog računa A. Z.. Č. (list 32) koji glasi na iznos od 2.177,94 kn razvidno je da je tužitelj izmijenio komplet lijevo svjetlo, da su obavljeni limarski radovi na vozilu. Međutim, prema stanju spisa tužitelj je u tom iznosu tužbeni zahtjev povukao pa su stoga žalbeni navodi u vezi tog dijela zahtjeva, koji je povučen, nedopušteni.

Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno u obrazloženju pobijane presude naveo da se pobijani iznos od 6.525,90 kn odnosi na troškove tužitelja za podizanje kredita te navodi da su ti troškovi već bili uključeni u sam kredit, a da je tuženik, sukladno Sporazumu stranaka od 2. lipnja 2011. godine u cijelosti svoju obvezu ispunio, uplatom ukupnog iznosa od 122.000,00 kn te da se slijedom toga ne radi o troškovima banke.

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani. Iz stanja u spisu proizlazi da je sukladno zaključenom Sporazumu, tuženik bio u obvezi izvršiti uplatu potrebnog iznosa za zatvaranje kredita što je tuženik, zaključno do 5. srpnja 2011. godine i učinio. Međutim, tužitelj tužbenim zahtjevom traži naknadu štete u visini otplaćenih anuiteta kredita (ukupno 17) u ukupnom iznosu od 36.428,70 kn koji je pravilno utvrđen na temelju priloženih uplatnica, te dokumentacije banke. Kako je u postupku pravilno utvrđeno da je tužitelj kredit uzeo isključivo radi kupnje predmetnog vozila, da je tužitelju, tuženik zatajio stvarni broj prijeđenih kilometara vozila te ostale skrivene nedostatke na vozilu, da u takvoj situaciji da je tužitelj za te skrivene nedostatke znao predmetno vozilo ne bi kupio, niti u vezi toga podigao kredit, dosuđeni iznos od 36.428,70 kn, predstavlja štetu za tužitelja, koju je u obvezi nadoknaditi tuženik.

Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o parničnom trošku koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

Zbog tih razloga su žalbe stranaka odbijene kao neosnovane te odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki 1. izreke za iznos od 32.500,00 kn sa zateznom kamatom, te rješenje kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

              Ocijenjeno je da podnošenje odgovora tužitelja na žalbu tuženika nije bilo potrebno za vođenje parnice pa je stoga zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan.

 

U Rijeci 28. prosinca 2016. godine