Broj: Gž -2306/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Katije Hrabrov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.K. iz B. OIB… zastupanog po punomoćniku B.Z., odvjetniku u Z, protiv tuženika OTP banke Hrvatska d.d. Z, OIB:… zastupane po punomoćniku B.A. odvjetniku iz S., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-237/14 od 3. srpnja 2015., na sjednici vijeća održanoj dana 3. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

            

Odbija se žalba tužitelja A.K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P - 237/14 od 3. srpnja 2015. godine.

 

Obrazloženje

             

Označenom presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

„I.  Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Poništava se Sporazum o ispunjenju dospjelih potraživanja zaključen između stranaka od 18. travnja 2013. godine.

2. Nalaže se tuženiku, da isplati tužitelju A.K., iznos od 250.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana, 19. travnja 2013. godine, pa do isplate u visini od 12 % godišnje i iznos od 166.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana, 17. lipnja  2013. godine, pa do isplate u visini od 12 % godišnje, u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.“

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kuna u roku od 15 dana.“

Protiv označene presude žalbu je izjavio tužitelj iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa se ne može valjano ispitati. Žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 280. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ističući da je primjenom ove odredbe trebao, u konkretnom slučaju, utvrditi kako je postojala zabluda na strani tužitelja kao ugovaratelja spornog ugovora, jer da je u trenutku zaključenja istog tužitelj znao da tuženik neće ili ne može ovrhu odgoditi na rok od 12 mjeseci, tada on takav sporazum ne bi niti potpisivao, a primjenom čl. 280. st. 4. ZOO, trebao utvrditi da tuženik nije ničim dokazao svoju namjeru ispunjenja ugovora, odnosno izvršenja obveze iz čl. 5. toč. 3. Sporazuma da ovršni postupak odgodi na razdoblje od 12 mjeseci. Žalitelj u prilog tome ukazuje da se on podnescima od 31. svibnja 2013. godine i 12. kolovoza 2013. godine obratio tuženiku i upozorio ga na neispunjenje obveze odgode ovrhe, te nakon toga i podnio ovu tužbu. Žalitelj ističe da je prijevara, po svojoj pravnoj prirodi kvalificirana ili izazvana zabluda, te razlog za pobojnost ugovora, a ona postoji kada jedna strana svjesno poduzima određene radnje kojima izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi, a sve u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora,  kako je to upravo u ovom spornom slučaju, a da je to tako, proizlazi iz činjenice da se radi o tipskom sporazumu kojeg tuženik inače koristi u svom poslovanju, pa je postojanje tog svjesnog elementa neupitno, pa ovakvim postupanjem stranke nisu stavljene u jednak položaj. Žalitelj navodi da je pravnu situaciju među strankama trebalo promatrati u širem kontekstu, s obzirom da su stranke zaključile ugovor po kreditu 2015. godine i to u CHF, a koji kredit je osiguran založnim pravnom na nekretnini oznake k.č. 355/14  i kč. 355/15, obje k.o. Bibinje, te da je upravo dug iz tog kredita u iznosu od 1.729.650,97 kuna (zajedno sa zakonskim i bankarskim kamatama) bio predmet ovoga Sporazuma, te da je tim Sporazumom trebalo odgoditi ovršni postupak koji se protiv ovdje tužitelja vodio upravo radi naplate ovog duga po kreditu u CHF, čime se tužitelj nalazio u bezizlaznoj situaciji,  pa je upravo radi toga tužitelj i pristupio sklapanju kupoprodajnog ugovora sa N.E., koji se obvezao isplatiti tužitelju kupoprodajnu cijenu s odgodom na 12 mjeseci, ali pod uvjetom za odgodu ovrhe na isti rok, što je bio, dakle, osnovni razlog da tužitelj pristupi zaključenju ovog Sporazuma kako bi ovrha bila odgođena, te ugovor o kupoprodaji sa N.E. bio realiziran, međutim, nakon što je tuženik ovrhu odgodio na šest mjeseci,N.E. je tražio raskid ugovora i povrat iznosa kojeg je do tada uplatio, pa po mišljenju žalitelja, cjelokupna ova situacija se treba promatrati zajedno, a ne ugovor o kreditu i sporni Sporazum zasebno, a kada se to promatra zajedno, onda jasno proizlazi da je neispunjavanje obaveza tuženika kojeg je preuzeo sporazumom, bio razlog raskida kupoprodajnog ugovora tužitelja i E.. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud  uvaži njegovu žalbu, preinači pobijanu presudu tako da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno predmet vrati prvostupanjskom sudu radi ponovnog suđenja, uz naknadu troška za sastav žalbe u sveukupnom iznosu od 7.812,50 kuna.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju ukazuje žalitelj, jer izreka presude nije u suprotnosti sama sa sobom ni sa obrazloženjem, obrazloženje je razumljivo, nije u suprotnosti sa stanjem spisa, u obrazloženju su izneseni jasni razlozi o bitnim činjenicama, presuda je razumljiva i može se valjano ispitati.

Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, na što ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

- da su tužitelj i tuženik dana 18. travnja 2013. godine zaključili Sporazum o ispunjenju dospjelih potraživanja po osnovi ranije zaključenog Ugovora o kreditu broj 070119381174 od 19. siječnja 2007., te su utvrdili modalitet isplate na način da će tužitelj dug isplatiti u roku od godinu dana u sedam obroka;

- da se čl. 5. st. 3. Sporazuma tuženik obvezao nakon zaprimanja uplate prvog obroka od 250.000,00 kuna odgoditi ovršni postupak Ovr-200/13, koji je pokrenut radi prisilne naplate, te tražbine po Ugovoru o kreditu, na rok od 12 mjeseci;

- da je tužitelj po Sporazumu uplatio dva obroka i to prvi u iznosu od 250.000,00 kuna i drugi u iznosu od 166.000,00 kuna;

- da je rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-200/13 od 7. svibnja 2013. godine ovrha odgođena na rok od šest mjeseci, pa prvostupanjski sud utvrđuje da Ovršni zakon u vrijeme zaključenja i provođenja spornog sporazuma nije dopuštao mogućnost odgode ovrhe po prijedlogu ovrhovoditelja na rok duži od šest mjeseci, a da se zabluda na koju upire tužitelj ne odnosi na objekt ugovora, niti na bitna svojstva objekta ugovora i da se ne radi o bitnoj zabludi iz čl. 280. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj   35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO), te da tužitelj nije imao potrebu prestati plaćati ugovorene obroke, posebice što nije ostavio mogućnost tuženiku da ispuni svoju obvezu na način da još jednom traže odgodu ovrhe do ukupno ugovorenog roka, pa je prvostupanjski sud zaključio da se ne radi o bitnoj zabludi i da ne postoji razlog za poništenje zaključenog sporazuma, a time niti razlog za povrat iznosa od 416.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama, pa je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio, a odluku o trošku donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12 - dalje Tarife).

Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

Prije svega treba reći da je tužitelj u ovom postupku tužbom zatražio da sud poništi Sporazum o ispunjenju dospjelih potraživanja zaključen između stranaka 18. travnja 2013., (dalje Sporazum) zbog postojanja bitne zablude na strani tužitelja u pogledu roka odgode ovršnog postupka, te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos koji mu je ovaj, po tom Sporazumu, uplatio zajedno sa pripadajućim kamatama.

Odredbom čl. 280. st. 1. ZOO je propisano da bitna zabluda postoji ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu sa kojom se sklapa ugovor, ako se sklapa u odnosu na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor, a st. 4. istog članka je propisano da strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo.

Nije u pravu tužitelj kada u žalbi upire da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 280. ZOO, jer se i sam tužitelj u žalbi poziva na tu odredbu, a također iz spisa proizlazi da je pravni temelj tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, koji je izričito naveden u tužbi, poništenje sporazuma zbog zablude u bitnoj okolnosti ugovora i to temeljem odredbe čl. 280. st. 1. i 2. ZOO, kako je to tužitelj decidirano u tužbi na stranici 2, zadnji pasus, naveo.

Treba reći da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom tužbe, no treba reći i to, da je i činjenična osnova tužbe bazirana upravo na ovom razlogu za poništenje sporazuma, pa dakle i na citiranoj odredbi, kako je to valjano utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud.

Po stavu ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju, pa sve i da tužitelj nije znao da se u ovršnom postupku, sukladno tada važećim propisima o ovrsi, ne može tražiti i odobriti odgoda ovrhe za period duži od 6 mjeseci, u konkretnom slučaju ne bi se radilo o bitnoj zabludi o objektu ili bitnim svojstvima objekta sporazuma, kako je to propisano odredbom čl. 280. st. 1. ZOO, a na koju se tužitelj i poziva.

Nadalje po stavu ovog suda pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da, iako je tuženik spornim sporazumom preuzeo obvezu odgode ovrhe na 12 mjeseci, a da je ovršni sud ovrhu odgodio samo za 6 mjeseci, on tu svoju obvezu nije izbjegavao jer je u ovršnom postupku, koji se vodio među strankama pod poslovnim brojem Ovr-200/13, za dug po ugovoru o kreditu, u svezi kojeg je i zaključen ovaj sporazum, svojim podneskom od 26. travnja 2013., nakon uplate prve rate od 250.000,00 kn, sukladno Sporazumu, od ovršnog suda zatražio odgodu ovrhe na rok od 6 mjeseci, sukladno tada važećim propisima, a temeljem kojeg podneska je ovršni sud, svojim rješenjem poslovni broj Ovr-200/13 od 7. svibnja 2013., odgodio ovrhu do 7. studenog 2013. godine, a nakon uplate 2. rate od 166.000,00 kn, svojim podneskom od 12. kolovoza 2013. godine, dakle još u vrijeme dok je trajala odgoda po prethodnom zahtjevu, zatražio novu odgodu ovrhe za dodatnih 6 mjeseci,  pozivajući se upravo na njegovu obvezu iz Sporazuma.

Dakle pravilno prvostupanjski sud ovakvo ponašanje i postupanje tuženika ocjenjuje kao dobronamjerno i sukladno preuzetoj obavezi, jer iz postupanja tuženika, tamo ovrhovoditelja, doista je vidljiva volja i namjera da ovaj Sporazum bude realiziran, onako kako je među strankama i dogovoren odnosno zaključen, pa dakle i po stavu ovog suda ne stoje tvrdnje tužitelja da nije ispunjen uvjet iz čl. 280. st. 4. ZOO, odnosno da tuženik nije bio spreman ispuniti obavezu preuzetu Sporazumom za odgodu ovrhe na rok od 12 mjeseci.

Činjenica da to nije mogao, zbog procesnih pravila postupka ovrhe, učiniti jednim traženjem, već u dva navrata po 6 mjeseci, po stavu ovog suda ne znači da on to nije htio napraviti, a također ne znači niti da bi to moglo izazvati bitnu zabludu na strani tužitelja, na način kako to on tvrdi tijekom postupka pa i u žalbi.

Tužitelj u žalbi ističe da je ovakvo ponašanje tuženika utjecalo na raskid ugovora o kupoprodaji založene nekretnine, kojeg je zaključio sa trećom osobom N.E., međutim iz spisa proizlazi da je ovaj ugovor zaključen 19. travnja 2013., a kod javnog bilježnika ovjeren 7. svibnja 2013., dakle svakako nakon zaključenja Sporazuma, pa dakle takav ugovor nikako nije mogao utjecati na mane volje, odnosno zabludu tužitelja za sklapanje Sporazuma, jer mana volje, pa tako i bitna zabluda, moraju postojati barem u vrijeme zaključenja pravnog posla, u ovom slučaju Sporazuma, no tome treba dodati i to da je upravo tužitelj svojom ponudom od 27. ožujka 2013., koja je prihvaćena i unesena u Sporazum, odredio visinu duga koji može otplatiti, te rokove i način otplate, ne uvjetujući odgodu ovrhe na način kako to sad u postupku i žalbi tvrdi.

Dakle po stavu ovog suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio da sklapanje ovakvog ugovora o kupoprodaji sa trećom osobom ne utječe na valjanost ovog Sporazuma, a niti na postojanje bitne zablude povodom zaključenja istog, jer i prema odredbi čl. 273. st. 1. ZOO, pobuda iz koje je Sporazum sklopljen ne utječe na njegovu valjanost, naravno ako je činidba dopuštena, a u ovom konkretnom slučaju je tako.

Iz istog razloga nisu prihvatljive niti žalbene tvrdnje tužitelja da je u zaključenje ovog Sporazuma išao radi neotplaćenog duga iz podignutog a neotplaćenog kredita u CHF kod tuženika, pa da bi to utjecalo na postojanje zablude, jer se ovdje radi o posebnom pravnom odnosu odnosno pravnom poslu, a koji je samo uzročno vezan tim dugom po kreditu, a kako je naprijed navedeno pobuda za zaključenje pravnog posla ne utječe na njegovu valjanost.

Odredbom čl. 352. st. 1. ZPP je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

U žalbi tužitelj ukazuje da je u postupanju tuženika kod zaključenja Sporazuma bilo prijevarne namjere te se poziva na prijevaru kao razlog za poništenje, dakle poziva se na postojanje razloga iz čl. 284. ZOO, međutim iz spisa proizlazi da se tijekom postupka tužitelj na ovaj razlog poništenja, kako činjenično tako niti označenom odredbom, nije pozivao pa se radi o novoj činjenici koja se ne može prvi puta isticati u žalbi, pa ovaj drugostupanjski sud iste navode žalbe nije uzimao u obzir prilikom ocjenjivanja valjanosti pobijane presude.

Dakle prema stavu ovog suda žalbene tvrdnje i navodi tužitelja nisu doveli u pitanje ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda i zakonitost njegove odluke kojom je tužbeni zahtjev tužitelja utvrdio neosnovanim, iako treba reći i to da je  tuženik u odgovoru na tužbu istakao, a što proizlazi iz njegovog podneska od 9. listopada 2013. godine, a koji je priložio i sam tužitelj uz tužbu, kako je on Sporazum otkazao radi neispunjenja obaveze tužitelja odnosno propusta uplate dvije rate duga, a koji raskid ima opravdanje u čl. 7. Sporazuma, pa je dakle Sporazum, tim otkazom ili raskidom, stranke oslobodio njihovih obaveza.

Tužitelj je žalbu izjavio i u pogledu odluke o troškovima postupka, međutim iz sadržaja žalbe nije vidljivo na koje se troškove isti žali i iz kojih razloga, a preispitujući pobijanu presudu u tom dijelu ovaj drugostupanjski sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, jer je trošak dosudio tuženiku koji je u cijelosti uspio u sporu, a također, prema stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud tuženiku dosudio parnični trošak koji je bio nužan i opravdan za postizanje uspjeha u sporu i u visini propisanoj odredbama Tarife, pa da se ne ponavlja, u tom dijelu, se tužitelja upućuje na sadržaj obrazloženja pobijane presude, sukladno odredbi čl. 375. st. 5. ZPP.

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi, niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, odnosno presuditi kao u izreci.  

 

U Zadru, 3. siječnja 2017.