Broj: Gž-1734/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Brankice Malnar članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. V. iz V., OIB: …i 2. F. V. iz R., OIB:…., zastupanih po punomoćniku S. K., odvjetniku iz R., protiv tuženika M. H. iz Č., , OIB:…., uz sudjelovanje M. H. i A. (A.) H., oboje iz Č., kao umješača na strani tuženika, zastupanih po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbama tužitelja, tuženika i umješača izjavljenima protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1784/2013 od 28. veljače 2014. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 10. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbijaju se žalbe tužitelja, tuženika i umješača kao neosnovane, te se p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1784/2013 od 28. veljače 2014. godine u točkama I. i III. izreke, zatim u dijelu točke IV. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 195,09 kuna s kamatama od 23. studenoga 2006. godine do isplate, potom u točkama V., VII. i VIII. izreke, kao i u dijelu točke IX. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za iznos od 4.537,50 kuna, te isplatu pripadajuće kamate na taj novčani iznos.

 

II              Uvaženjem žalbe tužitelja p r e i n a č u j e s e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1784/2013 od 28. veljače 2014. godine u točki II. izreke, zatim u preostalom dijelu točke IV. izreke, kao i u dijelu točke IX. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za iznos od 1.406,25 kuna, te isplatu pripadajuće kamate na taj iznos i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku M. H. da po osnovi neplaćene najamnine isplati tužiteljima M. V. i F. V. daljnji iznos od 40.671,87 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 29. prosinca 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, zatim za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, potom za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 01. kolovoza 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište

 

 

određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 2.671,92 kuna s kamatama od 29. prosinca 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. ožujka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. svibnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. lipnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.166,72 kuna s kamatama od 29. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3.364,64 kuna s kamatama od 29. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3.364,64 kuna s kamatama od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3.364,64 kuna s kamatama od 29. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3.364,64 kuna s kamatama od 29. travnja 2008. godine do isplate, te

- na iznos od 3.364,64 kuna s kamatama od 29. svibnja 2008. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

              Nalaže se tuženiku M. H. da na ime neplaćenih troškova stanovanja isplati tužiteljima M. V. i F. V. daljnji iznos od 3.393,38 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 08. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, zatim za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, potom za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 01. kolovoza 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 189,56 kuna s kamatama od 08. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 189,31 kuna s kamatama od 23. siječnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 177,81 kuna s kamatama od 22. veljače 2007. godine do isplate,

- na iznos od 174,34 kuna s kamatama od 22. ožujka 2007. godine do isplate,

- na iznos od 172,95 kuna s kamatama od 24. travnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 179,87 kuna s kamatama od 22. svibnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 184,72 kuna s kamatama od 21. lipnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 197,86 kuna s kamatama od 25. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 170,19 kuna s kamatama od 22. kolovoza 2007. godine do isplate,

- na iznos od 184,02 kuna s kamatama od 21. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 186,79 kuna s kamatama od 23. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 163,69 kuna s kamatama od 22. studenoga 2007. godine do isplate,

- na iznos od 168,80 kuna s kamatama od 21. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 169,50 kuna s kamatama od 24. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 161,19 kuna s kamatama od 21. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 177,10 kuna s kamatama od 25. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 168,76 kuna s kamatama od 23. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 192,17 kuna s kamatama od 21. svibnja 2008. godine do isplate, te

- na iznos od 184,48 kuna s kamatama od 20. lipnja 2008. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

              Nalaže se tuženiku M. H. da naknadi tužiteljima M. V. i F. V. daljnji parnični trošak u iznosu od 1.406,25 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 28. veljače 2014. godine do 01. kolovoza 2015. godine teku po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III              Nalaže se tuženiku M. H. da naknadi tužiteljima M. V. i F. V. trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.147,70 kuna, u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

             

              Odbijaju se žalbe tuženika i umješača kao neosnovane i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1784/2013 od 28. veljače 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da po osnovi neplaćene najamnine isplati tužiteljima iznos od 185.728,13 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže navedeno u izreci.

 

              U točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja po osnovi neplaćene najamnine iznad iznosa dosuđenog u točki I. izreke do zatraženog iznosa od 226.400,00 kuna, dakle za iznos od 40.671,87 kuna, s pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose glavnice, sve pobliže naznačeno u toj točki izreke.

 

              U točki III. izreke naloženo je tuženiku da po osnovi neplaćenih troškova stanovanja za razdoblje od lipnja 2008. godine do lipnja 2012. godine isplati tužiteljima iznos od 9.871,95 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve kako je naznačeno u izreci.

 

              U točki IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja iznad iznosa dosuđenog u točki III. izreke do zatraženog iznosa od 13.460,42 kuna, dakle za iznos od 3.588,47 kuna, s pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose glavnice, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

              U točki V. izreke naloženo je tuženiku da po osnovi neplaćenih troškova razlike struje za razdoblje od 17. travnja 2012. godine do 19. lipnja 2012. godine isplati tužitelju M. V. iznos od 685,22 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 23. lipnja 2012. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              U točki VI. izreke odbijen je zahtjev tužitelja F. V. radi isplate iznosa od 685,22 kuna po osnovi neplaćenih troškova razlike struje za razdoblje od 17. travnja 2012. godine do 19. lipnja 2012. godine, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 23. lipnja 2012. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              U točki VII. izreke naloženo je tuženiku da po osnovi neplaćenih troškova čišćenja zajedničkih dijelova stambene zgrade za razdoblje od kolovoza 2009. godine do srpnja 2011. godine isplati tužiteljima iznos od 355,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 25. srpnja 2012. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

              U točki VIII. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 27.615,16 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 28. veljače 2014. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

              U točki IX. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška iznad iznosa dosuđenog u točki VIII. izreke do zatraženog iznosa od 33.558,91 kuna, dakle za iznos od 5.943,75 kuna, s pripadajućim kamatama na taj iznos.

 

              Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je u točki I. izreke prijedlog za sudjelovanje M. H. i A. (A.) H. kao umješača na strani tuženika.

 

              U točki II. izreke određeno je da do pravomoćnosti odluke iz točke I. izreke rješenja M. H. i A. (A.) H. mogu sudjelovati u postupku, te da se njihove parnične radnje ne mogu isključiti.

 

              U točki III. izreke prihvaćena je preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 14. prosinca 2014. godine.

 

              Protiv gornje presude pravodobne žalbe podnose tužitelji, tuženik i umješači, s time da tuženik i umješači izjavljuju žalbu i protiv naznačenog rješenja.

 

             

Tužitelji sadržajem žalbe pobijaju presudu u točkama II., IV. i IX. izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi navode da je sud prvog stupnja pogrešnom primjenom odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u nastavku teksta: ZOO) odbio dio njihovog tužbenog zahtjeva zbog zastare, jer da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 165. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u nastavku teksta: ZV), budući da se njihov zahtjev između ostalog temelji na pravomoćno ostvarenom reivindikacijskom zahtjevu, pa da je zbog činjenice da se tuženik sve do 14. lipnja 2012. godine nalazio u nepoštenom posjedu njihovog stana, nakon čega je u ovršnom postupku iseljen iz istoga, zastarni rok trebao računati od potonje navedenog dana, te da s obzirom na to tužbeni zahtjev nije u zastari.

 

              Osim toga, ističu da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dio njihovog zahtjeva na ime naknade parničnog troška, odnosno da te troškove nije dosudio u pripadajućem iznosu, a da u dijelu odluke o troškovima postupka postoji proturječnost između dosuđenog iznosa tog troška u visini od 27.615,16 kuna i obrazloženja pobijane presude, prema kojem bi isti trebao iznositi 28.396,41 kuna, pa smatraju da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              Stoga predlažu da se presuda u pobijanom dijelu preinači, a potražuju i trošak postupka po žalbi.

 

              Tuženik pobija gornju presudu i rješenje iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, pri čemu ne predlaže način rješenja žalbe.

 

              U žalbi u glavnome ističe da je sud prvog stupnja tek na ročištu koje je održano dana 11. prosinca 2013. godine utvrdio da mu nisu dostavljeni tužba, rješenja, pozivi za ročišta i podnesci tužitelja, zbog čega je bio višestruko zakinut, te da adresa na koju su „stizale“ pošiljke suda nije bila njegova jedina adresa, pa smatra da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, u vezi čega se poziva na odredbu članka 421. stavak 1. točka 2. ZPP-a, te na odredbu članka 354. stavak 2. točka 6. tog Zakona.

 

              Pri tome navodi da sud nije poštovao niti vremenski rok u kojem bi stigao normalno očekivani odgovor na tužbu, te da je predmetna tužba zaprimljena na sudu dana 21. lipnja 2013. godine, dok je prvo ročište za glavnu raspravu održano dana 18. srpnja 2013. godine.

 

              Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nije proveden podstadij prethodnog ispitivanja tužbe u pogledu identificiranja, sređivanja i pribavljanja relevantnog procesnog materijala koji bi trebao omogućiti uspješno održavanje glavne rasprave, te da istome nije uredno dostavljeno rješenje istog suda poslovni broj P-1784/2013 od 02. kolovoza 2013. godine, dok je rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj 8 Gž-4257/2013-2 povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje, pa smatra da je postupljeno protivno odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u nastavku teksta: Konvencija).

 

              Osim toga, ističe da u svojem podnesku od 06. siječnja 2014. godine nije dao odgovor na tužbu, već je reagirao na zapisnik s ročišta koje je održano dana 11. prosinca 2013. godine.

 

              Umješači sadržajem žalbe pobijaju presudu u točkama I., III., V., VII. i VIII. izreke, a rješenje u točki I. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a.

 

              U žalbi navode da je umješač A. H. supruga tuženika, dok je umješač M. H. njegov sin, te da svi oni žive u zajedničkom domaćinstvu u Č., H. 100/1, a da su tužitelji na toj nekretnini (kući) zabilježili privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja, čime su pokazali da će predmetnu tražbinu u slučaju uspjeha u ovoj parnici namirivati iz vrijednosti te nekretnine, te da je riječ o kući koja predstavlja bračnu stečevinu tuženika i njegove supruge, te je izgrađena uz značajna ulaganja umješača M. H., pa da se stoga radi o nekretnini koja je i u vlasništvu umješača.

 

              Stoga smatraju da imaju pravni interes za miješanje u ovu parnicu na strani tuženika, u vezi čega ističu da bi u slučaju njegovog uspjeha u sporu spomenuta privremena mjera bila ukinuta, nakon čega bi oni mogli uknjižiti svoje pravo vlasništva na navedenoj nekretnini, odnosno prodati svoj dio kuće ili na neki drugi način njome raspolagati.

 

              Iz navedenih razloga mišljenja su da je donošenjem odluke opisane u točki I. izreke pobijanog rješenja počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te da je pogrešno primijenjena odredba članka 206. stavak 1. ZPP-a.

 

              Osim toga, ističu da se visina utužene najamnine mogla utvrditi jedino provođenjem građevinskog ili ekonomskog vještačenja, a ne na temelju podataka koje je u vezi toga u spis dostavila Porezna uprava, sve iz razloga koje pobliže navode u žalbi, pa smatraju da je na navedene okolnosti trebalo prihvatiti njihov prijedlog za provođenje dokaza odgovarajućim vještačenjem, a budući da to sud prvog stupnja nije učinio, mišljenja su da je i zbog toga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              Slijedom navedenog, predlažu da se presuda i rješenje u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje odnosno postupak.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok su žalbe tuženika i umješača neosnovane.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spis tog suda poslovni broj P-5927/04, te iskaza tužitelja M. V. (u nastavku teksta: prvotužitelj), u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev prvotužitelja i tužitelja F. V. (u nastavku teksta: drugotužitelj) kao suvlasnika stana na VI katu stambene zgrade u ulici J. P. K. 91 u R. radi isplate pripadajućeg iznosa najamnine, neplaćenih troškova stanovanja i razlike električne energije, te neplaćenih troškova čišćenja zajedničkih dijelova navedene stambene zgrade od tuženika kao ranijeg posjednika gornjeg stana.

 

              U vezi toga utvrđuje da su tužitelji u podnesku od 14. veljače 2014. godine, tj. do zaključenja prethodnog postupka na ročištu od 25. veljače 2014. godine, preinačili tužbu, na što se tuženik nije očitovao, pa odgovarajućom (analognom) primjenom odredbe članka 190. stavak 7. ZPP-a odlučuje kao u točki III. izreke gornjeg rješenja.

 

              Nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj P-5927/04 od 27. prosinca 2006. godine usvojen tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja protiv ovdje tuženika radi predaje u posjed naznačene nekretnine i isplate, a da su navedeni tužitelji na temelju te presude dana 16. prosinca 2008. godine pokrenuli protiv tuženika ovršni postupak radi ispražnjenja i predaje u posjed navedenog stana, u vezi čega je dana 14. siječnja 2009. godine u predmetu poslovni broj Ovr-4220/08 doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi, a da je tuženik iselio iz gornjeg stana dana 14. lipnja 2012. godine.

 

              Na temelju toga utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 27. prosinca 2006. godine do 14. lipnja 2012. godine koristio navedeni stan bez pravne osnove, čime je onemogućio tužitelje u njegovom iznajmljivanju, pri čemu za takvo korištenje istima nije plaćao bilo kakvu naknadu, osim što je podmirio dio troška električne energije, dok su preostale troškove koji se odnose na korištenje tog stana u navedenom razdoblju podmirili tužitelji.

 

              Stoga utvrđuje da tužiteljima kao vlasnicima gornjeg stana pripada za gore navedeno razdoblje, u skladu s odredbom članka 1120. ZOO-a, pravo na naknadu od tuženika odgovarajućih novčanih iznosa po osnovi izgubljene najamnine, s time da visinu te najamnine utvrđuje prema dostavljenim podacima Porezne uprave o prosječnoj najamnini za stan kakav je predmetni u 2007. godini (32,00 kuna po m²), u 2008. i 2009. godini (34,00 kuna po m²), te u 2010., 2011. i 2012. godini (36,00 kuna po m²), te s obzirom na površinu predmetnog stana od 98,96 m², u vezi čega odbija prijedlog umješača da se na okolnost visine najamnine provede dokaz građevinskim ili ekonomskim (financijskim) vještačenjem, jer utvrđuje da su isti samo paušalno osporili podatke Porezne uprave o visini prosječne najamnine za stan kakav je predmetni, a da je gotovo općepoznato da se stan na takvoj poziciji može iznajmiti za mnogo veći iznos od onoga za koji je Porezna uprava dostavila podatke.

 

              Isto tako, utvrđuje da je tuženik u naznačenom vremenskom razdoblju stekao bez osnove i korist koja se odnosi na troškove stanovanja u predmetnom stanu, te troškove čišćenja zajedničkih dijelova navedene stambene zgrade, koje su podmirili tužitelji.

 

              Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je prvotužitelj dana 23. lipnja 2012. godine podmirio u korist tuženika i trošak u iznosu od 685,22 kuna koji se odnosi na razliku utrošene električne energije za predmetni stan za razdoblje od 17. travnja 2012. godine do 19. lipnja 2012. godine, pa da isti ima pravo na naknadu tog troška, ali da to pravo ne pripada i drugotužitelju, jer da isti nije dokazao da je za njega po toj osnovi nastao kakav trošak.

 

Iz navedenih razloga usvaja tužbeni zahtjev oba tužitelja u dijelu opisanom u točkama I., III. i VII. izreke pobijane presude, te presuđuje kao u točkama V. i VI. izreke pobijane presude.

 

Na naznačene novčane iznose dosuđuje tužiteljima i pripadajuće zakonske zatezne kamate, pri čemu utvrđuje da je tuženik bio nepošteni posjednik predmetnog stana, pa svoju odluku u tom dijelu temelji na odredbama članaka 29. stavak 1. i 1115. ZOO-a.

 

              Nadalje, a vezano uz istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, utvrđuje da potraživanje koje se temelji na odredbama članaka 1111. i 1120. ZOO-a zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, jer da odredbama ZOO-a nije propisan posebni zastarni rok za predmetnu tražbinu.

 

              Stoga utvrđuje da je potraživanje tužitelja koje se odnosi na neplaćenu najamninu i utužene režijske troškove (osim utroška električne energije), a koje je dospjelo prije 21. lipnja 2008. godine, tj. pred više od pet godina računajući do podnošenja predmetne tužbe dana 21. lipnja 2013. godine, zastarjelo, pa odlučuje kao u točkama II. i IV. izreke pobijane presude.

 

              Odluku o naknadi parničnih troškova temelji na odredbama članaka 154. stavka 3. i 155. stavak 1. ZPP-a, u vezi čega utvrđuje da je prvotužitelj uspio u sporu u omjeru od 81,63%, a drugotužitelj u omjeru od 81,34%, pa da isti nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu svojeg tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa obvezuje tuženika da naknadi istima cjelokupan parnični trošak.

 

              U vezi toga utvrđuje da tužiteljima za radnje njihovog punomoćnika-odvjetnika pripada u skladu s odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, u nastavku teksta: Tarifa) pravo na naknadu troška za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna, zatim troška u istom iznosu za sastav prijedloga za određivanje privremene mjere, potom troška sastava podneska od 19. studenoga 2013. godine u iznosu od 2.500,00 kuna, zatim troška od ukupno 1.250,00 kuna za sastav podnesaka od 19. srpnja 2013. godine i 14. veljače 2014. godine (iznos od 625,00 kuna po podnesku), potom troška za zastupanje na ročištu od 18. srpnja 2013. godine u iznosu od 625,00 kuna, nadalje troška od sveukupno 7.500,00 kuna za zastupanje na ročištima od 03. rujna 2013. godine, 11. prosinca 2013. godine i 25. veljače 2014. godine, te troška u iznosu od 4.062,50 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25%.

 

              Osim toga, utvrđuje da tužiteljima pripada i pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi, i to za tužbu u iznosu od 2.271,83 kuna, za prijedlog za određivanje privremene mjere u iznosu od 1.135,91 kuna, za rješenje o privremenoj mjeri u iznosu od 1.135,91 kuna, te za presudu u iznosu od 2.759,01 kuna.

 

              Stoga utvrđuje da istima na ime parničnog troška pripada pravo na naknadu u iznosu od 27.615,16 kuna, kao i pravo na zatezne kamate na taj iznos za razdoblje od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12 i 25/13, u nastavku teksta: OZ).

 

              Što se tiče zahtjeva tužitelja za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude od 28. veljače 2014. godine, utvrđuje da je sud sve dok se sukladno odredbi članka 98. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 25/13, u nastavku teksta: ZID ZPP-a) ne ispune pretpostavke za isticanje presude na e-oglasnoj ploči sudova, tj. dok ministar nadležan za poslove pravosuđa ne donese odluku o ispunjavanju takvih uvjeta u skladu s odredbama ZPP-a, a pozivom na odredbu članka 98. stavak 2. ZID ZPP-a, obvezan stranci koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje dostaviti tu odluku prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena, koje odredbe su sadržane u člancima 133. do 149. b ZPP-a, što podrazumijeva to da je strankama koje u postupku nemaju punomoćnika dužan obavljati dostavu na adresu njihovog prebivališta, a punomoćnicima, ovisno o tome imaju li pretinac u sudu ili ga nemaju, u takav pretinac, tj. na adresu njihova ureda, te da bi svako drugačije tumačenje odredbe članka 98. stavak 1. i 2. ZPP-a bilo protivno smislu i sadržaju te odredbe.

 

              Stoga utvrđuje da za usvajanje potonjeg dijela zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

              Iz navedenih razloga presuđuje kao u točkama VIII. i IX. izreke pobijane presude.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedene odluke nemaju postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelji i umješači, te se u svemu mogu ispitati.

 

              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

 

              Naime, točno je da je na ročištu od 11. prosinca 2013. godine utvrđeno da istome nisu dostavljeni tužba, rješenja suda, pozivi za ročišta i podnesci tužitelja, ali je sud prvog stupnja taj propust otklonio tako što je na istom ročištu dostavio tuženiku sve navedene isprave, te mu je ostavljen rok od 30 dana da se očituje na iste, pa navedeni propust u dostavi ni u čemu nije imao za posljedicu onemogućavanje te stranke u raspravljanju u predmetnom parničnom postupku, jer je tuženik s obzirom na navedeno imao dovoljno vremena da se očituje na dostavljene isprave, te da dostavi u spis odgovor na tužbu.

 

              Navedena postupovna povreda nije počinjena niti time što je sud prvog stupnja odbio prijedlog potencijalnih umješača za provođenje dokaza građevinskim ili ekonomskim vještačenjem na okolnosti visine najamnine koju u ovoj parnici tužitelji potražuju od tuženika, jer je pravilno utvrdio da su podaci koje je u tom smislu dostavila u spis Porezna uprava (list 132 spisa) relevantni za utvrđenje visine te najamnine, a to stoga jer se radi o tijelu koje zasigurno raspolaže mjerodavnim podacima o prosječnoj najamnini za stan površine i položaja kakav je predmetni, a umješači ničim nisu doveli u sumnju vjerodostojnost tih podataka, pa nije bilo potrebe za provođenjem daljnjih (predloženih) dokaza na navedene okolnosti.

 

              Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 280-283. ZPP-a, jer sud prvog stupnja nije postupio protivno potonjim odredbama ZPP-a, niti su donošenjem pobijanih odluka povrijeđene relevantne odredbe Konvencije.

 

              Na tvrdnje tuženika da mu nije uredno dostavljeno rješenje istog suda poslovni broj P-1784/2013 od 02. kolovoza 2013. godine, kojim je usvojen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere, valja odgovoriti da je takve tvrdnje isti mogao i trebao isticati u žalbi protiv potonjeg rješenja, a budući da je njegova žalba protiv te odluke odbijena rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj 8 Gž-4257/2013-2 od 12. studenoga 2013. godine, uslijed čega je spomenuto rješenje od 02. kolovoza 2013. godine postalo pravomoćno, to tuženik u ovoj fazi postupka više nije ovlašten pobijati zakonitost i pravilnost navedenog rješenja, niti je ovaj sud ovlašten ispitivati navodnu povredu njegovog ustavnog prava na pravično suđenje uslijed donošenja gore spomenute drugostupanjske odluke.

 

              Protivno žalbenim navodima potencijalnih umješača, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 207. stavak 1. ZPP-a kada je odbio njihov prijedlog za sudjelovanje u ovoj parnici kao umješača na strani tuženika, pa donošenjem takve odluke nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s prethodno navedenom odredbom istog Zakona.

 

              Naime, pravilno je utvrđenje suda da M. H. i A. (A.) H. nemaju pravni interes da tuženik uspije u predmetnoj parnici, jer predmet ovog postupka nije pitanje vlasništva nekretnine na koju se odnosi rješenje radi osiguranja novčane tražbine tužitelja koje je u ovom predmetu doneseno dana 02. kolovoza 2013. godine (list 83 i 84 spisa), pa u tom smislu ishod ove parnice nema neposredan učinak na prava i/ili pravne interese potencijalnih umješača, u vezi čega pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da isti svoja prava za koja smatraju da im pripadaju u odnosu na tu nekretninu mogu eventualno ostvarivati u posebnom postupku protiv tuženika, koja činjenica međutim nema utjecaja na njihov postupovni status u ovom sporu.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelji prije zaključenja prethodnog postupka (u podnesku od 14. veljače 2014. godine) preinačili tužbu, o kojoj preinaci se tuženik koji je bio nazočan na ročištu od 25. veljače 2014. godine na kojem je priložen u spis gornji podnesak nije izjasnio, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 190. stavak 7. ZPP-a dopustio takvu preinaku.

 

              Nadalje, pravilno je utvrđenje suda da se tuženik u razdoblju od 27. prosinca 2006. godine pa do 14. lipnja 2012. godine nalazio u bespravnom posjedu predmetnog stana koji je u vlasništvu tužitelja, a pravilno je utvrđena i visina njihove tražbine po utuženim osnovama (neplaćena najamnina, troškovi stanovanja, razlika troška na ime utroška električne energije, te troškovi čišćenja zajedničkih dijelova stambene zgrade), kao i pravo na naknadu od tuženika odgovarajućih novčanih iznosa po naznačenim osnovama, u skladu s odredbama članaka 1111. i 1120. ZOO-a.

 

Naime, pravilno je utvrđeno da je tuženik protupravnom upotrebom tuđe stvari (predmetnog stana) u naznačenom vremenskom razdoblju stekao korist u vidu neplaćene najamnine koju bi inače morao plaćati za korištenje navedenog stana, kao i korist time što su pojedini tužitelji za njega podmirili troškove stanovanja (osim troška u iznosu od 195,09 kuna), te razliku troška po osnovi utrošene električne energije i troškove čišćenja zajedničkih dijelova stambene zgrade, a koje činjenice tuženik i umješači niti ne osporavaju u svojim žalbama.

 

Međutim, pogrešno je utvrđenje suda da je nastupila zastara onog dijela tužbenog zahtjeva koji je opisan u točkama II. i IV. izreke pobijane presude, jer takva tražbina potječe iz realiziranog zahtjeva tužitelja za predaju predmetnog stana u posjed, ostvarenog donošenjem pravomoćne presude tog suda poslovni broj P-5927/04 od 27. prosinca 2006. godine, pa se protivno utvrđenju prvostupanjskog suda na pitanje zastare utuženog potraživanja primjenjuje odredba članka 165. stavak 1. i 2. ZV-a, kao odredba posebnog zakona (lex specialis).

 

Naime, iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da se tuženik u naznačenom vremenskom razdoblju nalazio u nepoštenom posjedu predmetnog stana, pa je u skladu s odredbom članka 165. stavak 1. ZV-a dužan naknaditi tužiteljima i sve koristi koje je u tom razdoblju imao od korištenja navedenog stana, pa dakle i neplaćenu najamninu i troškove stanovanja (osim troška po toj osnovi u iznosu od 195,09 kuna za kojeg tužitelji nisu dokazali da ga je neosnovano prouzročio tuženik), pri čemu njihov zahtjev po tim osnovama zastarijeva u roku od tri godine računajući od 14. lipnja 2012. godine (tada je prestao posjed tuženika na  navedenom stanu), u smislu odredbe članka 165. stavak 2. ZV-a.

 

Budući da su tužitelji predmetnu tužbu podnijeli dana 21. lipnja 2013. godine, do kojeg dana nije protekao trogodišnji zastarni rok propisan potonjom odredbom ZV-a, računajući od 14. lipnja 2012. godine, to navedena tražbina tužitelja nije zastarjela, pa je pravilnom primjenom naznačene odredbe ZV-a, kao i odredaba članaka 1111. i 1120. ZOO-a, trebalo usvojiti i taj dio njihovog tužbenog zahtjeva (osim troška stanovanja u iznosu od 195,09 kuna i kamata na taj iznos), kao i zahtjev tužitelja za isplatu pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. stavak 1. i 1115. ZOO-a.

 

Preostali žalbeni navodi tužitelja, tuženika i umješača nisu od utjecaja na odluku o žalbi.

 

Kako iz gornjeg proizlazi da tužitelji nisu uspjeli samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, i to jedino u dijelu točke IV. izreke u kojem je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova stanovanja u iznosu od 195,09 kuna i kamata na taj iznos od 23. studenoga 2006. godine do isplate, te u dijelu tog zahtjeva koji je opisan u točki VI. izreke pobijane presude, a zbog tog dijela nije nastao poseban trošak postupka, to im u skladu s odredbama članaka 154. stavak 3. i 155. ZPP-a pripada pravo na naknadu cjelokupnog parničnog troška na teret tuženika.

 

U tom smislu pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljima pripada pravo na naknadu troška za sastav tužbe, prijedloga za određivanje privremene mjere, sastava podnesaka od 19. studenoga 2013. godine, 19. srpnja 2013. godine i 14. veljače 2014. godine, te zastupanja na ročištima od 18. srpnja 2013. godine, 03. rujna 2013. godine, 11. prosinca 2013. godine i 25. veljače 2014. godine, sve u iznosima čija visina je pravilno utvrđena, pa istima za te radnje pripada pravo na trošak u ukupnom iznosu od 16.875,00 kuna, kao i na trošak na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 4.218,75 kuna (pogrešno sud utvrđuje taj trošak u visini od 4.062,50 kuna).

 

Isto tako, tužiteljima prema pravilnom utvrđenju suda pripada i pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 2.271,83 kuna, za prijedlog za određivanje privremene mjere u iznosu od 1.135,91 kuna, za rješenje o privremenoj mjeri u iznosu od 1.135,91 kuna, te za presudu u iznosu od 2.759,01 kuna, dakle sveukupno 7.302,66 kuna.

 

Pri tome pogrešno sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljima ne pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu od 28. veljače 2014. godine na kojem su objavljene pobijane odluke, jer je i taj trošak bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa je istima po toj osnovi trebalo priznati zatraženi trošak u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), kao i pripadajući trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 125,00 kuna (Tbr. 42. Tarife).

 

Stoga je tužiteljima na ime naknade troškova predmetnog postupka trebalo dosuditi ukupni iznos od 29.021,41 kuna, tj. uz dosuđeni trošak od 27.615,16 kuna i daljnji trošak u iznosu od 1.406,25 kuna, kao i pripadajuću zateznu kamatu na taj iznos počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u smislu odredbe članka 30. stavak 2. OZ-a, dok je u preostalom dijelu pravilno odbijen njihov zahtjev po toj osnovi.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbe tužitelja, tuženika i umješača odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu u dijelu opisanom u točki I izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a presuđeno kao u točki II izreke iste odluke.

 

              Pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a odbijene su žalbe tuženika i umješača kao neosnovane, te je potvrđeno pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

              S obzirom na to da tužitelji u žalbenom postupku nisu uspjeli samo u odnosu na neznatni dio ožalbene presude, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to im u smislu odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a pripada pravo na naknadu cjelokupnog troška tog postupka od tuženika, i to prema vrijednosti ožalbenog dijela presude od ukupno 44.260,34 kuna, pa je istima za sastav žalbe protiv pobijane presude po punomoćniku-odvjetniku dosuđen trošak u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), zatim trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 312,50 kuna (Tbr. 42. Tarife), te trošak plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.585,20 kuna, tj. sveukupno 3.147,70 kuna, pa je odlučeno kao u točki III izreke presude.

 

              Presuda suda prvog stupnja u točki VI. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 10. siječnja 2017. godine.