Broj: Gž-3380/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. E. H. M. iz I., V., 2. N. H. G. iz I., L., i 3. B. H. O. iz I., F.,  sve zastupane po punomoćnici A. P., odvjetnici iz R., protiv tuženika-protutužitelja: 1. N. L. iz R., OIB: ... i 2. L. B. iz K., OIB. ...,  kao nasljednice pok. B. L., zastupane po punomoćnici J. D. B., odvjetnici iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženica-protutužiteljica izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3235/10 od 6. ožujka 2014. godine, dana 11. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

             

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženica-protutužiteljica i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3235/10 od 6. ožujka 2014. godine u točki 1. izreke, u točki 2. izreke u odbijajućem dijelu, u točki 3. izreke, te točki 4. izreke u dosuđujućem dijelu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke je naloženo tuženicama-protutužiteljicama (u daljnjem tekstu tuženice) isplatiti tužiteljicama-protutuženicama (u daljnjem tekstu tužiteljice) iznos od 157.531,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose specificirane u toj točki izreke od dospijeća do isplate, u točki 2. izreke je naloženo tužiteljicama isplatiti tuženicama iznos od 4.929,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 27. studenog 2011. godine do isplate, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu za iznos od 703,95 kn protutužbeni zahtjev odbijen, u točki 3. izreke je odbijen dio protutužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 17.729,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u točki 4. izreke naloženo tuženicama isplatiti tužiteljicama parnični trošak u iznosu od 20.211,55 kn u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljica odbijen.

 

Protiv presude su žalbu podnijele tuženice iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

U žalbi ukazuju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer da postoji proturječnost između razloga presude te priloženih isprava, što se prije svega odnosi na zaključak da tuženice nemaju pravnu osnovu korištenja cijelog stana, iako iz priloženog ugovora o korištenju stana i rješenja suda prvog stupnja poslovni broj R1-91/71 od 18. svibnja 1971. godine proizlazi da su stekle stanarsko pravo na stanu ukupne površine od 103 m2. Navode da su po sili zakona stekle pravni položaj zaštićenog najmoprimca i na drugoj polovini stana stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 53/96, 91/96, 48/98, 66/98; dalje ZNS). Posebice ukazuju da tim zakonom nije propisan prekluzivni rok u kojem se može tražiti pravna zaštita kod suda pa tvrde da nisu mogle izgubiti status zaštićenih najmoprimaca. Smatraju da je primjenom odredbi čl. 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a, budući da tužbeni zahtjev tužiteljica predstavlja obveznopravni zahtjev podnesen sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO). Naglašavaju da su tužiteljice kao suvlasnice stana odbile postupiti sukladno odredbi čl. 31. ZNS-a i sklopiti sa njima ugovor o najmu dijela stana, zbog čega da su morale ustati tužbom radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana, a spor se vodi pod brojem P-1668/10.  Stoga da su predlagale i prekid ovog postupka, koji prijedlog je sud prvog stupnja bez osnove odbio. Glede protutužbenog zahtjeva, navode da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da tužiteljice nisu imale saznanja o izvršenim radovima, koji zaključak da je proturječan iskazima svjedoka B. L. te K. V.. Ukazuju na dopis B. L. upućen suvlasnicima zgrade 12. travnja 2010. godine te zaključuju da su suvlasnici zgrade bili obaviješteni o stanju krovišta. Podredno smatraju da radovi koji su izvedeni na zajedničkoj stvari predstavljaju poslove redovite uprave u smislu odredbe čl. 40. ZV-a pa za izvođenje tih radova nije bio potreban pristanak tužiteljica kao suvlasnica koje su bile dužne brinuti se o stanju nekretnine. Ponavljaju prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe te ističu da je nelogično da bi se izlagale velikim i nepotrebnim troškovima izvođenja radova te sanacije krovišta, a da ti troškovi nisu bili nužni i korisni, budući da je stanje nekretnine predstavljalo opasnost i za same stanare. Ističu da su na okolnost izvođenja radova i plaćanja računa predlagale saslušanje svjedoka I. Š. i M. L., međutim da je sud prvog stupnja bez osnove taj dokazni prijedlog odbio kao i prijedlog da se od upravitelja pribave isprave u potkrjepu visine protutužbenog zahtjeva. Pobijaju i odluku o parničnom trošku.

 

Predlažu preinačiti presudu i odbiti tužbeni, a prihvatiti protutužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

Tužiteljice u odgovoru na žalbu navode da drugotuženica nije mogla steći status zaštićenog najmoprimca, jer u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova nije bila član domaćinstva obitelji L., dok je prvotuženica mogla steći isključivo status običnog najmoprimca jer je za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca bila dužna zatražiti zaključenje ugovora sa vlasnicima nekretnine. Predlažu žalbu tuženica odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni, a odbio protutužbeni zahtjev. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

 

-          da su tužiteljice u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnice nekretnine k.č. br. 1033/1 kuće sa dvorištem, upisane u z.k. ul. 707 k.o. P., svaka u 1/6 dijela, dok je u zemljišnim knjigama kao suvlasnik u 3/6 dijela upisan Grad R.,

 

-          da su u knjizi položenih ugovora kao suvlasnici posebnog dijela trosobnog stana br. 2. na 1. katu zgrade u ukupnoj površini od 102,6 m2 upisani B. L. u ¼ dijela i N. L. u ¼ dijela,

 

-          da se zgrada sastoji od dva stana, stana u prizemlju te stana na prvom katu,

 

-          da su B. L. i N. L. sa Gradom. R. sklopili Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 17. svibnja 1995. godine predmetom kojeg ugovora je bila jedna polovina stana na 1. katu zgrade te su pravo vlasništva upisali u knjigu položenih ugovora,

 

-          da su N. i B. L. koristili cijeli stan, dakle i dio stana u suvlasništvu tužiteljica, pa tužiteljice zahtijevaju isplatu zbog koristi koju su zbog toga ostvarili,

 

-          da su tuženici plaćali iznos zajedničke pričuve za cijelu površinu stana te su u razdoblju od 1. studenog 2005. godine do 31. prosinca 2011. godine po toj osnovi uplatili iznos od 11.265,90 kn, zbog čega protutužbenim zahtjevom traže od tužiteljica isplatu polovine tog iznosa,

 

-          da se preostali dio protutužbenog zahtjeva odnosi na ulaganja izvršena u nekretninu i to popravak četiri prozora i balkonskih vrata, nabavu pet prozora i popravak krovišta,

 

-          da su troškovi za koje tuženici zahtijevaju isplatu podmireni iz police osiguranja zgrade kod C. o. d.d., osim računa broj 14/10 građevinskog obrta T. od 24. kolovoza 2010. godine,

 

-          da stan u prizemlju koristi S. J. koja je saslušana kao svjedok u ovom postupku, koja je u knjizi položenih ugovora upisana kao suvlasnica posebnog dijela – stana u prizemlju zgrade,

 

-          da je u postupku koji se vodio pod brojem P-1668/10 donesena nepravomoćna presuda po tužbi tužiteljice N. L. radi donošenja presude kojom se nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom za jednu polovinu predmetnog stana u suvlasništvu tužiteljica, kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja te podataka Porezne uprave R. o cijeni mjesečnog najma stana približne kvalitete i lokacije, sud prvog stupnja utvrđuje prosječnu najamninu za stan u površini koja odgovara suvlasničkom udjelu tužiteljica te zauzima stajalište da tužiteljicama pripada pravo na naknadu na temelju odredbe čl. 1111. ZOO-a, za razdoblje nakon stupanja na snagu tog Zakona (1. siječnja 2006. godine), odnosno na temelju odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. godine („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje ZOO/91) u odnosu na tražbinu za vrijeme važenja tog Zakona. Stoga obvezuje tuženice na isplatu ukupnog iznosa od 157.531,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, od dospijeća do isplate.

 

Glede protutužbenog zahtjeva, utvrđuje da su tuženici isplatili ukupan iznos od 11.265,90 kn u prijepornom razdoblju, pa bi imali pravo na povrat iznosa od 5.632,95 kn od tužiteljica, međutim s obzirom na istaknuti prigovor zastare dijela te tražbine, tuženicama priznaje iznos od 4.929,00 kn, budući da utvrđuje da je ukupno devet računa plaćenih za zajedničku pričuvu u zastari. U odnosu na preostali dio protutužbenog zahtjeva utvrđuje da tužiteljice nisu imale saznanja o izvršenim radovima, budući da tuženice nisu dokazale da su tužiteljice obavijestile o izvođenju radova, pa bi se tuženice u smislu odredbe čl. 389. ZV-a mogle smatrati poslovođama bez naloga, ali im ni u tom slučaju ne bi pripadalo pravo na isplatu, budući da ne postoji odgovarajuća odluka građevinske inspekcije o nužnosti izvođenja radova, a na te okolnosti da tuženice nisu ponudile provođenje nekih drugih dokaza. Pored toga zahtjev ocjenjuje neosnovanim i zato što je u postupku utvrđeno da su svi računi za koje tuženice zahtijevaju isplatu, osim računa broj 14/10 građevinskog obrta T. od 24. kolovoza 2010. godine, podmireni iz police osiguranja osiguratelja zgrade C. o. d.d.. Stoga u cijelosti odbija protutužbeni zahtjev, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a te tužiteljicama priznaje ukupan trošak u iznosu od 26.605,00 kn, a tuženicama trošak prema uspjehu u sporu u iznosu od 6.393,45 kn, pa nakon prebijanja ovih troškova obvezuje tuženice na isplatu iznosa od 20.211,55 kn.

 

Prije svega valja istaći da se obrazloženje presude u dijelu u kojem se sud poziva na primjenu odredbe čl. 161. i 162. ZV-a ne može smatrati prekoračenjem zahtjeva, kako se to sugerira u žalbi, budući da je tim člancima propisana zaštita vlasništva, konkretno vlasnički zahtjev za povrat stvari, o kojem zahtjevu sud prvog stupnja nije odlučivao, već je odlučio isključivo o zahtjevu za isplatu zbog stjecanja bez osnove na strani tuženica, koji zahtjev je postavljen u tužbi, što znači da povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a nije počinjena.

 

Iako to nije od utjecaja na ishod ovog postupka, valja istaći da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da tuženica N. L. i njezin suprug B. L. nisu imali status nositelja stanarskog prava na cijelom stanu koji se nalazi na prvom katu zgrade u R. Naime, prema utvrđenjima suda prvog stupnja bi proizlazilo da je obitelj L. koristila stan još od 60-ih godina prošlog stoljeća pa su na taj način temeljem propisa koji je tada bio na snazi, Zakona o stambenim odnosima iz 1966. godine („Narodne novine“ 11/66) stekli stanarsko pravo na cijelom stanu, iako nisu sa tadašnjom suvlasnicom stana V. G. Š. sklopili pisani ugovor o korištenju stana. Prema narečenom propisu sklapanje ugovora o korištenju stana nije bila zakonska pretpostavka za stjecanje stanarskog prava u situaciji kada je sadržaj takvog ugovora u cijelosti realiziran, te je stan korišten u svrhu stanovanja. Stoga su B. i N. L. stupanjem na snagu ZNS-a stekli prava i obveze najmoprimca (čl. 30. st. 2. ZNS), ali ne i status zaštićenih najmoprimaca budući da pitanje korištenja dijela stana u suvlasništvu tužiteljica nisu riješili sklapanjem ugovora o najmu stana.

 

Prema odredbi čl. 33. st. 2. ZNS-a najmoprimac je bio dužan podnijeti vlasniku stana zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana i to u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZNS-a. Tuženici su imali saznanja o tome da su tužiteljice suvlasnice stana u jednoj polovini idealnog dijela, štoviše, tužiteljice su dopisom od 12. travnja 1997. godine ponudile B. L. kupnju njihovog suvlasničkog dijela stana, na koji dopis je B. L. odgovorio 11. studenog 2002. godine uz obrazloženje da je zainteresiran za kupnju dijela stana, ali zbog materijalne situacije to nije u mogućnosti realizirati te je ujedno ponudio druge načine rješavanja nastalog problema. Pritom ni na koji način nije ukazao da bi imao status zaštićenog najmoprimca, niti zahtijevao sklapanje ugovora o najmu dijela stana. Stoga ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da su tuženici do 2010. godine, kada su podnijeli tužbu radi sklapanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, izgubili pravo na podnošenje takvog zahtjeva, što je u konačnici potvrđeno i presudom (koja je u međuvremenu postala pravomoćna) kojom je odbijen takav tužbeni zahtjev tuženice N. L. i njezinog supruga B. L..

 

Posljedično tome pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužiteljice imaju pravo na naknadu iznosa koji predstavlja korist tuženika od uporabe tuđe stvari, odnosno stjecanje bez osnove prema odredbi čl. 1120. ZOO-a, u visini mjesečne najamnine koju bi za korištenje dijela stana u suvlasništvu tužiteljica tuženici u utuženom razdoblju plaćali.

 

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kada je odbio protutužbeni zahtjev. Naime, tuženici su, osim zahtjeva za isplatu zajedničke pričuve, zahtijevali i isplatu po osnovi ulaganja izvršenih u nekretninu, prema priloženim računima koji se odnose na ugradnju prozora i vratiju, te sanaciju i obnovu krovišta. U odnosu na većinu izdataka je sud prvog stupnja utvrdio da su plaćeni iz police osiguranja stambene zgrade, što znači da tuženici takav izdatak nisu ni imali, a u odnosu na plaćanje računa broj 14/10 građevinskog obrta T. od 24. kolovoza 2010. godine koji bi se odnosio na radove na krovu (zamjena greda, pokrivanje krova postojećim kanalicama, pokrivanje novim kanalicama), pored razloga koji su navedeni u pobijanoj presudi, valja dodati da bi se radilo o izvanrednim poslovima u smislu odredbe čl. 41. ZV-a, za poduzimanje kojih poslova je potrebna suglasnost svih suvlasnika, koja je evidentno izostala, budući da se tužiteljice nisu suglasile sa izvođenjem tih radova (a upitno je da li je od njih suglasnost i zatražena), koji zaključak se odnosni i na suvlasnicu nekretnine S. J. pa utoliko tuženicama ne pripada pravo na naknadu dijela tih troškova. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tuženice nisu ničim dokazale da bi se radilo o nužnim popravcima u smislu odredbe čl. 383. ZV-a niti da bi se radilo o hitnim popravcima u smislu odredbe čl. 382. ZV-a.

 

Na žalbene navode tuženica valja odgovoriti da izmjena krovišta predstavlja veći popravak te samim time i izvanredni posao u smislu odredbe čl. 41. ZV-a, a ne predstavlja posao redovite uprave. Konačno, i kada bi se radilo o poslovima redovite uprave, tuženici su bili dužni za izvođenje radova ishoditi većinu glasova koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika, a u protivnom su bili dužni zatražiti da o tome odluku donese sud, u smislu odredbe čl. 40 st. 3. ZV-a, koji postupak tuženici nisu pokrenuli pa im ne bi pripadalo pravo na naknadu tih troškova ni u slučaju da se radilo o poslovima redovite uprave.

 

Žalbeni navod tuženica kojim ponavljaju prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe je nejasan, jer su tužiteljice postavile tužbeni zahtjev radi isplate novčanog iznosa, a pravni interes se ispituje jedino kada je podnesena tužba za utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a, što u ovoj parnici nije slučaj.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužiteljice su uspjele u cijelosti sa tužbenim zahtjevom, dok su tuženice djelomično uspjele sa protutužbenim zahtjevom pa je sud prvog stupnja pravilno obračunao troškove srazmjerno uspjehu u parnici, a potom izvršio prijeboj tih troškova. Trošak zastupanja odvjetnika je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12).

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženica odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki 2. izreke u dosuđujućem dijelu kao nepobijana ostala neizmijenjena. 

 

U Rijeci 11. siječnja 2017. godine