Broj: Gž-1157/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Ivanu Vučemilu, u pravnoj stvari tužitelja T. d.o.o. Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku H. S., odvjetniku iz Z., protiv tužene K. K. iz B. na M., OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj Povrv-1735/15, od 12. siječnja 2016. godine, dana 11. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj Povrv-1735/15, od 12. siječnja 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika E. B. iz Z., poslovni broj Ovrv-1848/15, od 2. studenog 2015. godine, u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da isplati tužitelju iznos od 1.027,22 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos naveden u izreci presude od dospijeća pa do konačne isplate, te u dijelu koji se odnosi na trošak ovršnog postupka u iznosu od 479,00 kuna sa zateznim kamatama i predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 587,25 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Protiv citirane presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - u nastavku teksta ZPP), zatim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi u bitnom osporava stav prvostupanjskog suda o zastari tužiteljeve tražbine, smatrajući da je tek presudom Upravnog suda u Splitu riješen prigovor tužene na sporne račune tužitelja, zbog čega da se zastara za sporne račune tužitelja ima računati tek od donošenja odluke Upravnog suda, točnije od 14. rujna 2015. godine. Navodi i da je prvostupanjski sud popustio odlučiti o njegovom zahtjevu za naknadu parničnih troškova. Predlaže žalbu uvažiti, a pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 590,00 kuna.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženoj za isplatu iznosa od 1.027,22 kune sa pripadajućim zateznim kamatama na ime pruženih telekomunikacijskih usluga temeljem  računa za mjesec studeni 2012. godine, te za mjesece lipanj, studeni i prosinac 2013. godine.

 

Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je tužena dana 16. ožujka 2012. godine zaključila sa tužiteljem ugovor s tarifnim modelom “Knock out 100” uz obvezno trajanje ugovorne obveze od 24 mjeseca za pretplatnički broj, te preuzela SIM karticu serijskog broja 352397040499828 i mobilni uređaj Huawei U8300. Također nije bilo sporno da se izdani računi tužitelja odnose na mjesečne naknade na koje je tužena pristala zaključenjem ugovora sa tužiteljem, komunikacijske usluge prema cjeniku tužitelja, te na naknada za uporabu radijske frekvencije sukladno Pravilniku o plaćanju naknade za dodjelu i uporabu radijskih frekvencija.

 

Sporno je da li je tražbina tužitelja zastarjela, s obzirom da je tužena u prigovoru protiv rješenja o ovrsi prigovorila zastari utuženih računa, a tužitelj je taj prigovor osporio  pozivom na čl. 51. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine broj 73/28, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, dalje ZEK), kao odredbu lex specialis, u kojoj stoji, između ostalog, da zastara osporene tražbine ne teče za vrijeme rješavanja spora pred Agencijom.

 

Sud prvog stupnja je u postupku utvrdio da se tužena, prije pokretanja predmetnog postupka, obratila Agenciji prigovorom protiv tužitelja, osporavajući iznos na računu za mjesec studeni 2012. godine, međutim da je odlukom Agencije od 6. lipnja 2013. godine prigovor tužene odbijen kao neosnovan, slijedom čega da je tužena, nezadovoljna odlukom Agencije, podnijela dana 22. srpnja 2013. godine tužbu Upravnom sudu u Splitu. Iz stanja spisa proizlazi da je Upravni sud u Splitu dana 14. rujna 2015. godine donio presudu, poslovni broj Usl-2092/13, kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, ovdje tužene, usmjeren na poništenje odluke Agencije.

 

Temeljem navedenih utvrđenja, a imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 51. st. 1. ZEK-a, sud prvog stupnja je zaključio da zastara spornih računa tužitelja nije tekla za vrijeme rješavanja spora pred Agencijom, odnosno do 22. srpnja 2013. godine (budući da u spisu nema podataka o primitku odluke Agencije), te da je od tog datuma nastavila teći. S tim u svezi, a vodeći računa da je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo 15. siječnja 2014. godine, te da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu dana 26. listopada 2015. godine, prvostupanjski sud utvrđuje da je tražbina tužitelja s osnove svih izdanih računa zastarjela sukladno odredi čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO), slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane presude.

 

 

U odgovoru na žalbene navode tužitelja prije svega valja reći da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP-a jer se tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu u novcu koja ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna, pa kako se sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda u takvom sporu ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitnih povreda postupka koje su taksativno navedene u citiranoj odredbi, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj sud je pazeći na navedene povrede povodom žalbe i po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrdio da donošenjem pobijane presude niti jedan od tih žalbenih razloga nije ostvaren.

 

Naime, pogrešno tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da odluka suda prvog stupnja ne proturječi sadržaju spisa i nije nerazumljiva, već se temelji na jasnim i razumljivim razlozima suda prvog stupnja, koje je moguće valjano pravno ispitati. Također nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, budući da u postupku i donošenju pobijane presude ovaj sud nije našao razloga koji bi ukazivali na zaključak da je tužitelju onemogućeno raspravljanje u postupku. Okolnost što prvostupanjski sud nije izrijekom odlučio i o zahtjevu tužitelja za naknadom parničnih troškova, nema za posljedicu ostvarenje bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ili 11. ZPP-a, a kako bi to proizlazilo iz sadržaja tužiteljeve žalbe, jer u situaciji kada tužitelj nije uspio u predmetnom sporu, te kada je sud prvog stupnja njegov zahtjev odbio kao neosnovan, tada se ima smatrati da je sadržajno odbijen i njegov zahtjev za naknadom troškova postupka.

 

U konkretnom slučaju, a protivno shvaćanju tužitelja, pravilan je stav prvostupanjskog suda da je tražbina tužitelja prema tuženiku zastarjela. Naime, radi  se o tražbini na ime pruženih telekomunikacijskih usluga za mjesec studeni 2012. godine, te za mjesece lipanj, studeni i prosinac 2013. godine, koja u smislu čl. 232. st. 1. toč. 3. ZOO-a zastarijeva u roku od godine dana od pružene usluge. Nije sporno da je tužena prigovorila računu za mjesec studeni 2012. godine, u pogledu kojeg se i obratila Agenciji, zahtijevajući korekciju tog računa, te da u vrijeme rješavanja spora pred Agencijom, sukladno odredbi čl. 51. st. 1. ZEK-a, zastara tražbine po tom računu nije tekla. Sporno je, prema sadržaju tužiteljeve žalbe, da li se zastoj zastare iz čl. 51. st. 1. ZEK-a proteže i na trajanje postupka pred Upravnim sudom u Splitu, kojeg je tužena, nezadovoljna odlukom Agencije, pokrenula dana 22. srpnja 2013. godine. Prema stavu ovog suda, pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi se zastoj zastare trebao protezati i na pokrenuti upravni spor, jer osim što ta okolnost nije predviđena kao razlog zastoja zastare u odredbama ZEK-a (lex specialis), odnosno u odredbama ZOO-a (lex generalis), riječ je o sporu kojeg je pokrenula tužena, a ne tužitelj, pa se stoga u konkretnom slučaju ne primjenjuje niti odredba čl. 241. ZOO-a, kojom je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe ili drugom radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarenje, osiguranje ili naplatu tražbine. Okolnost što je tužitelj, radi ekonomičnosti postupka, pričekao sa postupkom utuženja do okončanja upravnog spora, a kako to navodi u žalbi, nije relevantna za drugačiju odluku ovog suda, jer ne utječe na tijek zastare, pa je stoga isključivo na tužitelju rizik što predmetnu tražbinu nije utužio na vrijeme. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je zastara u odnosu na račun za mjesec studeni 2012. godine nastavila teći dana 22. srpnja 2013. godine, te da je od dospijeća tog računa 20. prosinca 2012. godine pa sve do utuženja dana 26. listopada 2015. godine (izuzev razdoblja zastoja zastare zbog rješavanja spora pred HAKOM-om) protekao zastarni rok iz čl. 232. st. 1. toč. 3. ZOO-a. Također je u zastari i tražbina iz ostalih utuženih računa, jer je i od njihova dospijeća  pa do podnošenja predmetne tužbe protekao zastarni rok iz prednje navedene zakonske odredbe.

 

Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zbog osnovano istaknutog prigovora zastare odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa kako žalbeni navodi tužitelja nisu doveli do drugačije primjene materijalnog prava, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu prvostupanjsku presudu potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci, 11. siječnja 2017. godine