Broj: Gž-1422/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, sutkinje Davorke Hudoletnjak kao suca izvjestitelja i sutkinje Smiljke Premužić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. banka Z. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz O. društva L. i partneri, protiv tuženika I. V. iz G., zastupanog po punomoćnicima Z. G., T. F.-G. i H. M., odvjetnicima iz Z. B., radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3431/09-32 od 28. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 12. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tužitelja se uvažava pa se prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3431/09-32 od 28. listopada 2016. preinačuje i sudi:

 

„Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja - tuženika I. V. iz G., protiv ovršenika - tužitelja P. banka Z. d.d., Z., u predmetu Ovrpl-2731/08, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a radi naplate iznosa od 188.038,00 kn temeljem vrhovnog suda Rev-760/04, te troškova ovršnog postupka od 5.585,00 kn.“

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 33.996,25 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu broj Ovrpl-2731/08 Općinskog građanskog suda u Zagrebu, sve radi naplate iznosa od 188.038,00 kn i troškova ovršnog postupka, (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 28.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke).

 

              Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14 – dalje ZPP) i predlaže žalbu uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

Tužitelj u žalbi iznosi ostvarenje žalbenog razloga iz čl. čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a navodeći da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, no ne navodi u čemu bi se ti nedostaci sastojali, pa je ovaj sud pobijanu presudu ispitao na ostvarenje tog žalbenog razloga i nije našao da bi isti bio ostvaren jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, dano obrazloženje je jasno i neproturječno te nema drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.  

 

Tužitelj je u ovom postupku tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi broj Ovrpl-2731/08 od 26. svibnja 2008., a koja je pokrenuta temeljem presude Vrhovnog suda Rev-760/04 od 16. siječnja 2008. kojom je tužitelju naloženo da tuženiku isplati iznos od 188.038,00 kn tvrdeći da je ta tuženikova tražbina prestala građanskopravnim prijebojem prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka jer je tužitelj za svoju tražbinu koju je imao prema tuženiku po presudi Vrhovnog suda broj Rev-690/02 od 24. studenoga 2004. u iznosu od 1.560.341,73 kn sa zakonskom zateznom kamatom te u iznosu od 5.198,40 kn sa zakonskom kamatom na ime troškova protesta mjenice kao i iznosu od 40.150,00 kn na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, tuženiku izjavio građanskopravni prijeboj preporučenom pošiljkom s povratnicom poslanom dana 08. travnja 2008., dakle prije pokretanja predmetnoga ovršnog postupka, koji je pokrenut prijedlogom za ovrhu podnesenim 16. travnja 2008.

 

              Kako je tuženik tijekom postupka izjavio da nikada od tužitelja nije primio izjavu o prijeboju jer potpis na povratnici datiran s 09. travnjem 2008. nije njegov, dakle kako je tvrdio da do prijeboja uslijed neprimanja izjave od strane tuženika nije ni došlo, prvostupanjski sud je, nakon što je proveo grafološko vještačenje, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je izjava o prijeboju bez učinka budući je potrebno da druga strana primi izjavu o prijeboju, odnosno potrebno je da osoba kojoj se izjavljuje prijeboj sazna da je izjava o prijeboju dana, pa kako je grafološkim vještačenjem utvrđeno da nijedan od dva potpisa na povratnici nije napisan rukom tuženika, prvostupanjski sud je utvrdio da nije došlo do prijeboja međusobnih tražbina slijedom čega je dopuštena ovrha pokrenuta radi tuženikove tražbine.

 

              Tužitelj u žalbi navodi da je tuženik svakako saznao za izjavljeni prijeboj danom primitka žalbe u ovršnom postupku broj Ovrpl-2731/08 u kojemu je tužitelj kao ovršenik istaknuo žalbeni razlog prestanka tražbine, pa su se, po ocjeni tužitelja, ako ne prije onda tim saznanjem svakako ispunile pretpostavke za prijeboj, slijedom čega tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

              Iz stanja spisa proizlazi da te tvrdnje tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije iznosio, pa ih sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a ne može s uspjehom ni sada u žalbi iznositi, no bez obzira na navedeno, osnovano tužitelj ukazuje da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava a do čega je došlo uslijed pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o pretpostavkama potrebnim za pravnu valjanost jednostranog prijeboja.

 

              Naime, iz odredbe čl. 196. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 – dalje ZOO) kojim je propisano da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju (st. 1.) te da se nakon izjave o prijeboju smatra da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (st. 2.), proizlazi da je, osim postojanja općih pretpostavki koje se tiču kvalitete međusobnih tražbina stranaka (uzajamnost novčanih tražbina ili dugih zamjenjivih tražbina istoga roda i kakvoće, te dospjelost – čl. 195. ZOO-a), za pravnu valjanost građanskopravne kompenzacije dovoljno da jedna strana drugoj strani jednostrano izjavi da vrši prijeboj međusobnih tražbina.

 

              U situaciji kao što je predmetna kada stranke imaju jedna prema drugoj novčane dospjele tražbine, a što tijekom postupka nije niti bilo sporno, do prestanka obveze jednostranim prijebojem dolazi onda kada jedna strana drugoj izjavi prijeboj, pri čemu uopće nije odlučno slaže li se druga strana s time da međusobne tražbine potpuno ili djelomično prestanu prijebojem (tako i VPS RH Pž-2208/86 od 17. ožujka 1987.) a jednako tako se ne zahtijeva posebna forma za davanje izjave o prijeboju.

 

              Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je tuženiku dana 8. travnja 2008. preporučenom pošiljkom s povratnicom poslao izjavu o prijeboju, a te svoje tvrdnje potkrijepio je dokazima koje je dostavio u spis, a to je potvrda o predaji preporučene pošiljke na ime tuženika. 

 

              Uzevši u obzir nesporno postojanje uvodno navedenim sudskim odlukama utvrđenih međusobnih dospjelih novčanih tražbina stranaka, te činjenicu da je tužitelj tuženiku izjavio prijeboj na način da je izjavu o prijeboju poslao preporučenom pošiljkom, slanjem predmetnog pismena s izjavom o prijeboju, po ocjeni ovoga suda, izvršen je prijeboj međusobnih tražbina stranaka do visine tražbine koju je tuženik imao prema tužitelju, i time je prestala tražbina tuženika primjenom čl. 195. ZOO-a.

 

              Kako u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu tuženik više nije imao tražbinu prema tužitelju budući da je tražbina iz ovršne isprave – presude Vrhovnog suda broj Rev-760/04-2 od 16. siječnja 2008. temeljem koje je predložena i određena ovrha rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovrpl-2731/08 od 26. svibnja 2008. prestala prijebojem, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i proglasiti nedopuštenom ovrhu jer je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 46. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08) a zbog kojeg je tužitelj kao ovršenik upućen na parnicu iz ovršnog postupka rješenjem broj Ovrpl-2732/08-4 od 16. ožujka 2009. godine.

 

              Zbog navedenoga, valjalo je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a žalbu tužitelja kao osnovanu uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

              Budući je ovom drugostupanjskom odlukom preinačena prvostupanjska presuda valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

 

              Kako je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je tužitelju u obvezi nadoknaditi troškove parničnog postupka koji su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a bili potrebni za vođenje parnice u ukupnom iznosu od 30.090,00 kn.

 

Navedeni iznos se sastoji od troška zastupanja po odvjetniku u ukupnom iznosu od 24.850,00 kn, i sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn po Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09 – dalje Odvjetnička tarifa), troška ročišta održanih na dane 21. siječnja 2010., 14. svibnja 2010., 7. travnja 2014., 18. veljače 2016., te 21. rujna 2016. u ukupnom iznosu od 12.500,00 kn (za svako ročište iznos od 2.500,00 kn po Tbr. 9. t. 1. Odvjetničke tarife, zatim troška sastava podneska od 12. veljače 2013. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka u iznosu od 2.500,00 kn, te podneska od 7. kolovoza 2014. kojim se očitovao na dopunski nalaz i mišljenje vještaka također u iznosu od 2.500,00 kn, sve po Tbr. 8. t. 1. Odvjetničke tarife. Navedenom iznosu valja pridodati i trošak PDV-a u ukupnom iznosu od 4.850,00 kn, time da je na tri radnje zastupanja čije plaćanje je dospjelo do 29. veljače 2012. obračunat PDV po stopi od 23% (1.725,00 kn), a na preostalih pet radnji zastupanja nakon 1. ožujka 2012. PDV obračunat po stopi od 25% (3.125,00 kn), sve sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj 22/12).

 

Iznosu od 24.850,00 kn valja pridodati i iznos od 1.500,00 kn na ime grafološkog vještačenja kojega je predujmio tužitelj, te zatraženi iznos od 2.240,00 kn na ime sudske pristojbe na tužbu budući je zahtijevan u pravilnom iznosu, kao i trošak sudske pristojbe na presudu koji je zahtijevan u iznosu od 1.500,00 kn.

 

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. siječnja 2010. jer je taj podnesak tužitelj predao na ročištu održanom dana 22. siječnja 2010. a za koje ročište mu je priznato pravo na naknadu u punom iznosu, te također nije tužitelju priznat i zatraženi trošak sastava podneska od 2. svibnja 2013. jer takav podnesak ne prileži spisu.

 

Kako je tužitelj sa žalbom u cijelosti uspio, valjalo mu je priznati i trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn po Tbr. 10. t. 1. Odvjetničke tarife, pa pridodavši taj trošak žalbenog postupka trošku nastalom tijekom prvostupanjskog postupka u iznosu od 30.090,00 kn, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi iznos od 33.996,25 kn na ime troškova parničnog postupka.

 

Bjelovar, 12. siječnja 2017.