Broj: Gž-1550/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja I..H. d.o.o. O., L. J. 5, OIB: …., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika G. Š. iz Z., T. …. O.: …. , zastupanog po punomoćniku H. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Koprivnici posl. br. Povrv-832/2014 od 21. siječnja 2016. godine, dana 13. siječnja 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

1.              Uvažavanjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog suda u Koprivnici posl. br. Povrv-832/2014 od 21. siječnja 2016. godine u toč. I. i III. izreke na način da se u tom dijelu ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju javnog bilježnika M. B. iz Z. posl. br. Ovrv-858/2014 od 10. veljače 2014. godine, te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

 

2.              Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.075,00 kn, u roku od osam dana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz Z. posl. br. Ovrv-858/2014 od 10. veljače 2014. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.877,23 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom o dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je toč. II. izreke ukinut citirani platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.150,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2013. godine do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.555,91 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. godine do isplate, u roku od 8 dana.

 

              Protiv citirane presude u toč. I. i III. izreke žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u nastavku teksta ZPP), predlažući da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

             

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana, ali iz drugih razloga.

 

              U žalbi u bitnome osporava valjanost dostavljenog ugovora o cesiji, odnosno aktivnu legitimaciju tužitelja, a koje navode je isticao i tijekom postupka.

 

U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Iz stanja u spisu proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.027,23 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime pruženih telekomunikacijskih usluga za razdoblje od kolovoza do listopada 2013. godine, te naknade za prijevremeni raskid ugovorne obveze.

 

              U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da iz ugovora o cesiji od 15. ožujka 2013. godine proizlazi da je T. 2 d.o.o. ugovorio ustup neplaćenih tražbina na I..HR d.o.o., a koje tražbine ima prema svojim dužnicima, slijedom čega prigovor tuženika u odnosu na ugovor o cesiji utvrđuje neosnovanim, budući je T. 2 d.o.o., sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11) mogao prenijeti na drugoga svoju tražbinu bez pristanka dužnika. Nadalje, utvrđuje da je tuženik dužan podmiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 3.877,23 kn, a koja tražbina proizlazi iz ugovornog odnosa tuženika i T. 2 d.o.o., koju je preuzeo tužitelj temeljem ugovora o cesiji, budući tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio dokaz da je izdane račune podmirio.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Isto tako, ovaj sud nije utvrdio postojanje ni koje od drugih bitnih procesnih povreda, zbog kojih se može pobijati prvostupanjska presuda u postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a.

 

Međutim, prema stajalištu ovoga suda, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na primjenu ugovora o cesiji u konkretnom slučaju, odnosno aktivnu legitimaciju tužitelja.

 

Naime, s obzirom da je tuženik u tijeku postupka, odnosno odmah po dostavi ugovora o cesiji u spis, isti osporio, tužitelj je trebao, osim navedenog ugovora o cesiji, dostaviti i dokaz da je upravo predmetna tražbina T. 2 d.o.o. prema tuženiku ustupljena tužitelju, budući je čl. 2. ugovora o cesiji propisano da se tim ugovorom ustupaju pojedinačna potraživanja društva T. 2 d.o.o. koja isti odluči prenijeti na tužitelja nakon raskida pretplatničkog odnosa.

 

Stoga, a budući da iz dostavljene dokumentacije tužitelja nije moguće utvrditi da je sporna tražbina, sukladno predmetnom ugovoru o cesiji, doista i prenesena na tužitelja, odnosno da je isti ovlašten tražiti isplatu predmetne tražbine koja pripada društvu T. 2 d.o.o., nije moguće utvrditi aktivnu legitimaciju tužitelja, slijedom čega je, primjenom pravila od teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, valjalo tužbeni zahtjev tužitelja, u pobijanom dijelu, odbiti kao neosnovan.

 

S obzirom na odluku o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka, te priznati tuženiku trošak sastava podneska od 20. travnja 2015. godine u iznosu od 750,00 kn sukladno odredbi čl. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – u nastavku teksta Tarifa) i PDV u iznosu od 187,50 kn, zastupanja na ročištu od 08. prosinca 2015. godine u iznosu od 750,00 kn sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i PDV u iznosu od 187,50 kn, te pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 200,00 kn, odnosno ukupno iznos od 2.075,00 kn.

 

Zbog tih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Pobijana presuda u toč. II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 13. siječnja 2017. godine