Broj: Gž-150/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Goranu Milakoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. l. d.o.o. Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz O.d. G…., iz Z., protiv tuženice D. M. iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku B. R., o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slatini broj Povrv-390/2013-31 od 5. prosinca 2014., dana 17. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slatini broj Povrv-390/2013-31 od 5. prosinca 2014.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Slatini broj Povrv-390/2013-31 od 5. prosinca 2014. presuđeno je tako da cijela izreka glasi:

 

              "I UKIDA SE platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, br. Ovrv-…od ….

 

              II Nalaže se tužitelju da tuženoj plati parnične troškove u iznosu od 5.625,00 kn u roku od 15. dana.

 

              III Nalaže se iz sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske isplatiti punom. tužene odvj. B. R. iz Z., ., OIB: … troškove delegacije u iznosu od 6.882,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              IV Odbija se zahtjev punom. tužitelja za plaćanje troškova delegacije u iznosu od 5.000,00 kn."

 

              Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima parničnog postupka, pa predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i prvostupanjsku presudu ukine, te predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu, odnosno da prvostupanjsku presudu preinači uz naknadu parničnog troška.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj drugostupanjski ocjenjuje da prvostupanjski sud  nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“,  br. 148/11  - pročišćeni tekst, 25/13 – dalje: ZPP).

 

              Neosnovano u žalbi tužitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer nasuprot žalbenim navodima ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 42.609,73 kn koji se odnosi na njegovu tražbinu iz zaključenog ugovora o operativnom leasingu za vozilo marke Volkswagen Golf 1,9 TDI.

 

              Prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio slijedeće činjenično stanje:

 

              - da su tužitelj i tuženica zaključili ugovor o operativnom leasingu 8. kolovoza 2008.,

 

              - da je objekt leasinga bilo vozilo marke VW Golf 1,9 TDI nabavne vrijednosti 29.203,35 CHF s PDV-om, ostatkom vrijednosti od 13.141,51 CHF bez PDV-a i mjesečnim obrokom leasinga od 508,98 CHF s PDV-om, sve u kunskoj protuvrijednosti te vremenom trajanja ugovora od 60 mjeseci,

 

              - da je tuženica neredovito ispunjavala obveze preuzete ugovorom,

 

              - da je tužitelj raskinuo ugovor 22. srpnja 2010., te da tužiteljica nije platila 23 dospjele rate leasinga,

 

              - da je tuženica 9. kolovoza 2010. predala tužitelju predmetni automobil,

 

              - da je tržišna vrijednost osobnog automobila na dan 9. kolovoza 2010. iznosila 93.185,60 kn,

              - da je isto vozilo tužitelj 9. rujna 2010. prodao za iznos od 103.000,00 kn.

 

              Potraživanje tužitelja prema tuženici odnosi se na naplatu preostalih rata leasinga i to onih nakon raskida ugovora o operativnom leasingu, te na troškove ostatka vrijednosti automobila, time da je tužitelj to potraživanje umanjio za procijenjenu vrijednost vraćenog vozila i za iznos od 31.649,37 kn koji mu je isplaćen po zaključenom ugovoru o osiguranju s E. o. d.d.

 

              Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer se potraživanje tužitelja ne temelji na Općim uvjetima tužitelja koji su sastavni dio ugovora o operativnom leasingu.

 

              Naime, Općim uvjetima i to u točki 1 točka 8 navedeno je značenje izraza raskidna vrijednost i to je nabavna vrijednost vozila umanjena za zaračunate naknade za leasing (točka 1 točka 7), a uvećana za dospjele i nepodmirene naknade za leasing, zatezne kamate, opomene, maržu odnoseću na razdoblje trajanja ugovora, premije osiguranja te druge troškove i izdatke plaćene od strane tužitelja.

 

              Odredbom točke 22 točka 1 Općih uvjeta propisano je da tužitelj može u svako doba s trenutačnim učinkom jednostrano raskinuti ugovor ako primatelj leasinga zakasni s plaćanjem dva uzastopna dospjela obroka naknade za leasing.

 

              Odredbom točke 25 točka 3 Općih uvjeta propisano je da u slučaju prijevremenog prestanka ugovora primatelju leasinga se zaračunava razlika između raskidne vrijednosti i troškova prodaje vozila, sve s jedne strane i vrijednosti vozila (utvrđene sukladno točki 24 točka 2) s druge strane.

 

              U točki 25 točka 5 propisano je da je za određivanje dospijeća svih sastavnica raskidne vrijednosti mjerodavan trenutak prestanka ugovora, a za određivanje tržišne vrijednosti vozila mjerodavan je trenutak povrata vozila u neposredni posjed.

 

              Iz ovih Općih uvjeta ne proizlazi da tužitelj ima pravo u slučaju raskida ugovora na naplatu preostalih rata leasinga dospjelih nakon raskida ugovora i povrata vozila, a niti ima pravo na ostatak vrijednosti vozila, što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud uzimajući u obzir naprijed navedene Opće uvjete ugovora, pa neosnovano u žalbi tužitelj ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Naime, prema točki 25 točka 3 Općih uvjeta u slučaju raskida ugovora potraživanje tužitelja osnovano je za razliku između raskidne vrijednosti i troškova prodaje vozila sve s jedne strane i vrijednosti vozila s druge strane. Raskidan vrijednost obuhvaća nabavnu vrijednost vozila koja se umanjuje za naknade za leasing koje se plaćaju u mjesečnom iznosu i u predmetnom slučaju iznosile su 503,38 CHF mjesečno, te se uvećava za dospjele i nepodmirene naknade za leasing, što ne uključuje potraživanje onih rata leasinga koje bi dospjele nakon raskida ugovora, jer je i odredbom čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete. Prema tome, kada je došlo do raskida ugovora o operativnom leasingu tada tužitelj ne može osnovano potraživati naknada za leasing koje bi dospijevale od raskida ugovora pa do isteka ugovorne obveze. Isto tako neosnovano tužitelj potražuje i vrijednost koja se odnosi na ostatak vrijednosti vozila, jer to predstavlja sporazumno utvrđenu vrijednost vozila u trenutku isteka uglavljenog trajanja Ugovora, koja se temelji na u tom trenutku očekivanoj vrijednosti vozila uz određena ograničenja, kako je to sve propisano točkom 1. točka 6 Općih uvjeta. Iz tih Općih uvjeta, pa niti iz ugovora o operativnom leasingu ne proizlazi da je obveza tuženice da isplati tužitelju ostatak vrijednosti vozila, jer taj ostatak vrijednosti vozila služi za izračun naknade za operativni leasing koja se određuje na način da se od nabavne vrijednosti vozila oduzme ostatak vrijednosti i preostali iznos čini naknadu za leasing koja se plaća kroz 60 mjesečnih rata, kako je to navedeno u ugovoru (list 41).

 

              Potraživanje koji bi se odnosilo na nedosizanje uglavljenog trajanja ugovora u slučaju prestanka ugovora raskidom, prema Općim uvjetima odnosi se na potraživanje naknade štete koja se određuje u visini od 3% raskidne vrijednosti, no tužitelj nije prema točki 25 točka 11 Općih uvjeta potraživao tu naknadu štete, što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

 

              Ocjenjujući osnovanost potraživanja tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da su dospjele rate naknade za leasing (od 1. do 23.) do raskida ugovora 22. srpnja 2010. iznosile 57.802,63 kn i naplaćene su u cijelosti, da je naplaćena u cijelosti naknada za zaključenje ugovora u iznosu od 3.117,50 kn, da su naplaćeni troškovi tehničkog pregleda vozila i registracija, da su naplaćeni troškovi opomena u iznosu od 2.267,44 kn i troškovi procjene vozila u iznosu od 492,00 kn, te da je obveza tuženice ukupno iznosila 67.243,62 kn koja se odnosi na ove troškove, a tuženica je platila 63.366,03 kn, no kako je tužitelj naplatio od E. o. dio štete u iznosu od 31.649,37 kn prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje Đ. S. B. utvrdio da je tuženica i više platila nego što je trebala.

 

              Ovakav zaključak prvostupanjskog suda temelji se na naprijed navedenim odredbama Općih uvjeta i nalaza i mišljenja vještakinje Đ. S. B., pa ovaj drugostupanjski sud prihvaća pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i neosnovano i tome u žalbi prigovara tužitelj.

 

              Odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa neosnovano tužitelj osporava i odluku o parničnim troškovima.

 

              Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.

 

              Stoga je iz iznesenih razloga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Bjelovar, 17. siječnja 2017.