Broj: Gž R-7/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića suca izvjestitelja i Helene Randić članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz I., OIB:… zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S., D. M. iz R., protiv tuženika DOM T. R., OIB:…, zastupanog po punomoćnici D. L. K., odvjetnici iz R., radi poništenja Sporazuma o prestanku ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-809/13 od 19. veljače 2015. godine u sjednici vijeća 18. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-809/13 od 19. veljače 2015. godine u točki 1/I izreke u odnosu na odbiće dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice "te navedeni sporazum o prestanku ugovora o radu ne proizvodi nikakve pravne učinke kao što posljedice poništenog sporazuma nastupaju od dana njegova sklapanja", i dijelu točke 1/II izreke " te navedeni ugovor o radu proizvodi pravne učinke po radu i po svakoj osnovi rada".

 

              Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se   p r e i n a č a v a   citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke 1/I i 1/II, točkama 1/III, 1/IV izreke, te u točki 2. izreke i sudi:

 

              Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              Poništava se Sporazum o prestanku ugovora o radu broj 105/2013 od 5. ožujka 2013. godine zaključen između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnice.

 

              Radni odnos tužiteljice, kao radnika i tuženika kao poslodavca temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. listopada 2011. godine nije prestao.

 

              Nalaže se poslodavcu-tuženiku da temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 3. listopada 2011. godine zaključnom između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnice te temeljem ove presude u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude izvrši prijavu radnice – tužiteljice na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje i o tome u istom roku dostavi tužiteljici primjerak prijave.

 

              Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki 1. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice u sadržaju pobliže navedenom u toj točki izreke kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Točkom 2. izreke naloženo je tužiteljici tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn.

 

              Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva podreno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice, istu smatra neosnovanom, te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje Sporazuma o prestanku ugovora o radu zaključenog između stranaka 5. ožujka 2013. godine, da radni odnos tužiteljice kod tuženika temeljem ugovora o radu zaključenog 3. listopada 2011. godine na neodređeno vrijeme nije prestao, te da se naloži tuženiku da temeljem ugovora o radu od 3. listopada 2011. godine, i presude, izvrši prijavu tužiteljice na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje i o tome tužiteljici dostavi primjerak prijave.

 

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tužiteljica 3. listopada 2011. godine zaključila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu referent obračuna plaća, da tužiteljica u tužbi tvrdi da do potpisivanja Sporazuma od 5. ožujka 2013. godine o prestanku ugovora o radu nije došlo njezinom stvarnom voljom, već zbog prijetnje i prisile z.z. tuženika M. K. zbog čega smatra da su ispunjene pretpostavke za poništenje Sporazuma u smislu odredbe čl. 279. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 u nastavku teksta: ZOO). Dalje je utvrdio da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 20. ožujka 2013. godine. Otklonio je kao neosnovan prigovor tuženika da u konkretnom slučaju za ostvarivanje sudske zaštite u primjenu ne dolaze odredbe čl. 129. Zakon o radu („NN“ 149/09, 61/11,82/12 i 73/13 u nastavku teksta ZR), već odredbe ZOO-a, čl. 335. st. 1. prema kojoj pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile i stavka 2., prema kojoj to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora. Kako se radi o prekluzivnim rokovima, utvrđuje da je tužiteljica pravovremeno podnijela predmetnu tužbu u smislu odredbe čl. 335. st. 1. ZOO-a.

              Ocjenom iskaza tužiteljice i z.z. tuženika u bitnom utvrđuje da je tužiteljica u vrijeme zaključenja spornog sporazuma bila na rodiljnom dopustu, da je 5. ožujka 2013. godine pozvana da pristupi kod tuženika, da joj je tom prilikom z.z. tuženika priopćila da je u prijavi za zasnivanje radnog odnosa kod tuženika neistinito navela da je završila ekonomsku školu, da je prijavi priložila svjedodžbu škole O. iz koje proizlazi da je stekla strukovnu kvalifikaciju – zanimanje turističko – hotelijerski komercijalist te da stoga nije udovoljavala uvjetima za zasnivanje radnog odnosa na radnom mjestu referenta obračuna plaće, za koje je tražena završena srednja ekonomska škola, te nadalje da je po prijavi druge radnice koja je također konkurirala na natječaju, pokrenut prekršajni postupak protiv tuženika koji nije završen, a u kojem će tuženik vjerojatno biti kažnjen novčanom kaznom. Prvostupanjski sud je ocijenio da konkretne prilike z.z. tuženika nije nedopuštenom prijetnjom izazvala opravdani strah kod tužiteljice te zaključio da prilikom potpisivanja sporazuma o prestanku ugovora o radu od strane tužiteljice nije bilo mana volje, iako je utvrdio da je tužiteljica, kada je saznala radi čega je pozvana na razgovor te zatražila da joj z.z. tuženika omogući konzultaciju sa suprugom to nije dopustila te priopćila tužiteljici da zbog neistinitih navoda u prijavi za zaposlenje o tome će obavijestiti novinare i slično, ako tužiteljica ne potpiše unaprijed pripremljeni sadržaj Sporazuma o prestanku ugovora o radu, sugerirajući, tužiteljici da je, u takvim okolnostima za nju to najbolje rješenje. Prvostupanjski sud je također utvrdio da je tužiteljica kazala z.z. tuženika da želi ostati u radnom odnosu kod tuženika, na drugim poslovima.

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 279. st. 1. i 2. ZOO-a za poništenje Sporazuma o prestanku ugovora o radu pa je stoga tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan, dok je o naknadi troškova parničnog postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

              Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 279. st. 1. i 2.    ZOO-a za poništenje predmetnog Sporazuma zbog mana volje. Ukazuje da Sporazum nije potpisala svojom slobodnom voljom, već uslijed prisile z.z. tuženika koja joj je zaprijetila da će o svemu obavijestiti novinare te da se radilo o psihičkoj prisili. Također smatra neprihvatljivim zaključak suda da je obzirom na svoje radno i životno iskustvo realno mogla procijeniti situaciju, te odbiti potpisivanje Sporazuma ukazujući da joj z.z. tuženika nije dopustila da izađe iz kancelarije dok Sporazum ne potpiše. Smatra da je sud u vezi ovih odlučnih činjenica pogrešno ocijenio iskaz z.z. tuženika kao vjerodostojan.

              U donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti. Činjenično stanje za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu je pravilno i potpuno utvrđeno, međutim, obzirom na cjelokupno stanje u spisu osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo zaključujući da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za poništenje Sporazuma o prestanku ugovora o radu u smislu odredbi čl. 279. st. 1. i 2. ZOO-a zbog mana volje.

Ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju, obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži poništenje sporazuma o prestanku ugovora o radu zbog mana volje, pa i ako se radi o ugovoru (sporazumu) u području rada koji predviđa prestanak radnog odnosa u primjenu dolaze odredbe ZOO kojima su regulirani rokovi u kojima se tužba za poništenje ugovora mora podnijeti, a ne odredbe čl. 129. ZR kojima je regulirana sudska zaštita prava iz radnog odnosa.

              Prema odredbi čl. 279. st. 1. ZOO ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi, dok prema stavku 2. strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Prema stavku 3. ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani je ništetan.

              Za ocjenu da li su u konkretnom slučaju na strani tužiteljice prilikom potpisivanja Sporazuma postojale mane u volji bitno je utvrditi je li volja tužiteljice bila da njezin ugovor o radu kod tuženika prestane na temelju Sporazuma. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a osobito stranačkog iskaza tužiteljice jasno proizlazi da stvarna volja tužiteljice konkretne prilike nije bila da njezin ugovor o radu s tuženikom prestane na temelju Sporazuma. Ovo proizlazi iz činjenice da je tužiteljica konkretne prilike kazala z.z. tuženika da želi ostati u radnom odnosu kod tuženika, pa i na nekim drugim poslovima, kao i činjenica da je tužiteljica u pratnji oca narednog dana došla kod z.z. tuženika, sa zamolbom da i nadalje ostane u radnom odnosu kod tuženika.

              Kada se pravilno ocijeni stranački iskaz z.z. tuženika, a iz kojeg proizlazi da tužiteljici prije pozivanja na razgovor, nije predočen razlog pozivanja na razgovor, da je z.z. tuženika dana 5. ožujka 2013. godine kada je razgovor održan, imala već unaprijed pripremljen tekst sporazuma o prestanku ugovora o radu, da je z.z. tuženika odbila zahtjev tužiteljice da joj omogući telefonsku konzultaciju sa suprugom kao i to da je z.z. tuženika, svakako imala namjeru da tog dana dođe do potpisivanja sporazuma od strane tužiteljice što je od nje zahtijevalo i nadležno ministarstvo, da je z.z. tuženika, prilikom razgovora, priopćila tužiteljici da će o okolnostima njezina zaposlenja kod tuženika obavijestiti novinare, proizlazi da sve ove okolnosti ukazuju da je z.z. tuženika nedopuštenom prijetnjom izazvali opravdani strah kod tužiteljice, te je tužiteljica u takvim okolnostima potpisala sporazum o prestanku ugovora o radu iako to njezina stvarna volja nije bila.

              Stoga su u konkretnom slučaju, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda ostvarene pretpostavke za poništenje predmetnog sporazuma zbog mana u volji na strani tužiteljice u smislu odredbi čl. 279. st. 1.i 2. ZOO, na što, tužiteljica osnovano u žalbi ukazuje.

              Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava u okviru odredbi čl. 279. st. 1. i 2. i čl. 330. ZOO tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje predmetnog sporazuma trebalo prihvatiti kao osnovan kao i zahtjev da radni odnos tužiteljice kod tuženika na temelju ugovora o radu od 3. listopada 2011. godine nije prestao te zahtjev za nalaganje tuženiku da na temelju ugovora o radu od 3. listopada 2011. godine i presude izvrši prijavu tužiteljice na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje i o tome tužiteljici dostavi primjerak prijave.

              Dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je traženo "te navedeni sporazum o prestanku ugovora o radu ne proizvodi nikakve pravne učinke kao što posljedice poništenog sporazuma nastupaju od dana njegova sklapanja" pravilno je odbijen kao neosnovan.

              Naime, prema odredbi čl. 330. ZOO sankcija pobojnog ugovora kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje je poništenje ugovora. Ugovor se poništava, donošenjem konstitutivne presude suda kojom se tužbeni zahtjev za poništenje ugovora prihvaća, te stoga posljedice poništenog ugovora djeluju od dana pravomoćnosti sudske odluke.

              Također je pravilno odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo "te navedeni ugovor po radu proizvodi pravne učinke o radu i svakoj osnovi rada", jer u situaciji kada je pravilno prihvaćen kao osnovan zahtjev tužiteljice da radni odnos tužiteljice kod tuženika na temelju ugovora o radu od 3. listopada 2011. godine nije prestao, jasno je da ugovor o radu i nadalje proizvodi pravne učinke te se stoga navedeni dio tužbenog zahtjeva ukazuje nepotrebnim.

              Prema ocjeni ovog suda uslijed odbića navedenog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice nisu nastali posebni troškovi, pa za odlučivanje o naknadi parničnog troška u konačnici u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 3. ZPP-a. Tužiteljici je, sukladno njezinom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka trebalo priznati trošak u visini jednokratne nagrade primjenom Tbr. 7. toč. 2. alineja 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa) zajedno s PDV-om u iznosu od 2.500,00 kn. Prema stanju spisa tužiteljica žalbeni trošak nije zatražila.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

             

U Rijeci, 18. siječnja 2017. godine