Broj: Gž-1704/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. d.o.o., Z., OIB: …, zastupan po punomoćnici M. V., odvjetnici u Z. protiv tuženika 1. M. R. iz Z., OIB: …, 2. Ž. R. iz Z., OIB: … i 3. K. P. H. iz Z., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku A. B., odvjetniku u Z., radi pobijanja pravnih radnji, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 142 P-6845/2015 od 31. ožujka 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. siječnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 142 P-6845/2015 od 31. ožujka 2016. godine u točki I. izreke, u točki II. izreke u odnosu na 2.-tuženika i 3.-tuženicu i točki III. izreke.

 

              2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 142 P-6845/2015 od 31. ožujka 2016. godine u točki II. izreke u odnosu na 1.-tuženicu i sudi na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Prvotužena M. R. iz Z., OIB: …, je dužna dopustiti da tužitelj O. d.o.o., Z.,  OIB: … svoje potraživanje prema prvotuženici u iznosu od 29.756,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 16.318,15 kn od 10. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 10.403,83 kn od 14. siječnja 2014. pa do isplate,

po referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena sukladno čl. 12.a. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi,

- na iznos od 3.034,03 kn od 22. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja iznosi EKS (eskontna stopa HNB-a) uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

namiri prodajom nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu i to z.k.č.br. 114/6 u naravi oranica površine 427 m², 119 hvati upisane u zk.ul. 35871 k.o. G. i z.k.č.br. 114/3 u naravi kuća br. 17 i dvorište u S. ulici, površine 546 m², 152 hvati upisane u z.k.ul.br. 9576 k.o. G., u roku od 15 dana".

 

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odlučeno je da Ugovor o darovanju od 10. rujna 2015. godine sklopljen između 1.-tuženice M. R. kao darovatelja i 2.-tuženika Ž. R. kao daroprimatelja te 3.-tuženice K. P. H. ovjerenog 16. rujna 2015. godine od strane javnog bilježnika A. J. pod poslovnim brojem Ov-4173/16 gubi učinak prema tužitelju O. d.o.o. u dijelu u kojem je potrebno ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema 1.-tuženici u iznosu od 29.756,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

U točki II. izreke odlučeno je da 1.-tuženica M. R., 2.-tuženik Ž. R. i 3.-tuženica K. P. H. dužni su dopustiti da tužitelj O. d.o.o. svoje potraživanje prema 1.-tuženici u iznosu od 29.756,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude namiri prodajom nekretnine upisane u zemljišnu knjigu Općinskog građanskog suda u Zagrebu i to za z.k.č.br. 114/6 u naravi oranica, površine 427 m2, 119 hvati, upisane u zk.ul. 35871 k.o. G. i z.k.č.br. 114/3 u naravi kuća broj 17 i dvorište u S. ulici, površine 546 m2, 152 hvati, upisanih u zk.ul. 9576 k.o. G., sve u roku od 15 dana.

 

U točki III. izreke naloženo je 1.-tuženici M. R., 2.-tuženiku Ž. R. i 3.-tuženici K. P. H. solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.046,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

Protiv te presude žale se tuženici zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

 

U žalbi navode da je tužitelj u prijedlogu za nastavak sudske ovrhe na nekretnini ovršenice, ovdje 1.-tuženice od 4. rujna 2015. godine predložio ovrhu na nekretnini upisanoj u zk.ul. 9576 k.o. G. i to k.č.br. 114/3 kuća broj 17 i dvorište u S. ulici, površine 546 m2 ili 152 hvati, dok je tužbu proširio i na ostale nekretnine i to k.č.br. 114/6 u naravi oranica, površine 427 m2, 119 hvati, upisane u zk.ul. 35871 k.o. G.. Tuženici smatraju da se tužbeni zahtjev trebao odnositi samo na nekretninu u odnosu na koju je određena ovrha a ne i na ostale nekretnine, jer je vrijednost iste i više nego dostatna za podmirenje duga tužitelja. Navode da 1.-tuženica više nije vlasnica nekretnine pa onda ista ne može ni dopustiti namirenje tražbine tužitelja prodajom iste na dražbi. Također da nisu ispunjene pretpostavke za pobijanje pravne radnje i to insolventnost 1.-tuženice. Tvrde da 1.-tuženica nije insolventna iz razloga što ima i drugih stvari, prije svega pokretnina koje mogu biti predmetom ovrhe kao što su automobil marke Zastava, o čemu je tužitelj dostavio podatke, zatim kućanski aparati, bijela tehnika i sl. Navodi da 1.-tuženica nije poduzela pravne radnje na štetu vjerovnika samim činom sklapanja darovnog ugovora, obzirom da se radi o osobi starije životne dobi koja je za života odlučila svoje nekretnine darovati svojoj djeci uz pravo služnosti – doživotnog uživanja.

 

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu navodi da ne postoji zakonska odredba prema kojoj je dopušteno pobijati pravne radnje dužnika samo u odnosu na nekretnine na kojima je vjerovnik prethodno pokušao provesti ovrhu. Neosnovanim drži i navod da je tužiteljica činom darovanja djeci prestala biti vlasnik nekretnine, pa zbog toga ne može trpjeti namirenje, budući da je ugovor o darovanju izgubio pravni učinak prema tužitelju pa ne postoji čin darovanja kojim bi tuženica prestala biti vlasnica u odnosu na tužitelja u dijelu potrebnom za namirenje tražbine. Navodi da tuženica po prvi put u žalbi navodi da ima pokretnina a koji prigovor sukladno odredbi čl. 352. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) ne može isticati u žalbi. Tužitelj navodi da je čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) propisano da se smatra da radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje te tražbine, a o čemu svjedoči potvrda Financijske agencije (u nastavku teksta: FINA) da tuženik nema dovoljno sredstava za podmirenje tražbine koju tuženik nije osporio.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je pobijanje pravne radnje dužnika u smislu odredbe čl. 66. – 71. ZOO-a.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

              -da je između 1.-tuženice kao darovateljice i 2.-tuženika kao obdarenika i 3.-tuženice kao obdarenika, sklopljen ugovor o darovanju nekretnina od 10. rujna 2015. godine, ovjeren 16. rujna 2015. godine od strane javnog bilježnika A. J. pod poslovnim brojem Ov-4173/16, a prema kojem je darovateljica darovala obdarenicima nekretnine z.k.č.br. 114/6 u naravi oranica površine 427 m2, 119 hvati, upisane u zk.ul. 35871 k.o. G. i z.k.č.br. 114/3 u naravi kuća broj 17 i dvorište u S. ulici površine 546 m2, 152 hvati, upisane u zk.ul. 9576 k.o. G.,

 

              -da tužitelj prema 1.-tuženici ima dospjelo nepodmireno potraživanje u iznosu od 26.721,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 16.318,15 kn od 10. siječnja 2014. godine pa do isplate te iznos od 10.403,83 kn od 14. siječnja 2014. godine pa do isplate,

 

              -da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika N. D. sa sjedištem u Z., poslovni broj Ovrv-49/14 od 22. kolovoza 2014. godine naloženo 1.-tuženici vlasnici odjavljenog obrta, trgovački obrt D. vlasništvo M. R. isplatiti tužitelju iznos od 26.721,98 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu na iznos od 16.318,15 kn od 10. siječnja 2014. godine do isplate, a na iznos od 10.403,83 kn od 14. siječnja 2014. godine do isplate po referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena sukladno čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi te mu naknaditi trošak postupak u iznosu od 3.043,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 2014. godine, da iz potvrde FINA-e od 10. srpnja 2015. godine proizlazi da za izvršenje osnove Ovrv-49/14 nema novčanih sredstava te je ista evidentirana u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje,

 

              -da iz rješenja o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-6914/15 od 18. rujna 2015. godine proizlazi da je istim određena ovrha na predmetnim nekretninama 1.-tuženice a radi naplate tražbine utvrđene pravomoćnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika N. D. sa sjedištem u Z., poslovni broj Ovrv-49/14 od 22. kolovoza 2014. godine, da je zabilježba ovrhe u zemljišnim knjigama odbijena rješenjem tog suda poslovni broj Z-36324/15 od 14. listopada 2015. godine jer 1.-tuženica u trenutku upisa nije bila upisana kao nositelj knjižnih prava već su to bili 2.-tuženik i 3.-tuženica,

 

              -da iz potvrde Zavoda od 1. travnja 2015. godine proizlazi da je 1.-tuženica do 14. listopada 2014. godine bila prijavljena na mirovinsko osiguranje, a nakon tog datuma ne postoje podaci o svojstvu osiguranika u evidenciju Zavoda,

 

              -da iz uvjerenja Ministarstva od 21. listopada 2014. godine proizlazi da je 1.-tuženica prema službenoj evidenciji registracije osobnih vozila evidentirana kao vlasnica Zastave 128 skala 55, godina proizvodnje 1989. godine, broj šasije VX1128A0005189157, reg. oznake ZG 762 FM koje je odjavljeno 4. srpnja 2012. godine.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 66.-71. ZOO-a, a to su da postoji dospjela tražbina tužitelja kao vjerovnika prema 1.-tuženici kao dužniku (čl. 67. st. 1. ZOO-a), da je pravna radnja 1.-tuženice kao dužnika i 2.-tuženika i 3.-tuženice učinjena na štetu tužitelja kao vjerovnika (čl. 66. st. 2. ZOO-a), da postoji zakonska presumpcija da su 2.-tuženik i 3.-tuženica znali da 1.-tuženica poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku jer zbog nje 1.-tuženica nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine (čl. 67. st. 2. ZOO-a), da je tužba protiv tuženika podnesena pravovremeno pa je ispunjena i procesna pretpostavka iz čl. 71. st. 1. ZOO-a.

 

              Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća ovaj sud.

 

              Prema odredbi čl. 66. ZOO-a svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (st. 1.). Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (st. 2.). Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojeg je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza (st. 3.).

 

              Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO-a kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

              Prema odredbi čl. 69. ZOO-a pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigovorom (st. 1.). Tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika (st. 2.).

 

              U ovom slučaju sud prvog stupnja pravilno je zaključio na temelju ocjene provedenih dokaza da je 1.-tuženica sklapanjem darovnog ugovora sa 2.-tuženikom i 3.-tuženicom nanijela štetu tužitelju.

 

              Naime, kod besplatnih pravnih raspolaganja, a takvo raspolaganje je i ugovor o darovanju po samom zakonu (ex lege) smatra se da je dužnik ovdje 1.-tuženica znala da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. Za osnovano pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi, ovdje njezinoj djeci 2.-tuženiku i 3.-tuženici to bilo poznato ili moralo biti poznato, pa nije odlučno iz kojeg je razloga je darovanje izvršeno. Odredba čl. 67. st. 3. ZOO-a predstavlja neoborivu zakonsku presumpciju, pa korisnik besplatnog raspolaganja ne može dokazivati suprotno.

 

              Takvo zakonsko rješenje temelji se na načelu po kojem nitko ne može davati darove na račun svojih vjerovnika.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je 1.-tuženica insolventna odnosno da nije u mogućnosti platiti tužiteljevu tražbinu. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tužitelj pokrenuo ovršni postupak na novčanim sredstvima 1.-tuženice, a koji je ostao bezuspješan budući iz dokumentacije priležeće spisu proizlazi da 1.-tuženica nema novčanih sredstava iz kojih bi se mogla namiriti tražbina ovrhovoditelja, a 1.-tuženica nije evidentirana kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao zaposlena osoba.

 

              Što se tiče žalbenih navoda da ima druge imovine (pokretnine) iz kojih bi se mogla namiriti tražbina tužitelja radi se o novoj činjenici koju tuženici po prvi put ističu u žalbi, a što sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a nije dopušteno.

 

              Međutim, predmet spora je pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Kad sud usvoji tužbeni zahtjev pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo onoliko koliko je potrebno za namirenje njegove tražbine (čl. 70. ZOO-a), što znači da je treća osoba – stjecatelj dužna trpjeti namirenje iz stečene imovine. Ne postoji obveza da 1.-tuženica trpi namirenje jer stjecatelji ne gube pravo vlasništva niti su ga dužni vratiti bilo kome, a pravna radnja koja se pobija je valjana, te gubi pravni učinak samo prema tužitelju, ne i prema ostalim sudionicima pravne radnje.

 

              Stoga se tužbom radi pobijanja može tražiti da sud pravnoj radnji oduzme učinak prema tužitelju i da su stjecatelji dužni trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine iz vrijednosti onoga što su stekli pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je i 1.-tuženici naložena takva činidba.

 

Iako su tuženici djelomično uspjeli sa žalbom,  nije bilo osnove za preinaku odluke o parničnom trošku, budući da tužitelj  nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa su primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a tuženici u obvezi naknaditi tužitelju trošak u cijelosti.

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.  Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke u odnosu na 1.-tuženicu preinačena, a kako je odlučeno u točki 2. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Tuženicima  nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer zbog dijela s kojim su uspjeli nije nastao poseban trošak.

 

U Rijeci, 18. siječnja 2017. godine